| |
NABIJEM THE ROLLINGSTONES
U materinu, sve nek ide. Mator si Igore, mnogo si star. Imas 41
godinu. Živiš u zemlji nedođiji. Pričaš sam sa sobom dok se briješ.
Kada je počeo rat, bio si na četvrtoj godini
PMF-a u Beogradu. Pobjegao si od mobilizacije, nisi htio u rat.
Otišao si krajem ’92. u zemlju nedođiju. Avionom naravno, brodom bi
baš potrajalo. Dok si letio iznad Azije, pokušavao si da na reljefu
iscrtaš “put svile”. Zamišljao si Marka Pola kako na umornom konju
klatara po vijugavom putiću nazad prema zemlji Latina. Marko se sa
osmijehom vraćao kući a ti si smrtno ozbiljan i zabrinut išao tamo
gdje Santa Klaus prvo svrati i kaže: ”Merry Christmas, suckers!”
Dijete socijalizma, pionir, omladinac, udarnik, sanjar, bubnjar u
jednoj rock grupi koja je zauvijek ostala parkirana u očevoj garaži
gdje ste vrijedno viježbali. Ti si uvijek tvrdoglavo insistirao na
polifoničnom pjevanju. Govorio si: ”Pogledajte Beatlese, oni su
bili šampioni polifonije, gledajte šta su uradili četvorica mladića
iz Liverpula, grada koji je, ne zadugo poslije bitlmanije, počeo
polako da umire…”
Pitaš se kada to čovjek zna da je konačno odrastao, da je sazreo?
Možda kada raščisti sa svim iluzijama? Ili pak kada postane
suvoparni cinik pun jeda?
Nezadovoljno klimaš glavom, ispireš brijač pod jakim mlazom vode i
gledaš svoje lice u ogledalu. Zamišljaš da je to scena u nekom
filmu. Dugi kadar: kamera polako zumira brijač, mlaz vode kupa
metalni brijač, zatim objektiv kamere polako putuje do tvog lica i
tu zastaje. Kraj kadra.
Sjećas se dana, divnih zimskih dana kada si sa Mašom odlazio u
gradsku kinoteku i gledao serijal filmova italijanskog neo-realizma, ređali
su se: Roselini, Felini, De Sika, Pazolini…
Maša je plakala, ridala je iz sve snage, govorila je kako je rat
đubre, govorila je: ”eto vidiš Igore kako ljudi budu gurnuti u
maticu ni krivi ni dužni…" Ti si je milovao i govorio kako u njenom
jednom malom prstu ima više ljepote nego u cijelom Versaju. Govorio
si joj: ”Maša volio bih da mi pokažeš grudi u Rimu – gradu viječne
ljubavi". Pitao si je: ”Da li bi vodila ljubav sa mnom u FIAT
Topolinu? Ako kažeš da, ako pristaneš, moraćemo uzeti časove Yoge,
znaš Maša, Topolino je mali autić. “
Strip je uvijek bio tvoja pasija Igore, zar ne? Obožavao si
Hermanovog Džeremaju, bilo je nevjerovatno kako je taj strip, u
stvari, bio kadriran kao film. Simpatični junaci Kurdi i Džeremaja
su upadali u pustolovine i zamke post-kataklizmičnog društva koje je
iznjedrilo devijante koji su bili gladni moći, novca i krvi i ko zna
čega sve ne...
Često na posao ideš gradskom željeznicom. Srećeš jutarnje spavače
koji se probude tek u samrtnom času i shvate da je jedina stvar koja
se na ovoj planeti pika jeste broj ljudi koje si volio i koji su
tebe voljeli. Polako shvataš da su barijere fakt života i da ćeš sa
tim morati naučiti živjeti. Strašno si usamljen – to tek shvataš
kada si okružen gomilom ljudi.
Čitaš prve jutarnje novine – elektronsko izdanje. Nailaziš na
prekomorski naslov: ”THE ROLLINGSTONES ĆE SVIRATI U BUDVI”.
Nevjerica, jed, bijes, ravnodušnost; osjećanja se miješaju i
izmjenjuju. Odmahuješ rukom i kažeš: ”ma ko Vas jebe Matorci, kad
niste htjeli doći osamdesetih koji ćete mi kurac sad!“ Razmišljaš
kako je rock odavno postao industrija i kako te više nije briga za
popularna muzička dešavanja u svijetu. Najviše ti odgovara muzika u
backgroundu, u stvari voliš muziku koja ti ne odvlači pažnju i koju
slušaš dok radiš nešto bitno. Zaključuješ svu tu muzičku
kontemplaciju sa ”Nabijem Rollingstonse” raspoloženjem.
Dolaziš kući nakon napornog dana na poslu, osjećaš da ti je mali
mozak na rezervi, a jedan veći dio cerebruma je obamro baš kao da je
bio podvrgnut “anestezija terapiji”. Sjedaš umoran na krevet, pitaš
se da li je ovo onaj život o kojem si maštao i onda nemoćan da išta
promijeniš sležeš ramenima i kažeš: ”E za ovo smo se BORILI!!”
Izlaziš na verandu, promatraš tamno modru kapu južne polulopte
išaranu zvijezdama i za trenutak bi dao sve da možeš biti OMEGA Man
i da te na kraju upucaju mutanti baš kao u nekom otrcanom filmu “C”
PRODUKCIJE.
|
|
