| |
ČEŠLJUGAR, MOJ OTAC,
U FORSITIJI
On je otišao zauvek
u novu blistavu
forsitiju,
boje zlata zasenjene žutom,
spreman da prihvati
crne ptice
i crvendaće ako treba,
neuništivo malo kopile
to je on,
i neće da umukne.
Naravno, imao te je ponovo,
leva ruka šest inča
od tvog levog obraza,
desna ruka spremna da ščepa
ručni zglob,
izaziva mi vrtoglavicu na toj
travi u dvorištu
dok stari Tremblej posmatra
sa svog prozora i viče
Aut!
Naposletku naučih da se borim
pre nego što si umro
od srčanog udara,
držeći tvoju pažnju sve vreme
želeo sam -
da možeš da se vratiš,
nađeš ženu, nešto novca,
posao -
neprestano padanje na drugorazredne
finte,
činilo te ranjivim, prestravljenim
kao onog jutra kada su te
uz arlaukanje sirena
ambulantnim kolima
odvezli,
nokautiran podmuklo
veoma žestokim krošeom
na to si me uvek upozoravao,
onim koji udara direktno
iz srca.
Prepev s engleskog: Vesna Denčić
|
|