| |
KAKO JE LEPO (BITI VOLJEN OD TEBE)
Stajala je ispred izloga robne kuće sa izrazom lica kao da već neko
vreme čeka na nekoga. Odmah sam pomislio na sebe, ali ne i na tebe.
Obrnuo sam krug oko lampiona i žardinjere, i onda se ponovo pojavio
na osvetljenom delu pločnika. Primetio sam da se pravi da me ne
primećuje, prepoznao sam to po načinu na koji je skrenula pogled sa
dvd-plejera na kalorifer. Izlog je bio prostran i mnogo toga se
moglo videti u njemu. Sva lica koja ne žele da ih vidi ulica i
obližnji trg.
Zastao sam da je razgledam, moje ritmične potpetice su joj stavile
do znanja da zurim kroz nju bez namere da izgledam kao neki dežurni
presretač koji odustaje na prvi uhvaćeni pogled. Prvi uhvaćeni
pogled kaže uvek isto: "Beži od mene, pre nego što bude kasno". Ali,
ja nisam bio od onih koji se udvaraju samima sebi, pa im je potrebna
publika kako bi se osetili napuštenim. Što je trebalo da pojača
izmišljeno sećanje na vreme kada su bili voljeni - ne samo od Boga i
školskog psihologa.
Potrajalo je odmeravanje, više puta sam je celu obuhvatio svojim
blago zabuljenim očima – onako kako me je majka davno naučila da
gledam kada su neke druge "tete" pokušavale da me uspavaju. To je
delovalo bolje nego da sam ih zamolio da prestanu sa umilnim
šaputanjem: svako je skrivao svoje vriskove i odbrojavao koliko mu
je preostalo od onog dela noći u kojem se odigravaju snovi u kojima
i sam učestvuješ, bez straha da ćeš sve već ujutru zaboraviti.
Ali, najlakše se pamtio taj napor da se bude ljubazan u vanrednom
času.
Premda ljude, kada se radi o ljubavnim pričama, jedino interesuje ko
je koga na kraju ostavio.
Ne garantujem da se ovde radilo o ljubavi, ali ipak sam progovorio,
ne gledajući je u oči već tamo gde će njena figura praviti senku
kada se, nekog drugog dana zatekne na istom mestu, a sunce se bude
spuštalo s vrha nebeskog svoda.
Uljudno ravnodušan, poput neba koje je odozgo posmatralo svakakve
zabave kojima se ljudi prepuštaju u suton, krenuo sam u vazdušastu
konverzaciju silno se trudeći da zvučim neusiljeno. Najpre moraš da
se zakopaš da bi imao priliku da se iskopaš iz rupe koja će
nastaviti da čeka na tebe i kada istekne tvoje vreme.
Dakle, pomislio sam da je vreme za nešto drugo i rekao toj istrajnoj
čekalici od devojke:
"Ovo nije baš pravi trenutak za udvaranje, zato ajde da to
preskočimo i odemo negde na piće. Eno ono mesto preko puta mesare mi
izgleda pristojno. Venecijaneri funkcionišu, spušteni su do kraja, i
verovatno je unutra svetlost diskretna, a to znači da nema muzičkog
stuba na šanku."
"Kladim se da po ćoškovima imaju nekoliko tesnih separea, a sijalice
se spuštaju na pet centimetra od pepeljare." Dopunila je moju
preporuku s tvrdom, kamiondžijskom grimasom – kao da smo govorili o
motelu kojem Putujući Ugostiteljski Žiri stalno skida i dodaje jednu
zvezdicu na ulaznoj tabli od išmirglanog pleha.
"A ja se kladim da služe med i limun uz čaj bez da im to posebno
zatražiš." Nehajno sam povukao ručnu kočnicu, ne bih li sačuvao
nešto od sentimentalnosti koja se upražnjava na neonski osenčenim
parkinzima, bez obzira na overeni kvalitet motelskih usluga.
"A šta je s mlekom?" upitala je glasom turiste koji nikako da
zaboravi traume sa srednješkolskih ekskurzija. "Ako se odlučim za
indijski čaj, pocrneću bez mleka."
"Verujem jedino mleku koje mi je servirano iz mog frižidera."
"Dakle", ispustila je jedan rutinerski uzdah – ni previše umoran, ni
previše nervozan: samo način da se razmrdaju pluća i možda produva
dah nikotina iz ustiju. "Pitanje je kako naći put do tvog frižidera,
ako sam dobro shvatila tvoj pristup."
"Oh, ne brini, ja sam pristupačan momak. Jedino me kičma ponekad
zeza pa izbegavam da duže stojim u mestu."
Vazduh je mirisao na odustajanje, ali imala je blistave zube od one
osmehnuto-ujedajuće vrste koja očas zaslepi perspektivu, te se tako
nekako dokopasmo kafića prema kome sam pružao ruke i jezik.
Napunjen ziheraškom tremom prepustih joj da se smesti po izboru.
Nije mnogo birala, i uskoro se raskolutah očima tražeći osoblje za
posluženje, osećajući njen pogled u predelu sinusa. Od toga mi se u
stomaku pomešaše adrenalin i gasovi, terajući me da usporim
produbljeno disanje, pre nego me spopadne štucavica i počnem da
prdim na usta. Uvek isto stiskanje kada se jedan na jedan dogadja
prvi put.
Poznavao sam unutrašnje mehanizme za iskazivanje dopadljivosti, ali
ne i spoljašnost konobarice koja nam je prišla baletskim korakom.
Zapravo, prišla je meni, skoro mi dišući u teme, ali kada sam je
ugledao složio sam se da ima puno pravo na takav nastup.
Izgledala je kao neko sa kim se ne biste usudili da budete intimni
izvan javnog mesta jer je bila bezobrazno zgodna, a skoro neprirodno
pristojnog držanja, dok joj je glas zvučao ljupko u svojoj
vrckastoj, neizveštačenoj ljubaznosti. Mislim da je razlog ležao u
njenim lepo popunjenim usnama, a i zubi su joj bili krupni, ravni,
lepo nanizani i skoro beli. Na to se prirodno nadovezivao širok i
lep osmeh, dovoljno dvosmislen da bude obećavajući za mnoge koji
dodju sa ulice da nešto popiju.
Rado bih sa njom porazgovarao o izboru pića za odredjeni deo večeri,
a u skladu sa raspoloženjem i garderobom, ali onaj pogled je svrdlao
kroz moja poluotvorena usta, a nisam hteo da se primete baš sve rupe
u mojoj tek skiciranoj ličnosti.
Okrenuo sam se ležerno ali taman na vreme da joj pripalim cigaretu.
Dok je uvlačila dim, primetio sam kako joj se na obrazima pojavljuju
udubljenja. Lice koje je sedelo preko puta mene bilo je nekako
neodlučno zamišljeno, pa sam rešio da iskoristim šansu i ponešto
saznam o svetu u kojem sam se zatekao.
"Kako se zoveš?", upitao sam je, fiksirajući njene tamno žute prste
na desnoj ruci.
"Anita", rekla je, izdišući mi dim u lice. Nije moralo da bude
namerno, mada mi je verovatno htela da stavi do znanja da sam se
suviše nagnuo na njenu polovinu okruglog, gvozdenog stola, veličine
ogledala u kupatilu samačkog hotela.
"A ti?", upitah konobaricu, koristeći priliku da još jednom proverim
njen stav. Skladni prizor se ponovio: usko izvajani struk,
kontrolisano široki bokovi, ravan, naporno održavan stomak,
istaknuto i čvrsto dupe.
Pogledala me bez ikakve grimase. Imala je duge trepavice; mora da ih
je savijala onom spravom što liči na kombinaciju makaza i štipaljke.
"Ja sam Savina", kazala je, nakašljavajući se, kao da je htela da
pročisti grlo pre nego izgovori svoje ime. "A ovaj kafić se zove
'Memento', i nalazi se na mestu gde je nekada bila prodavnica
štofova, a prvi vlasnik je ovde držao radionicu za pravljenje kora
za pite."
Usledio je zvonak, zarazan smeh. Nije me pitala kako se zovem, bila
je baš uzdržani profi velikih grudi. Dominirale su svojom veličinom,
odajući utisak zaokruženosti i čvrstine. Bio sam ubedjen da su joj
sise stajale uspravno i dok je ležala u nečijem krevetu, čitajući
knjigu i povremeno proveravajući da se osenčena tavanica ne spusti
suviše nisko.
"Imate li najveće hitove Marvina Geja?"
Zaista je zaslužila da je tretiram kao rezidencijalnog didžeja.
"Imamo svakave hitove."
Umela da prikuje gosta za stolicu, priznao sam sebi bez mnogo
meškoljenja.
Jasno sam osećao da je moja radoznalost remetila moje planove, ali
ja sam se ozbiljno uneo u njih, samo tada još nisam stigao da
razradim stvari koje sam želeo da mi se dogode.
Gledano sa strane, što sam inače stalno činio sa sobom, nisam se
ponašao u skladu sa predsnošajnim bontonom - koji računa na
neizvesnost i hazard izazvan glupošću, preosetljivošću ili
sujeverjem onoga kome pokušavaš da uvališ isključivo reprezentativni
deo svoje ličnosti.
A ličnost je, kako Velika Knjiga kaže, jedna fiziološka pojava:
ljigava ektoplazma.
Anita je poručila kampari za sebe, "čisti, bez ičega", naglasila je,
stavljajući do znanja da nema poverenja u ono što se dešava iza
sandučastog šanka. Držala se naglašeno kruto, ne dajući nikakav
signal da li želi da prekine predstavu upoznavanja ili da je nastavi
nakon što pokvasi grlo i zagreje utrobu. Kao da je spazila nešto što
je dugo tražila. To nešto se nalazilo iza mene i tik iznad moje
glave – možda na cevi koja se pružala duž tavanice, ukrašene
zvučnicima i pulsirajućim senkama.
Tako sam ostao sam sa svojom porudžbinom. Bila je to lista snova.
Ali, ne treba preterivati u nepoznatom društvu.
"Šta ide uz čisti kampari?" ponovo sam bio upućen na konobaricu sa
istaknutim jagodicama i brižljivo iščupanim obrvama.
"Pelinkovac", rekla je bez premišljanja, dok su joj se plave oči
iskrile. Nisam sumnjao da ponekad mogu da budu hladnije od žestine
poslužene sa šakom leda u visokoj čaši.
"Pogrešno", uzvratio sam istom brzinom. "Uz čisti kampari idu žene."
"U redu", plavokosa konobarica je uzdahnula uvis, podižući šiške sa
svog visokog, umašćenog čela. Imala je ravnu "kantautorsku" frizuru,
do visine brade. "Ajde da ne brojimo sada masline iz neotvorene
konzerve", nije bila raspoložena za koktelisanje. "Nego reci šta
piješ. Ako si u stanju da odlučiš."
"Pa, žene", slegnuo sam ramenima. Nikada nisam tako govorio, čak ni
u najzabačenijem muškom društvu. Ali, postojao je razlog za moje
brljavljenje, i taj razlog od prirodno plave krvi i neprirodno
ružičastog mesa, upravo mi je kazao: "Ne valja mešati pića".
"Ponekad se omakne, šta ćeš", nastavio sam da sležem ramenima,
pomirljiv i nezaustavljiv.
"Ja znam šta ću", rekla je Savina, "ali ne znam šta ćeš ti." Uši su
joj bile male i pravilne, a uska brada se u elegantnom luku spajala
sa visokim, još netaknutim vratom.
Nisam joj odmah odgovorio; uspelo mi je da se ne iscerim dok sam
razmišljao o tome kako bi se prijatno iznenadila kada bi primetila
da mi bore na čelu liče na linije života i karijere na levom dlanu –
ukoliko taj dlan služi za gledanje. Nije primetila sličnost mojih
useklina, iako sam naizmenično spajao vrhove prstiju i širio šake
poput berača kamilice.
Najzad sam se odlučio za viljamovku, tek da dobijem priliku da je
odgledam otpozadi. Nehajno se približavala šanku, bez neke želje da
gospodari prostorom, zgusnutim od dima i muzike miksane ljudskim
mrmljanjem. Noge su joj bile solidno dugačke iako pomalo u X;
listovi i gležnjevi veoma tanki, stopala uzana i, za njenu visinu,
mala.
Pogled mi nije daleko odlutao. To sam shvatio kad začuh pitanje
izrečeno cigaretnim tenorom.
"Jesi li ikada patio zbog viška ljubavi?" Anita nije izgledala kao
neka koja postavlja retorička pitanja ne bi li skrenula pažnju na
sebe. Iz perspektive prosečne privlačnosti i zdravih seksualnih
kriterijuma ona nije imala potrebu za nečim takvim. Ali ja nisam
mogao da znam s kim je spavao njen otac dok se treznio od krize
srednjih godina. Zato sam s obešenjačkom pažnjom, još jednom,
odmerio njenu apstinentnu pojavu, a onda prozborio, koncentrisan na
svoje reči.
"Imao sam tu čast. I drago mi je da sam prošao kroz to."
"Možda nisi primetio", otpočela je svoju paučinastu priču, "ali,
čini mi se da ti je to prešlo u naviku."
"Samo ti se čini. Pusti patnju drugima." Nehajno sam zabacio glavu
unazad, dajući joj do znanja da sam primetio da primećuje pogrešne
znake.
"Svakako", rekla je i ugasila cigaretu. Oči joj postadoše staklaste
poput vlažnog izloga u neosvetljeno zimsko jutro. Prizor je bio
korektno opisan: ulične svetiljke su nepoželjne kada je izlog
prazan.
"Volim da činim dobra dela", mjauk i režanje su se mešali u njenom
glasu. Prepoznao sam to pretapanje.
"Ne moraš da budeš toliko zvanična da bi mi rekla da odlaziš."
Učinilo mi se da uopšte ne čujem sebe – ni izgovorene reči, ni
lupanje srca, ni kapanje znoja sa dlanova. Takodje mi se učinilo da
gleda u mene. Možda želi da razbistri svoj pogled na fenomene koji
je okružuju, pomislio sam, beznadežno blažen. Moje obrve više nisu
umele da se značajno podižu i spuštaju. Ništa zato, barem sam imao
pamtljive podočnjake: modre viseće kese, neoborivi dokaz o dobro
utrošenom noćnom vremenu.
"Rastanci su u redu, ako im pridješ s prave strane", rekao sam
pribrano. Odjednom mi je postalo važno da me ne doživi kao lepo
vaspitanog drkadžiju.
"Važno da znaš gde je izlaz", zvučala je preterano ravno, skoro
uspavljujuće. Mora da je preterivala sa meditacijom, ili je
valerijanu mešala sa antibebi pilulama.
"Nema izlaza, moja nepoznata Anita."
"Poslužiće i vrata", osmehnula se samoj sebi, okrenula i lagano
napustila prostoriju za ubijanje zabave. Učinila je to s visokim
kučkarskim stilom: Kad se kresneš s nekim u kolima, posle obavezno
promeniš registarske tablice – da neko ne prepozna automobil.
A mogla je da mi priča o kaišu od boks-kože, sa ogromnom šnalom,
koji je dobila na poklon od problematičnog ujaka, propalog boksera
ali neverovatno privlačnog frajera i mangaša, pre nego što je ovaj
zbrisao u Pariz; kako ga je nosila kao talisman, a ponekad koristila
i kao oružje – umela je da zavitla njime u vazduhu tako da zvuči kao
čoke; i kako je kasnije od delića kože sa metalnim nitnama napravila
mindjuše sa sfumato odsjajem. Mogla je da mi priča i o crnom,
kratkom skakavcu, sa dva dugmeta – da udje i da izadje! – čija je
izljuskana drška izgledala vrlo "antik". Kako ga je jedva iskukala
od majke, nastavnice opštetehničkog obrazovanja i aktiviste Saveza
izvidjača, ubedjujući je da joj je potreban za slaganje muških faca
koji nepripremljeni dodju na žurku, a ona nije propuštala nijednu
žurku od kako je otac ostavio njenu majku i započeo novi život sa
drugom ženom, lekarkom-specijalistom puno mladjom od njega.
Konobarica je sačekala da završim sa klimanjem glave i ukrštanjem
kolena, a onda donela pića. Mogao sam da se kladim u tvoje zelene
"Sančo" čizme da njoj niko nije poklonio šnalu za kravatu sa
izgraviranim pištoljem.
"Ovo je bivša porudžbina", valjao sam reči svud po njenom telu.
"Ovde se i bivša važi", kratko je izdeklamovala moja prava pred
zakonom. I kada bi joj neko poklonio originalne kaubojske čizme ona
bi ih nosila u belom koferčetu sa čipkanim rukavicama do ispod
lakata.
"A sve što se važi mora da se naplati, je l' tako?" nastavio sam da
razgovaram s njenim telom, nedovoljno uveren da ga je neka viša sila
bacila ovde s dubokim predumišljajem.
"Ti prvo plati, a posle naplaćuj gde hoćeš."
Telo mi je izmicalo poput smisla. Sleganje ramenima je potrajalo
dovoljno dugo da prestanem da primećujem svoje kontrolisane tikove.
Zaista je neuporediv osećaj kada se umoriš od izlaženja iz sebe.
Nisam pitao "koliko?". Izvadio sam novčanicu i rasparao ono malo
neizdahnutog vazduha koji se taložio izmedju nas. Pokušavajući da
otkrijem otkud toliki nered u pepeljari koja se širila po mom stolu.
Ni konobarica nije pitala "koliko?". Spretno je preuzela novčanicu i
ubacila je u novčanik od kože sumnjivog porekla – kao da je
pozajmljeni uložak strpala u svoju "fake fashion" torbicu.
"Ovo je kratko trajalo", rekla je Savina i pogladila kruškoliku čašu
sa stalkom u kojoj se kampari sve više crveneo, uprkos limunu i
ledu. Shvatio sam da sam zapamtio njeno ime. Shvatio sam da su joj
punačke usne nabubrile od tudjih neizdrža. I shvatio sam da ću
uskoro biti napolju, na tačno odredjenom mestu, uzimajući novac iz
zida. Odloženo plaćanje čini vreme vidljivim.
Ali pre nego što sam ubacio svoju neplatinsku Antiameriken ekspres
karticu u otvor čiji je mrak strogo propisan, morao sam da izdržim
privremeni pogled privremene konobarice, koji mi je poverljivo
romorio: "Ti si kusur od frajera, a žene su posao". Ostao sam da
sedim spuštene glave; uspevalo mi je da je držim iznad razmirisane
viljamovke ne oslanjajući je na svoje ruke. Mogao sam jasno da vidim
Savininu firmiranu, tanga-kecelju.
Kada sam je se nagledao do poslednje dlake na teškim, spuštenim
kapcima, ustao sam i rekao: "Ne želim da te napustim. Želim samo da
odem do toaleta."
"Pazi kako to radiš", reče s malo više uvidjavnosti, koja nikada
neće preći u milost. "Tamo unutra ima dva stepenika ispred pisoara."
Zastao sam, zatečen u lebdenju na kolenima. Da li sam ja to porastao
u njenim očima? Ili sam postao Placebo King? Ili sam opet počeo da
mislim na tebe?
"Ne brini", odmahnuo sam rukom upozorenog gosta. "Ja nisam čovek
kakvog srećeš svaki dan", dodao sam, zamišljajući kako otkopčavam
dugmad na šlicu. Tako mi je delovala stvarnije.
"Ne srećem ljude svaki dan. Samo kad izvedem psa u šetnju."
Mogao sam samo da posmatram kako joj se oči uvlače dublje, sve dok
se nisu pretvorile u munjaste bleskove iz uskih proreza. Nalik
zagasitom sjaju metalnih dugmadi na mojim Timberland pantalonama.
Nisam je pitao koje je rase njen pas. Umesto toga, pokušavao sam da
dokučim koji je njen omiljeni lubrikant za maženje i svršavanje.
Možda Herball 2000, ili Džonsonov K-Y jelly? Montavitov Gleitgelen?
Vazelin za bebe, kokoa-krem za sunčanje, maslinovo ulje?
Iako su moji prsti počeli primetno da drhte, nastavio sam da te
nabrajam, od napred i otpozadi.
Onda sam se setio da se jednom ovo dogadjalo ispred – masivne poput
osrednjeg spomenika - gvozdene kapije ojačane šiljcima, na kojoj je
bila bela pločica sa iscrtanom psećom glavom, iskeženih očnjaka i
isplaženog jezika. I da smo tada izmrzli k'o muškatle.
|
|