NOĆOBDIJE

Phill stoji usred trouglastog šanka okružen desetinama boca. Njegovo barsko kraljevstvo večeras je gotovo prazno dok on, odjeven u bijelu gostioničarsku bluzu i kapu blješti pod svjetlom perući gomilu čaša. Sa druge strane pulta pijucka neki nepoznat gost. E.H. sjedi na svome mjestu, na drugoj stolici s lijeva. Neznanac nije skinuo šešir. To je zbog svjetla koje se odozgo sa stropa naprosto zariva u oči, pomisli E.H. Zbog preobilne svjetlosti zid iza Philla djeluje ogromno, zastrašujuće bezlično. Prejak je kontrast tamnoj površini izloga koji gleda napolje, u mrak za leđima nepoznatog. Šteta, sa ovoga mjesta ne mogu vidjeti snop svjetlosti kako se izlijeva kroz staklo da bi osvijetlio trotoar. Da to mogu, vjerujem da bih iznašao način kako da pomirim neuhvatljive sukobe svjetla i tame i naslikam odgovarajuću atmosferu.

Neznanac zna da uživa. Ispija četvrto piće a još nije progovorio ni jedne riječi sa Phillom. Treba li da im zavidim što su smireni? Zar zbog toga što sam paraliziran? Nedjelju dana nisam dodirnuo kistove pa se zbog toga gnjavim kojekakvim pitanjima. Pored tolikog iskustva ne shvatam da se moram rasteretiti, ostaviti inspiraciji vremena. Nije moja briga što su stolice i šank jedini objekti u baru koji odišu toplinom politiranog drveta. Ni vrata. Phill ih je obojio žutom bojom. Nije to učinio sa namjerom da pojača utisak praznine i hladnoće u prostoriji. Ili da podstakne šutnju koščatog lica? Zaboravljen šešir na glavi. Obod savijen nadole izgleda kao pokušaj da se sakriju oči zatamnjene mislima?

Četvrt je poslije ponoći. Kakva to ptičica dolazi Phillu u ove kasne sate? Nabacila je ratne boje i novo novcijato perje u boji japanske jabuke. Ta boja poziva. A mačkica je vitka, sa obilatom guzom. Prekrasne noge za četrdeset godina. Taj hod sasvim dobro pristaje uz Gershwina. Nije vulgarna ali kvari utisak razlogom sa kojim dolijeće u gnijezdo? Ostavi se gluposti, nije bestidna. Ipak je ovo 1942. godina, može biti da je izgladnjela. Ko danas ima pravo da moralizira? Ljudi se vraćaju iz rata skrpljeni ili zakovani u sanducima. Ne možeš ženi zamjeriti ako su njezinog čovjeka nasilno učlanili u Veliko svjetsko pogrebno društvo. U svrhu održanja ljudskog života groza smrti neophodno proizvodi odgovarajući nivo libida. Priznaj, moraš priznati da je izvanredno odjevena. Izvanredno u tolikoj mjeri da razlog ateriranja usred noći ne uspijeva nazrijeti baš svaki seljo. A prikrivanje namjere ukazuje na solidniji odgoj. Jedino što me zbunjuje to je plamteća kosa. Da li je sazdana od prirodnog materijala irskih roditelja ili napadnocrvena podrška industrije ljepote?

Do vraga, pa to je ono što danima ne nalazim. Trebam upravo ovu crvenu boju, i svjetlost sa tavanice, i mrak. Seksualno crveno, istovremeno suzdržano i sukobljeno sa pozadinom vještačkog svjetla i mraka. Uzmaknuti sa tačkom posmatranja. Ako postavim tronožac u tami ulice sve stalo će biti prepušteno intuiciji i nadgradnji u toku mazanja.

– Phille! Odlazim. Laku noć. Vidimo se sutra uvečer – doviknu i izlije dvostruko piće u grlo. Namještajući šešir osjeti skoru muzgu boje na obodu. Ko da brine o tome, sada...?
– Do vraga, to je to, Edwarde. Idemo iz ovih stopa kući. Na posao, čovječe.