| |
UMRO
JE KAO PISAC U SARAJEVU
(DARIO DŽAMONJA 1955-2001)
Kad sam objavila
svoju prvu knjižicu poezije 1977. godine, kad sam tek samo mislila
da ću jednom, možda, postati pisac, Dario Džamonja - samo dvije
godine stariji od mene po normalnim ljudskim mjerenjima vremena
- već je važio za pisca, mada za to nije imao nikakvog književnog
pokrića. Uostalom, moja je prva poetska knjižica stigla prije njegove
prve prozne knjige, a ja, ne samo tada, nego ni sada, nekako sama
sebi ne važim za pisca. Zašto? Zato što je on oduvijek znao da je
rođen da bude ničiji (a ne kao ja), rođen da bude svoj, tvrdoglavo
svoj, uporno drugačiji i inadžijski egocentričan - dakle pravi pisac,
u hemingvejskom smislu.Tako da se ovdje da zaključiti da je s rođenjem
Darija Džamonje prvo nastao pisac, pa onda njegovo književno djelo,
što je, priznat ćete, sasvim neobično.
Ali i sve druge stvari vezane za Darija Džamonju jesu izvrnute naopačke
i neobične. Oni koji su, kroz sve ove godine, uporno navaljivali
na njegova ko bajagi zaključana vrata, oni koji su ga pratili i
onda kad ih je tjerao od sebe, samoubilački, to odlično znaju.
Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja - usamljeni
talentirani dječak željan ljubavi i «obične» (malo)građanske topline
doma; na drugoj Dario Džamonja - džangrizavi namrgođeni odbojni
osobenjak koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže
u jednoj od svojih knjiga, «nikada nije pisao poeziju» i kojem se
gadi sve što bilo kakvim umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put
u ništavilo.
Pravi Dario Džamonja, pisac, krio se u provaliji koja je povezivala
ove dvije. A tamo niti je stizao niti je živio baš iko osim njegovih
priča.
U
našim omladinskim kafanskim druženjima, evo sad će biti barem trideset
godina, mi, drugi mladci, pobožno smo šutili a on je psovao; mi
smo išli svojim sređenim porodicama koje su nas opterećivale svojom
ljubavlju, majkama i očevima koji su nas primali takve kakvi smo,
kad smo svoj prljavi veš ostavljali da ih peru majke ili sestre
jer smo mi «pisci» uzdignuti iznad tih stvari; on je već sa osamnaest
imao životno iskustvo koje nije imalo ni nas desetak zajedno; to
je iskustvo na kojem bi mu čak i njegov Hemingvej pozavidio. Dok
je nama, običnim i dosadnim, egzistencijalistička literatura virila
iz očiju i priče, iz njegovih očiju i priče virila je egzistencijalna
patnja jedne rasute, opustošene, osiromašene sarajevske porodice
i jednog dječaka, očajno usamljenog, koji sve nosi u sebi kao proklet,
i koji ne umije drugačije funkcionirati nego kao unaprijed pisac,
koji će uskoro sve to žestoko gruhnuti u književnost, u divne priče,
a te priče ne govore isključivo o njemu samom kao o svom omiljenom
i omraženom predmetu, nego o jednom imaginarnom usamljenom dječaku
koji je mislio da je odrastao i da je sve već proživio, o vremenu,
o sentimentu i užasu kroz koji je prolazila (i prolazi) njegova
rodna planeta Sarajevo.
A takva književnost je prava američka.
A prava američka književnost je hemingvejska.
A hemingvejska književnost je, posebno poslije ovog (da li) zadnjeg
rata, prava sarajevska.
A prava sarajevska književnost je ona koju je pravio Dario Džamonja.
Tako
da se u ovom krugu, u stvari, stalno govori o Dariju Džamonji, što
on itekako voli, wherever he is. I evo mu još: Dario, Daco, Daco,
Dario…
Od
1983. godine, kad je napisana i poklonjena mu za rođendan, do 1993,
kad je otišao iz Grada, držao je na zidu iznad svoga kreveta moju
pjesmu «Pismo Dariju Džamonji, 18. januara 1983».
(«Nikad
nisam volio poeziju, ali ova ti je prava», izjava iz 1983, kafana
Sloga, i «baš sam taman toliko pijan da ti to priznam»).
1998.
godine vratio se iz Amerike, iz jedne države koju je volio, ali
najviše u knjigama, u Bosnu, drugu državu koju je volio, ali najviše
u kafanama, dao je slijedeću izjavu za lokalnu TV: «Više volim da
umrem kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi.» I eto mu ga.
Umro je kao pisac u Sarajevu.
Ja bih dodala: kao američki pisac u Sarajevu.
I time bih željela spojiti, u jednoj rečenici, ono što Dario čitav
život nikako nije uspijevao, posebno u posljednje vrijeme: da spoji
dva mjesta svoga života: jedno gdje su ga čekale kćeri Nevena i
Vesna, i drugo gdje su ga čekale njegove priče. Nevena i Vesna su
budućnost koju Dario nije uspio da postigne, kao uostalom ništa
drugo vezano za običan, dosadni, naški život. Ali su mu se zato
priče nudile tako da mu gotovo svi pisci priča u ovoj državi (i
šire) zavide na njima. Oni koji mu ne zavide i nisu kakvi pisci.
Pokušavajući
nakon rata da iz svoga stana, u koji se 1994. uselio neko sasvim
sasvim drugačiji (policajac!) iznese samo nekoliko ploča, knjiga
i sitnica, Dario je tek s ulaznih vrata (ovaj mu nije dozvolio ni
da uđe u stan) preko njegovog ramena zavirio tamo gdje je bio krevet
i na zidu moja pjesma; poslije mi je pričao: «Zamisli papka, skinuo
onu tvoju pjesmu sa zida.» Kao da mu nije bilo jasno da policija
ne voli poeziju jer ima previše opasnih smislova.
Evo
sad, u ime dugogodišnjeg prijateljstva, lijepim tu pjesmu na zid
njegove sasvim drugačije sobe, iznad drugačijeg kreveta, u kojem,
nadam se, Daco napokon mirno spava.
Dariju Džamonji, 18. janura 1983.
Dragi
Dario! Evo ulicom tvojom
Prođe pet djevojaka. Mogle bi biti tvoje…
Al
eto ti ulicom pet krilatijeh konja,
i put zanosna juga odniješe onijeh pet djevojaka…
Eno,
pred vratima tvojim
ispljuvaše pet sitnih bisera, olovku i pivo.
Potrči, Dario! Olovku i pivo u sobu ponesi,
Ostalo su bajke za drugačiju djecu.
Niko
osim tebe neće imati toliko:
Čitav neostvaren svijet! Bar to ti obećati mogu
Dok nas tvoj dragi, hroptavi smijeh
Uči preblijedom lišcu ništavila.
A
za to, što si živ… Da prostiš.
Post
scriptum:
A usitinu se dogodilo kako slijedi: 18. januara 1983. godine u Dariovoj,
tj. Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, sretoh pet studentesa
Filozofskog fakulteta, sve «sa strane» i sve po posljednjoj modi
obuvene i odjevene; psovale su i smijale se tako glasno da me obuze
stid što ih poznajem.
Utom naiđoše dva automobila, u kojem su sjedila tri (dva u jednom
i jedan u drugom automobilu) pijana muškarca srednjih godina, koji
izgledahu kao na krilima kad im se pomenute studentese pridružiše.
Malo prije polaska – a mnim da su otišli put juga jer bijaše studeno
i neprijatno vrijeme u Sarajevu – iz jednog automobila tik pred
Dariova vrata izleti pivska boca, a jednoj studentesi, dok je ulazila
u kola, puče niska vještačkog bisera i rasu se asfaltom.
Ona olovka, koju Dario ima da potrči i ponese u sobu, te pozivanje
na ništavilo, neostvaren svijet i kojekakve smiješne stvari, licentia
su poetica, te se autorica usrdno izvinjava što je pobrkala slobodu
i fakte.
•••
Dario Džamonja pošteno je platio za sav svoj život, koji je proveo
tako kao da je neranjiv i besmrtan. A «smatrati se pomalo besmrtnim,
spada u njegov posao», kaže Ismail Kadare. «Pravi je pisac onaj
putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima.»
Onog
jutra kad je Dario umro, a ja to još nisam saznala, ispred mojih
vrata začula sam mijauk. Otvorim vrata i vidim: mlad crni mačak,
blistave dlake i vrlo vaspitan, traži da jede. Poznajem sve mačke
u susjedstvu, u glavu, u karakter i u šaru: ovaj je potpuno nepoznat,
nov mojim očima. Naspem mu mlijeka u zdjelicu, dam mu komadić sira,
on sve lijepo pojede, očeše se mazno o moju nogu i nestane. Pojavio
se tada i nikad više.
Ja
znam ko je to bio.
|
|
