PROFESIONALNI CYRANO

Svatko je, kažu, dobar u nečemu. Helio Bašić je dobar jebivjetar. I sada, dok sjedi u lokalnoj policijskoj postaji, prljav i pretučen, sve mu je smiješno. Sa stupa od prokroma kesi mu se vlastiti iskrivljeni odraz- razdrljeni, premlaćen lik s jednim zatvorenim okom, ali inače, okuugodna pojava.
Dinamično je uređena ta soba u policijskoj s rastrčkanim stupićima i stropnim halogenkama koje gvire u njega umjesto zloglasnih pandurskih reflektora.
Gotovo domaći ugođaj: tepison - fikus – fascikle – ladičari – rešo… a na zidovima plakati Prljavog Harrija, Mikea Torrella… i Playbojeve srpanjske zečice u policijskoj uniformi… hmm, zapravo bez uniforme, s kapom, čizmama i pendrekom.
No, više od toga Helija veseli njegov domaćin inspektor Zdeslav Đirlić zvan Đirlo, stasit muž šarmantnog brka i čvrstog značaja, ozbiljan kao da pred njim sjedi serijski pljačkaš banki:
- Znači vi Bašiću ništa ne radite? Trideset godina, nezaposlen. A stan, novi auto... Bogati, ka da se te stvari besplatno dobija... ili švercaš, dilaš?
Jel mu ovo ofenzivna ili defenzivna taktika, misli Helio.
Ma jee… dilan?! Odakle van ta ideja?! Grubo ste me uvridili. Ja san jedan fini momak, umjetnik, šjor Đirlić…
Inspektor Đirlić, za stranke.
- Već sam vam reka, inspektor Đirlić, pišen ljubavna pisma po narudžbi. Za pristojnu lovu.
- Na crno?
- A eto, nisan zna kako bi registrira obrt.
- Sad me i zajebavaš, koke- pogleda ga Đirlo ispod obrva, pa mu se nenadano unese u lice - A pričaju da si ti ho-mo-seksualac!
Ipak ofenzivna.
- I šta kažu? Jesan li dobar?- smijucka se Helio.
- Aj, nemoj da te za jaja obisin, šta kažu… Kažu, kažu… Ja kažen: kako može peder pisat ljubavna pisma ženama?! Slušaj ovo!- nakašlje se Đirlo i počne naglas čitati sa svijetloplavog papira:
- ...Da samo jednom osjetim miris tvojih grudi, da zaplovim među tvojim bedrima i popijem... hmm...popijem more iz tvoje srebrne ... hmm... uzdrhtale ško... jel' ovo školjke? Uzdrhtale školjke. Pa neka onda vrijeme stane, nek okus ljubavne gozbe zauvijek ostane na našim usnama...
Inspektor odloži papir, pa zaškilji na mršavog momka koji je rastreseno lickao bolnu rasječenu donju usnu:
- Ti tvrdiš: pod a - da si ta pisma ti napisa; pod b - da si od tog dobro živija i pod c - da su te zbog toga pribili. A ja ti ne virujen ni pod a, ni pod b - to najmanje, a samim time ni pod c! Ni jednu ti točku ne virujen, šta'š sad?
- Inspektor Đirlić, i opet naglašavan da san ja u ovon slučaju žrtva, a k tome da se napomene- nisan vas ja ni zva, oni je vaš kolega slučajno naletija...
- Naletija?! Dera si se ka lud dok su te ona dva cipelarila. Ne bi da si in ćaću ubija! Da nije kolega uletija, jeba bi ti moj Bašiću ježa, bubrige bi tražija po okolici… A, sve mi se čini… Da to nije neka vaša homoseksualna afera?
Helio se nacereči od uha do uha. Trebat će ovdje takta. Ovaj blesan inspektor Đirlić mu i te kako treba, ukoliko ne misli do sutra preseliti u Novi Zeland. A ne misli. Nikako.
Posao mu je dobro išao, a s njim pod ruku i emotivni život. Zračio je uspjehom i na njega su se lova i seks lijepili kao na oznojenu sisu pevaljke. A jedna vrsta pevaljke je i postao prije samo godinu dana.

****

Prije samo godinu dana bio je ostavljen, dekintiran i na rubu samoubojstva. Njegova jedina zbirka pjesama „Ljubavni zločini“, gorki plod jedne mizerne zime, bila je temeljito prešućena i da bude apsurda- voljele su je žene.
Od usnulog mladića Vesne Parun u našoj književnosti nije se pojavila takva himna muškoj ljepoti.
Voljele su je do posljednjeg stiha i drske Ane i sanjive Marije, gole Maje su ostavljale nevinost između njezinih korica, čitale su je lijepe gospođe i blagoprijekorno uzdisale pri pogledu na zahrkalog supruga, a gojenice u samostanu skrivale su je u jastučnicama i očajno se zaljubljivale za vrijeme mise, jedna po jedna, u zelenookog ministranta nimalo sličnog Spasitelju.
Pročitala je „Ljubavne zločine“ i mlada gospođa Pivalica. Odložila ih na svoj noćni ormarić, pogledala na satić, cmoknula gospodina Pivalicu i dvoje dječice te veselo krenula na svoj novi posao. U naručje svoga novog poslodavca.
U sljedećem činu vidimo gospodina Pivalicu pred vratima tada skromnog Helijevog doma. Kuc-kuc. Naš pjesnik koji se trenutno krije od gazdarice te nekolicine neljubaznih ljudi, virka kroz zavjesicu, oprezno otvara vrata. Podne je, Helio se tek probudio, pronašao i obuo samo desnu papuču, ogrnuo šlafrok preko bokserica, šeretski se prislonio na dovratak:
- Trebate nekoga?!
- Gospodin Bašić?
- Nazočan.
Pivalica je nervozan, osvrće se oko sebe:
- Dragi Bašiću, da li bi mogli na minut unutra!? U pitanju je posao intimne prirode, vrlo delikatan… Ne brinite, pošteno ću vas honorirati…
- Ma slušajte vi šjor…
- Pivalica. Inženjer Pivalica.
- Moš bit šta oš, ali ja ti se ne jeben za lovu! Ja sam pjesnik, ne neka đankara iz parkića! Sram vas bilo, tako ozbiljan čovik… a i niste moj tip, puno ste mi, šta znan, pihtijasti…
- Ma Bašiću…- Pivalica ga doslovno ugura u stan- Čovječe, pogrešno ste shvatili. O Bože! Kakvo poniženje, kakvo poniženje…
Čovo sjedne na kauč, zarije lice u šake i zarida.
- Ej, ajde, ajde prvi put je najteže, posebno u tim godinama, hmm, mogu mislit…. A vidiš moj coming out je bio…
- Čujte, ma slušajte, prijatelju…- ja trebam to pismo… - pribere se Pivalica i otvori dušu- Možda je to pogrešan, možda očajnički potez, ali moja supruga mi zamjera, ona mi upravo to najviše i zamjera, jer ja, znaš, nisam romantičan. Ona tebe, vas, primjerice, drži romantičnim, ta vaša djela… Problem je što se gospođa zaljubila u tog papka. Ja ga znam, običan papak, prijatelju. Možda joj je on romatičan?! Ne razumijem žene. Romantika… Radim greške, same greške… Kupim joj proklete teče od inoxa za rođendan…
- A iznenadili ste me. Puni ste, kako bi reka, iznenađenja… Ali ne kužin link, kakve ja iman veze s tin?
- Heh da, oprostite… Dakle, ja vas molim za nekoliko suvislih rečenica, za jedno romantično ljubavno pisamce koje bi mi možda pomoglo da je vratim, moju suprugu. Kao što sam predložio, spreman sam platiti koliko tražite, bez obzira na ishod…

…bez obzira na ishod, mila moja, završavao je iste večeri pismo Helio Bašić, uvijek ću te voljet do bola. Tebe, najljepšu djevojku na svijetu, moju svijetlost, jedinu ljubav ovog ludog, odbačenog srca, koje će se, strepim, od očaja zaustaviti, ako ipak odeš drugom, baš kao u tužnim pjesmama koje smo voljeli slušati nekoć, u vrelim noćima punim zvijezda, lahora i slavuja…

****

I to je zapravo bio početak biznisa s ljubavnim pismima.
Hrabren vlastitim blagoslovom očajnika koji nema što izgubiti, a i za osobno veselje i razbibrigu, Helio je oglasio svoju uslugu na internetu i u poznatom časopisu za muškarce. I gle čuda- posao je cvao! A taj cvijet mladog poduzetništva zamirisao je pod prozorima, ponistrama i pendžerima mnogih pripadnica ljepšeg spola. Neke baš i nisu imale previše razumijevanja za poetične epistule svojih snubitelja i udvarača, ali većini su ta nježna, patetična, strasna pisma ako ne baš ljubav u srce, a ono barem vratila osmijeh na lica i smekšala ih za pomirljiviji odnos prema suprotnom spolu. Više puta se dokazala i ona da lijepa riječ i vrata od spavaće sobe otvara.
A onda se umorio od pustih emocija. Sve te tuđe ljubavi sličile su jedne na druge. Sve su se mogle svrstati u nekoliko kategorija. Statistika prema potražiteljima bila je ovakva:
- Tajni obožavatelji 32 %
- Prigodničari ( godišnjice, rođendani, Valentinovo, Dan žena i sl.) 25 %
- Zavodnici a) slobodnih žena; b) zauzetih žena 19, 5 %
- Ostavljeni muževi i prezreni ljubavnici 17 %
- Seksualni manijaci 5, 5 %
- Smutljivci 2 %
Početkom prošlog ljeta, došao je na briljantnu poslovnu ideju. Izvukao je iz napisanih pisama najbolje fraze, najzvučnije refrene, efektne uvode i bravurozne završetke – stvorio je šest obrazaca za šest najboljih ljubavnih pisama, za šest vrsta potražnje.
Bio je to poslovni pothvat koji mu je napunio džepove i koji ga je ovog vlažnog jesenskog dana doveo u ovu tužnu postaju pred ovog čovjeka i inspektora Đirlića.
- Pa šta se dogodilo, Krleža? – pita ga sada taj načitani Đirlo, suzdržano zainteresiran.
- Pobrka san obrasce za gospođu Palaversa! Znate, koji put se dogode i te dvostruke narudžbe. Uglavnom, mužu i ljubavniku iste šjora gospoje da san pisma po obrascu broj 5. Ima san ludi dan, strka…
- Broj 5?
- E, petica je za ove luđake, seksualne. A zamisli joj facu kad je to dobila prvo od jednog pa od drugog! Za krepat od smija! Uglavnom, Palaversićka je ufurala je da su u nekome dilu, da je zajebaju, kuju osvetu… Popizdila je i izlajala se mužu. On kod ljubavnika, a onda obojica meni. Bili bi me ubili namrtvo, ka šta ste rekli: ježu bi ja mater, da policija nije promptno reagirala. Pravo recite inspektor Đirlić ima li tu pravde i morala, tako nabit nedužna građanina!? Ja bi in novce pošteno vratija!
- Samo mi ti nemoj pričat o moralu, znamo mi ko si i šta si! Al zakon je, jel' te, zakon. Mi ćemo te pripazit, možemo i njih kazneno gonit, ako ih tužiš, a ti ukini te svoje pisanije! Čuješ? Nemoj meni opet modar dolazit! Aj biži da te ne vidin!
- Vrllo rado!- poskoči Helio sa stolca i veselo namigne inspektoru.
Ovaj ustukne. Al' potom brže - bolje poleti prema Heliju i uhvati ga za nadlakticu.
Mladić vrisne:
- Ma koji ti je, nisan ti tako miga…
- Muči budalo, da nas ko ne čuje!- u grčevitom će polušaptu Đirle- Ima jedna mala radi doli na porti, doobra! Gledamo se, našalimo onako. Al ja ti nisan baš za prić ženskoj, ako me razumiš. Malo san ka grez, zabunin se… Pa ako bi ti moga štogod napisat, potaknit je da sa mnom popije piće? Puno mi je draga…
- Obrazac 3 - to vama triba! Diskrecija zajamčena!
- Kakav obrazac?! Samo nemoj nešto prostački. Al nek je erotično, to žene vole – promeškolji se inspektor – Primjerice, ubaci koju uzdrhtalu školjku!

NASMIJATI PSA

Narkomanski stol je stanje stola. Ukoliko kroz dvadeset i četiri sata sve što ti zatreba doneseš na stol, a ne odneseš ništa, dobit ćeš narkomanski stol, pa makar na njemu ne bilo droge, što je, van teorije, malo vjerojatno.
Nismo mi baš neki đankiji, moj frend Belmondo i ja. Mi smo, kako bih rekla, skoro pa prezreni i od fureža i od trezvenjaka. Ziheraši za jedne, zgubidani za druge.
Ne znam kako je sve to krenulo, s travom, šitom, pokojim vikend-bombončićem, novogodišnjim crticama bijelog ili žutog. Možda smo predugo studirali, brat bratu teče i osma godinica, pa se usput navikli na tu travu ili smo, naprosto, predugo dimili, pa skužili da je svaka akcija osim nužne reakcije suvišna.
U nužne reakcije spadaju: odgovori na potrebe vlastitog organizma u što nekako spada i mjesečna nabavka dima, odgovori na pojedine telefonske pozive, a ponekad i odgovori na postavljena pitanja, ako si raspoložen za dijalog ili ako čovjek inzistira. U tu skupinu svakako ne spada otvaranje vrata zbog dringdringanja kućnog zvona te ustajanje iz gnijezda postelje i odlazak na ispit zbog rondanja budilice.
Odlazak do kontejnera ili najbližeg marketa dopadne samo onog luzera koji ljuto spuši na kartama. To obično uvalimo neukom gostu, nas dvoje prepredenih kockara.
U principu, ovdje u dva metra imaš sve što ti treba: liniju, TV, karte za briškulu, hranu koja je najčešće čips i kečap, u boljem slučaju manistra na tunjevinu ili pome, piće, naravski, pa duvan i stripovi i škatula trave. Ta škatula trave ili punim imenom škatula za travu i rizle, nikad nije obična bezvezna kutija; vidjela sam uistinu prekrasnih primjeraka: pozlaćene oble kutijice za nakit, baršunasti etuiji, one škrinjice od ebanovine što učine klap! kad se zatvaraju, limene kutijice s ugraviranom južnjačkom zastavom ili s naljepnicom sisate plavuše kao hard verzija, a nerijetke su i one s medvjedićima koji se drže za ručice, sretni čuvari djetinje bezbrižnosti, više ili manje mudre, više ili manje bedaste.
Našu cimersku, lakiranu kutijicu, naslijeđenu od gazdarice, s malim crnim botunom koji se navije, pa svira ajne klajne nahtmuzik, popalila je, zajedno sa sadržajem od osam grama marice (i to Sibirskog tigra!) i čokoladnom pločicom šita, neka nemoralna pogana šupčina koja je ostala neotkrivena do dana današnjeg.
Privremeno koristimo nečiju zaboravljenu futrolu od crvene kože za naočale Valentino.
Ljudi nam dolaze i odlaze, donose vijesti, novine, koji put kruh (dobri ljudi), kavu, tirolsku i slično. Prekjučer je došla Belmondova frendica Ana Jebena Zoraja, skurila trubu, malo se vrtila po kužini u smeđim čizmicama, smeđoj kapici, svijetlosmeđoj suknji. Zoraja zna: smeđe je u modi.
Ana Jebena Zoraja u našoj kuhinji izgovara svojim smeđim Margaret Astor 56 usnama :
- Fuuj, braalee, vii niistee noormaalnii… k vraaguu, uuzgoojiit ćeetee kuuguu u kuužiinii.
Usne i obrve miču se sinkronizirano. Znala sam da ne smijem pušiti skank, to je ko da se naduvaš čistog PMS-a. I još ta Zoraja, usne, obrve, pijavice, hiperestenzija samoglasnika.
A Bel je kano živnuo, vadi iz hladnjaka jedan smežurani limun i cijedi ga, jedini preostali izvor vitamina, toj nevjerojatnoj kaki-ženi za limunadu.
- Iimaatee lii smeeđii cuukaar?
- Imamo piizduu maateeriinuu.
- Nemamo, na žalost. Nemamo ti ni obični, kad promislim.- ljubazno ću.
- Aj, ja ću skočit!- čujem izvjesni polet u glasu svog letargičnog cimera, jedinog mršavog muškarca koji je rođenom guzicom uspio iskopati rupu u trosjedu i ne mogu vjerovati da uzima jaknu, obuva patike i izlazi. On izlazi. Nakon punih dvadeset dana. Sigurna sam da bi preskočio skale u dva skoka da ne zna da ga moje svevido treće oko prati.
I evo ga natrag, u rekordnom roku – šećer Turbinado, nerafinirani proizvod, u ruci. Ima se para. Nemo'š virovat.
- A čiji je ono bokser ispod skala?
Bilo je to, da se ne zaboravi, prekjučer. Ana Jebena Zoraja iskapila je brzinski limunadu s nerafiniranim šećerom Turbinado, pokupila svoju kožnu smeđu torbicu i nestala:
- Saamoo naa daan, pliiziin tee, čooviičee, dook oonaa vjeeštiicaa nee oodee!
Ostavila nam svoju kuju boksericu Rio. Na dvadeset i četiri sata. U dvadest i četiri sata pas piša (i ostalo) 3 puta. Dakle tri puta vani na studen-zimu. Tri puta. A s obzirom da još je nema, Ane Fakin' Zoraje… Nema je točno dva i po dana, 3 x 2,5 = 7,5… dakle, sedam i po puta.. kako to? Kakosadto? Hmm… na zimu, vani se smrzavat i čekat da kuja obavi nužnu reakciju, divljački optrči kvart vukući tvoje modro tijelo nesviklo na rekreaciju, da te viču bake s dječurlijom, jer moraš ić na poseban teren istrčat psa i onda još skupit drekec za životinjom. A pasja hrana? Kuhaš meso i rižu i zelen, jer ovaj pas ne voli Pedigre Pal, ma vidi ti to. Meso, riža i zelen, još ćemo počet zdravo večeravat! I iznad vlastitog standarda.
Naravno da sam isprva otkantala Bela, pa to je njegova prijateljica, pliiziin tee, nisam ja pristala bit pseća dadilja, on je pristao:
- Naravno, stara, nemaš brige, hehehe. Pazi ćemo je, hehehe.
Muškarci su patetični, pliiziin tee. Budala.
A onda je pao dil: on će oribat kuhinju, a ja svaki drugi put izvodim Rio.
Kuhinja zbilja blista, milina. Tek nekoliko šalica sa skorenim fundačem od kave koje su se u međuvremenu okupile na sudoperu. Rio je u kutu, bali pločice, tužnooka Rio. Napušteno pašće. Bar nije ono pomodno stenjalo i rutavalo mops.
Kako pasmina može biti u modi? To je koma, ove sezone šeta se, ne znam, pinč, afganistanski hrt nije in kao ni hrvatski ovčar, ali zato se u retro stilu na špicu vraćaju jazavčari!- gledam cimera, koji otvara crvenu Valentino futrolu i vadi rizle.
Bokseri nisu u modi… već godinama. E, u pravu si, ima ova kujica i godina. Bili su moderni oni, kakos' zovu, irski seteri i koker španijeli.
Jebate, pa otkad ti nisi izaša vanka? Od osnovne škole? Oni su se furali s pijađo vespicama, onim starima, i sa bijelim gaćama i rebama u boji. Jesi svjestan otkad se to ne nosi?!
Od prije mobitela.
Od prije mobitela.
Od prije rejva i hip-hopa.
Od prije rejva i ekstazija. I hip- hopa.
Bili smo vrlo mladi. Pače djeca!
Dica.
Prije rata.
E.
Sjecka šit. Mrvi maru. Prazni duvan. Soli. Tuti-fruti.
Zamisli da se mala Zoraja ne vrati, morali bi svaki dan ovako izlazit sa psetom, po tri puta…- zamislio se.
Mala Zoraja? Muka mi je.
Aj, priznaj da je želiš povalit. U po ure si pokaza više aktivnosti negoli u zadnjih misec dana!
A šta ću kad mi ti ne daš!? I tako godinama.
Povlačim dim… ma zaboravi… mijenjam temu:
Možemo probat naučit kuju da igra karte?!
Ako se i šališ. Pas može svašta. Štulićev pas se smijao, ima ona pisma, kako ga je taj pas upozna s curom u parku...
Nije, Štulićev pas je bio nasmiješen, a Fanteov se mali pas smijao.
Eee?
John Fante, konju nepismeni!
Jesi koza, ja svake godine pročitam jednu knjigu i svega se sićan do u detalje, a ti se zapravo preopterećuješ. Zašto ti uopće čitaš, kad ništa ne zapantiš?
Zapamtin. Neke stvari zapamtin. Recimo to. Priča o malom nasmijanom psu. Stalno je spominje, a nije napisana…
Bel je vrijedno motao drugi đoint, ne mareći puno za neku nenapisanu priču. Ruke su mu se malo tresle, al bio je ko pčelica. Marljiv i posvećen. Ja nikad nisam naučila motat. Gotovanka.
Da damo Rio da povuče dim, možda bi se stvarno nasmijala?!
Pusti pasa, sad ćemo nas dvi u šetnjicu... Može se samo rasplakat nad nama. Vidi kako je jadnica tužna. Gle joj oči!
Zoraja mi je pričala da je Rio jedanput pogledala ravno u oči i rekla joj: ma-ma. Razumi ti to: ma-ma! Ravno u oči! Ne viruješ, jer nikad nisi imala pseto. Sićaš se kako ti je kaktus uvenija jer si ga zaboravila zalit. Kozo, kaktus ti je usa! A da si ga naučila govorit, pita bi vode i još bi bili sretni zajedno!
Ajmo, Rio, nek se gospodin zabavlja! Dobro se utrubi, dušebrižniče! I ne zaboravi zalit gljivice među nožnim prstima, to je jedino šta si ikad uzgojia! Možda ti i kažu:
Ma-ma!
Loša ti je baza. Totalno. Baš me brineš.
Fakof.
Loša!!!
Svježi zrak me omamio više od dima. Kuja je veselo mahala repom i vukla me za sobom. Ja sam se neveselo klatila na vodilici. Jel ovo osmi ili osmi i po put da je izvodimo vani? I kakoto? Kako to može bit: i po?! Što je s drugom polovicom? Matematika nema blage veze s mozgom. Pogotovo mojim.
Ja trčim i trčim za Riom kroz borove i udaram o njihova mekana rebra, lišena boli, dok napokon od vrtoglavog slaloma ne padnem na zemlju, toplu i suhu: zima je, a zemlja posuta sitnim iglicama topla je i suha i udobna, udobna pod mojim licem…
Sjetim se kako sam već... Davno. Kako sam to mogla zaboraviti? To vlažno škakljanje njuške na uhu i obrazu.
Taj pas, moj, naš pas, jedini kojeg sam ikad imala, živio je na selu kod najstarije mamine sestre.
- Najjači je! – govorili su rođaci – on ti je polu - vuk.
Ali nije bio polu - vuk, bio je samo dobri peso, veliki mješanac. Iz jednog okršaja s jazavcem izašao je bez stražnje noge i kad bismo odlazili iz sela, mama, tata, sestra i ja, trčao je za našom starom stojkom kilometrima. Na tri noge kroz tri sela. U trećem selu bi se uvijek okrenuo i vratio, tamo su bili opaki psi. Seoski psi napadaju u čoporima. Zna se koji je đukac iz kojega sela!
Na početku rata teta je umrla i nitko više nije dolazio, postalo je opasno. Prošla je vojska i kuća iz koje smo neki sretnijih zima gledali velike pamučne pahulje ostala je hrpica pepela prekrivena snjegovima.
Bijedni peso je podivljao. Nikad mi nije bilo jasno kako pas poludi. Koliko samoće, koliko batina, gladi, ugriza, straha treba da pas poludi? Do ujaka su stigli glasovi da kolje ovce. Zamišljam ga, tronogu mrcinu, medu, kako se prikrada među njih – polu-vuk! Bez režanja, bez glasa, njegovi očnjaci hvataju vrat ovce koja pase, dok se ona ne trzne, ne bekne i padne kao krvavo klupko vune iz kojeg pas loče iznutrice. Ali mislim da nije bilo tako, da je zapravo ulijetao među njih kao bijesna zvijer, režeći, grizući gdje dohvati, noge, grkljane, a ovce su blejale i blejale i trčale u krug, jer ovca se ne odvaja od stada. Ne zna ona to. Masakr, bio je to pravi masakr, a ne borba za preživljavanje, zakon prehrambenog lanca i te stvari. Jednog dana ujak je kradom otišao u selo i upucao ga…
Kako sam mogla zaboraviti? To vlažno škakljanje njuške po uhu i obrazu. Rio me njuška. Promatra me pseći. Zabrinuto ili bi se igrala? Pod mojim dlanovima dlaka joj je glatka, tijelo mirno, zadovoljno.
Znaš Rio, ma ništa ti ne znaš, pseto jedno, onaj kaktus nije krepa jer sam ga zaboravila, nego zbog toga šta sam ga zalivala svaki dan. A ako ti Jebena Zoraja ne dođe, ja ću tebe posvojit i neću te previše zalivat… Ma ne brini ti ništa, bit će nama lipo: ti, ja i onaj napušeni magarac! Obiteljska idila!
Kuja me pogledala ravno u oči. Ravno u oči! Ej, nemoj, nisam ti ja ma-ma. Polizala me po čelu, mahnula repom i povukla vodilicu.
Prema nama je žurio Belmondo, smiješan onako visok i tanak (ko da je kroz špinu uteka), u prevelikoj toperici.
Jebateled, di ste? Mislija san da se šta dogodilo, a vi se sprijateljile. Ko bi reka: ti i pas. Puna si iznenađenja- ne bi me čudilo da jednog dana dite rodiš, kako si krenila…
Ma nemaš ti pojma! Već sam imala pasa, a da znaš i ovce sam jedanput čuvala i…
Hahaha, da ovce… a i tvoje biografije. A je ovako iz profila malo mi bacaš na čobanicu… fali ti zeru rumenila i- prava!
Stvarno si seljak!
Ja seljak, hahaha, pa ko je čuva ovce?! Aj dođi čobanice, skuvat ću ti kavu. Zvala je Zoraja, moli da pričuvamo Riu još koji dan, gazdarica nikako otić…
Je li rekla pliiiiiiziiiin vaaas, jer ako nije-ništa!
Bel se smije, prebaci mi ruku oko vrata. Idemo kući. Ruka pod rukom. Četiri stopala. Za njima četiri šape. Ti mašeš repom, ja mašem repom. I pas.

VRELI SNJEGOVI KOLOVOZA

Kao djevojčici, u san mi je često dolazila tuđa smrt. Imala je ugodan glas radijske voditeljice, blag i pun, okrugao. Moj strah bi se povlačio, prekriven, balzamiran tom svijetlom glazbom pamučnih samoglasnika i svilenih suglasnika.
Prevaren.
Iznenada (uvijek iznenada), prepala bi me do ludila. Arlauknula bi neartikulirano, a ploča njezina glasa počela bi pokvareno zavijati jednu te istu rečenicu, dubokim izobličenim tonom: koja je tvoja smrt? Koja je tvoja smrt? Koja je?
Nisam saznala čija je to smrt bila i zašto je zaposjedala moj san. Nakon nekog vremena, prestala je šaptati pod mojom posteljom.
Inače, djetinjstvo je bilo mirno: bijela stranica dosade i ugode koja se uvijek ispisivala sličnim krušnim riječima, istim obiteljskim imenima. Bilo je to jako dugo djetinjstvo među šutljivim ljudima. Bez traume i euforije. Kao da sam se dugo kretala po jednom te istom zamrznutom kadru ljetnog podneva u kojemu za kuhinjskim stolom sjedimo otac, mama, Goran i ja.
Čulo se samo kuckanje žlica po porculanskim tanjurima. Gluhoća koja je sipila kroz prozor u kuhinju bila je vruća i gusta. Spokojni i ravnodušni, sebično smo uživali u tromom trajanju života, u nepomičnosti blagog trenutka, zameteni vrelom tišinom beskrajnog ljetnog popodneva.
Druga djeca, bučna i brza, slabo su se uklapala u Goranovo i moje začarano kraljevstvo. Protrčali bi poremetivši malo raspored lišća i ptica na slici dana, a nas dvoje bi ostali sjediti na grani u dvorištu i gledati za njima bez čežnje.
Kao da nikud nismo išli i kao da nitko nije došao k nama.

*****

Jednog sam jutra napipala malu tvrdu kvržicu na lijevoj dojci pod bradavicom. To je bilo moje puščano zrno koje mi je netko nevidljiv upucao u grudi dok sam spavala.
Ništa se nije promijenilo: jutro je ostalo svijetloplavo, majka je iznosila debele jastuke u vrt na sunce, kuhala za doručak kavu i jaja u velikom loncu. Otac je ličio ogradu uz živicu i trčkarao između stabala postavljajući patuljke na idealne strateške pozicije.
Iz Goranove sobe se čula muzika, negdje je tekla voda, pištao lončić za esspresso. Podigla sam ga sa štednjaka i izlila mirisnu tekućinu u šalicu. Uživala sam u tome. Tjelesno. Nježno. Ne trebam misliti na ružne stvari, dobro mi je. Dobro je.
Tako je svanuo moj trideseti rođendan. I počelo je odbrojavanje. Tajno.
Samo mali oštri srh straha koji počiva blizu srca i ponekad me podsjeti.
Možda sam trebala s nekim razgovarati, otići k liječniku.
Vjerojatno sam trebala. Ali to bi sve pokvarilo. Strah bi izašao iz grudice začete u meni i kao lavina zatrpao kuću.
Na mjestu istisnutog spokoja ušančila bi se panika.
Nisam se bojala neizvjesnosti, pa ni bolesti, toliko, bojala sam se majčine žalosti, očeve bespomoćnosti, bratovog očaja. Bojala sam se da me neće moći gledati u oči, pa ću postati jadna i bijesna. Njihov strah mi je bio puno strašniji od moga.
Ovako: vrijeme je i dalje stajalo nepomično, glumeći vječnost. Ja sam znala da je ta nepomičnost zapravo čekanje.
Nešto će se dogoditi izvan mene, izvan mog tijela ili u njemu. Do tada, jutro će ostati plavo, bradati patuljci će viriti iz grmlja, a jastuci će se sunčati.
Za početak ću popiti kavu, a onda pospremiti porculan koji se suši na sudoperu, umutiti šećer i maslac za tortu, rastopiti tamnu čokoladu za glazuru i nastojati ne misliti.
Sutra ću već pomalo zaboraviti. Prekosutra sasvim.
Od tog su jutra prošle dvije godine.
A sinoć sam sanjala vrele snjegove kolovoza koji padaju i tope se i nestaju u širokim potocima. Sočno ljepljivo ljeto i goli mladići čvrstih bedara i uspravni kupaju se u potocima. Lopatice su im tetovirane, a stražnjice posute zlatnim dlačicama. I oni se rastapaju u potocima, a ja ulazim i tražim ih. Ronim za njima. Najednom se stvore oko mene, vodenim prstima mi dodiruju tijelo i to je ugodno.
Jedan od njih mi u ruku prima dojku, drži je na dlanu, pa snažno zagrize.
Pojurila sam iz kreveta kroz vrata sobe, kroz hodnik. Bol je bila jaka. Postala je prisutna. Najavila se. U hodniku, zapalila sam jednu cigaretu, pa drugu. Boljeti je počelo prije nekoliko dana, jučer sam otišla k liječniku.
U kupaonici je šištala vruća voda iz slavine – Goran se brije. U bijeloj gustoj kremi njegova su usta jako crvena. Obraz je napeo jezikom i prelazi preko njega brijačem.
Stojim na dovratku u spavaćici i pušim:
- Gorane, moram ti nešto kazati. Jučer sam bila kod liječnika.
On me gleda iz zamagljenog ogledala. Ostavlja glatku stazicu na vratu.
- Znaš, imam rak, daju mi još najviše godinu dana.
Prvo šuti, pa me gleda malo zbunjeno, malo ljutito:
- I još nisi prestala pušiti?!
Nasmijem se i bacim cigaretu u školjku. Osjećam da me gleda, ali ne podižem oči. Dobro znam, kad dignem glavu, više ništa neće biti isto.

DJETINJSTVO REŽISERA FILMOVA CESTE

To su ti najbolje godine, dvanajst-trinajst, - tvrdi Franci - s dvadeset si već star.
Sjede na parkiralištu iza osnovne škole, Marijica, Tanja i on. Početak je ljetnih praznika. Blato se pretvorilo u vruću prašinu u koju je Franci zakopao tabane. Uspio je neopazice ugurati glavu u Tanjino krilo, ona se malko trznula, ali nije ga odgurnula. Sretan je.
Blještavo sunce ga pali po čelu i obrazima, on govori i govori, a curice slušaju. Kako je samo sretan!
Sestre su nešto zabrljale doma, pa za kaznu ne smiju dalje od zgrade. Komad neba između nebodera prelijeću galebovi i to je sve, osim njihovih krikova ni zvuka. A svi ostali su već na plaži. Bacaju se s velikog mula u plićak, hitaju kacamarine na žene koje vrište. Svakog ljeta isto, šapće Franci u sebi da ništa ne propušta. Dobro mu je tu gdje je.
Na podnevnom suncu blješte karoserije automobila, metalna glatka koža snažnih grla.
Marijica liže sladoled na štapiću, čokolada se topi i upija u prašinu. I ništa se ne miče osim crvenih mrava podno zidića na kojem sjede njih troje. Franci čuje svoje srce u sljepoočnici koja pritišće Tanjino smeđe koljeno. Tanja sluša Francija.
Bilo je o tome nešto i u novinama… ali ne puno. Taj momak od trinajst godina, Johnny, ukra je Jaguara. Znaš Jaguara, najjači auto?! Crnog, metalik- prava pantera, ludilo. To je bilo u Australiji, nedavno. I zamisli! S njim su bile dvi cure, baš ka vas dvi, vaših godina: jedna dvanajst, druga, skroz mala, osam. I njih su ti troje, ne znam kako, al kuiš, uspili ukrast taj auto, jurili su kroz onu pustinju priko dvista na sat. Znaš ti šta je australijska pustinja?! Zamisli, ovo sad, ova temperatura u nas, to ti je njima skoro usrid zime; gume od vrućine pucaju na asfaltu, nigdi nikoga, ni vode, ni vitra. Samo mrtvi klokani. Zamisli, Tanja. A oni, njih troje, pesto kilometara bižali policiji. Spavali u motelu u nekoj pripizdini, auto su pokrili ceradom da ga pandurija ne snimi. U motel došla lokalna banda. Oni su tili silovat te cure, ali ih je momak Johnny priduhitrija, pobigli su im. Posli su ih prepoznali na pumpi, dojurija je tamo neki ka njihov šerif i svi ostali s đipovima. Bila je jurnjava kroz pustinju. Jaguar je bia cili crven od zemlje. I đipovi za njim, policajski. Tu im je nestalo goriva, nešto tako, i onda su ih odveli doma.
- Pa di su oni išli?- pita Marijica, oči su joj velike, usta čokoladna.
- Al' je bitno di su išli!?- Franci okrzne pogledom Tanju, da provjeri učinak svojih riječi.
- Vožnja je važna po sebi, to je sloboda. Još si mala pa ne razumiš. A da mi imamo neku pustinju, ja bi isto tako ka taj Johnny … mi smo geografski onemogućeni, razumi. Nas bi troje policajci uvatili prije Neorića.
Tanja se smije. To ga plaši i to mu daje hrabrost. Gleda je u oči, kaže:
- Ali to ćemo učinit u sljedećih nekoliko godina. Poslin je već kasno. Ne da ti se, ostariš.
Iste je večeri Marijica izvukla svoga električnog bobbija iz drvarnice, a negdje pred zoru veselo je brundala kroz cestice predgrađa prema izlazu iz grada.
Malo je trubila mačkama koje su pretrčavale cestu, otpjevala je sve refrene kojih se mogla sjetiti, a onda je parkirala uz rub asfalta i pojela sendvič sa sirom, popila sok.
Ulična svjetla počela su se gasiti, nebo se zabijelilo, prošla su i dva automobila. Jedan vozač je spustio prozorsko staklo:
- Ej, curica, što radiš?
- Putujen u daljine.
- Je li?! A gdje ti je kuća? Ne bi smjela biti daleko od kuće…
- Ma tu mi je kuća, evo je!- snađe se mala i pokaže prstom neku kuću preko puta, oko koje je rastao plavi kupus.
Vozač se nasmije, malo zavrti glavom i nastavi put.
Na raskrižju odluči voziti prečicom, kroz maslinike i vinograde, tu neće biti velikih auta…
Sunce je već postalo žarko, pa nabije šeširić na glavu, a zatim, da se zabavi, ponovo zapjeva na sav glas. Crveni bobby malo zaronda, pa potom stane. Uzalud je pritiskala plastičnu papučicu gasa. Ni makac.
- Što bi učinio hrabri Johnny?- promisli Marijica, protrlja nos, razmaže suze, uzdahne dva-tri puta, izvuče vezice iz cipela, pa ih čvrsto veže jednu za drugu, a potom za autić. Povuče ga nekoliko metara, pa stane. Još nekoliko metra, pa opet stane i konačno klone na tlo uz svoj bolid.
Tu je cestica prestajala. Uvirala je u brdo. A s desne strane, ograđena žicom, prostirala se vruća rumena zemlja s pokojim grmom čička i divlje ruže.
Zadnje što je djevojčica vidjela kroz omaglicu bile su čudne velike koke koje su trčale po crvenoj prašini pustinje držeći uspravno sitne glavice na dugom, dugom vratu. Na obješenoj šperploči malim je slovima pisalo: farma, a ispod toga, velikim: AUSTRALIA. Veselo se nasmijala, zavukla ošamućenu glavu pod autić i tako, donekle skrivena od zvizdana, zaspala.
Podnevno sunce se podvuklo pod zatvorene očne kapke, netko je podigao bobbija i u blještavom svijetlu iznad sebe, Marijica je ugledala lice nepoznatog momka u kariranoj košulji i dvije-tri zblenute okate ptičje glave na dugim vratovima.
- Šta ti ofte radilo, litl surisa?
- Maj nejm iz Marijica. Aj du maj slip. Pižolot.
Djevojčica se neočekivano brzo osovi na noge i pomakne malo dalje od ptičurina:
- Kakva van je to lunga čikn?
- To je noj. Ofo je farma ot noj. A ja san barba Metju, Ma-te iz Sidni, Ostralija.
- Ali noj živi u Australiji?
- U Oustralija šivi emu, tica emu je slično na noj - rekao je veliki momak u kariranoj košulji, prije nego što ju je odnio u hladovinu i dao joj da pije.
Gutala je vodu zajedno sa zrakom, požudno da su je boljele vilice i grlo.
- Oće li sad đipovi doć po mene?
- Aa? Šta reklo?
- Đip, đip od polis, nina-nina…
- Ajme ti litl surisa, bogati, koja polis… Ajde nazvalo ti svoja matera da dojde, evo ti maj mobitel …
Marijica se smrkne, al odmah se dosjeti… Objesi bradu, napući donju usnici, a oči joj se u trenu pretvore u jezera tuge:
- Aaaa, ja ne, ne, ne zna-a-aan b-b-bro-o-ooj… ja neee zna-a-aan b-b-b…
Nakon nepunih dvadeset minuta pred farmu nojeva Metjua Šegote u Suvom Dolcu, parkirao je službeni đip inspektor Đirlić. Prilazio im je u omaglici podnevne omare, poput fatamorgane, a đip jest bio crven od prašine.
- Du ju spik ingliš, sr? – pitala ga je ozbiljno Marijica.

****

Već sutradan su Marijica i Tanja sjedile na zatvorenoj trafici kraj parkirališta. U kazni. Opet zabrana kupanja zbog jučerašnje avanture. I Tanji, za svaki slučaj.
Franci je prošao u japankama i kupaćima s ručnikom preko ramena, sav zgodan. Zviždukao je, gledao pravo, prošao brzo, promrsio pozdrav.
- Ej Franci!- vikala je s trafike lijepa Tanja, smeđa kao čokolada - Jesi li čuo?! Marijica je vozila do Australije, vidila je crvenu pustinju! I tice emu! ….I mrtvog klokana! – doda za svaki slučaj.
- Aha, skoro san umrila u pustinji! A onda me spasija mister Metju i đipovi su došli po mene, policajski…Ako oš mogu ti pokazat jaje od tice emu!- doviknula je Marijica važno, ližući sladoled.
Franci mahnu rukom:
- Žurim!- ubrza korak.
Čuo je on tu priču, svi su govorili samo o tome. A uopće i nije prava Australija, gluposti. Iza ugla, stisne šake iz sve snage, pa požuri još i žustrije vukući šlape po vrelom asfaltu, gazeći bez milosti crvene mrave.

LIJEPA GLAD

As your bony fingers close around me…

jutro

Sve je počelo u ponedjeljak. Nedjelja je moj vodeni dan, tada ne jedem. A u ponedjeljak sam pojela: pola jabuke, pola tanjura tjestenine bez umaka, zelenu salatu s puno, puno kvasine i jogurt. I, nažalost, ono što nisam smjela pojesti, a što mi je podmjestila ona pička Karmen.
Jedva čekam da ode! Prokleto me uzrujava, ta tuljanica; njeni ljubičasti nokti, žalobni pogled, male nabubrene noge u salonkama. I ta opsjednutost hranjenjem, cvrčanjem masti, kuhinjom, žderanjem… Sve te zaprške, sarme, špekovi, gulaši, tripe… Ona i otac, kao dva hrčka, koja su čitav dan kunjala u piljevini, odjednom ožive u vrtnji oko stola, s kesama punim krvavog mesa, telećih mozgova, svinjskih ušiju, kokošjih pluća… Toliko vedrog sklada i bratske sloge u rasprskavanju zečjih kralježnica! Riblje su oči u sudoperu i žuta debela kora krutne u hladnom loncu mlijeka.
Pa užasi zajedničkih objeda, njihova sićušna brza usta koja kao kompjuterske životinjice, odvojene od ostatka tijela, eliminiraju obrok: juhu, polpete, pire, kupus-salatu. Mljackanje, srkanje, gutanje, podrigivanje, shertzo, alegro.
Mislim se kakva li su djeca bili, moj otac i njegova sestra-buhtla, u ono doba dok su još odbijali zgnječenu mrkvicu, štrkljavi adolescenti na fotografijama koji bi prespavali doručak i često preskakali večeru… Vidjela sam te slike, ali svejedno, Karmen je jedna od onih za koje nikako ne možete zamisliti da su jednom bili djeca. Kladim se da je i onda nervozu satirala marmeladom od šipka, kao što sad kuhanjem i hranjenjem satire misao na svoju promašenu egzistenciju na planeti Zemlji.
Oduvijek me nervirala, ta nakupina žlijezda lojnica i depresivnih gonada, a pogotovo otkako je odlučila prijeći na taktiku lažnog razumijevanja. Otad je ne podnosim!
Nema šanse da netko takav može razumjeti ljepotu gladi, tu snagu koju nosim, kako sam iznutra čista i prozračena, jer sam tvorac svog tijela, suptilni kontrolor. Just make a wish! Želim biti lijepa kao mjesečeva zraka i tu si želju uspravnom voljom ispunjavam. Moja je okomica sve okomitija.
Hranjenje nema viši smisao, svjesni pristanak na glad ima prekrasan cilj, jedan od divnijih: polagano postizanje kontrole, savršenstvo. Nakon nekog vremena navikneš se na bol gladi, na tu lijepu strašnu žrtvu, počneš je obožavati. Ona mi čini moje tijelo podnošljivijim. Visoka sam 168, a mojih 46 kilograma ponosno održavam već mjesec dana. I naravno da se ne želim razboljeti i umrijeti, ja sam zasad zadovoljna sa svojih 46. Niti je ana bolest, bar ne uvijek, kako ona tusta pička Karmen kaže… Neke su cure naprosto izgubile kontrolu, ali njih je malo. Uostalom, imam pravo na svoj izbor! Ko da je njeno žderanje zdravije! Ona je sve ružnija, a ja sam ljepša.
Tata je naravno, na njenoj strani. Ko da ja ne vidim da je nju zvao zbog mene. Kao za moje dobro. Misli da mi fali mater. Pa kao da će mi ona zamijeniti mater, ta buhtla. Samo se nadam da nisam povukla nijedan njezin gen, dovraga. I ne mogu vjerovati da je ona rodila onakvo dijete kao što je Zvjezdana. Moja divna, mala rodica Zvjezdana, žutokosa. Došla je jučer sa svojim crvenim kuferom punim bijelih košuljica i plisiranih suknjica. I da nije nje ja bih već našla načina da istjeram njenu napornu roditeljicu…
Dakle, da se vratim, u ponedjeljak mi je prekipjelo. Dakle, rekla sam, nedjelja je već mjesecima moj vodeni dan, taj dan pijem samo vodu. Voljela bih biti kao voda. Bistra, hladna, snažna, prozirna.
Teta je znala da nakon nedjelje dolazi najjače iskušenje. I što je napravila ta tužna sovuljaga puna samilosti i razumijevanja - ostavila je na stolu vrući burek, napola razmotan, da se puši! Prvo mi se digao želudac i suze su mi navrle na oči, krenula sam s tanjurom prema kanti za smeće. Uvježbana sam se u bacanju hrane. Čak sam postigla takvu samokontrolu da sam ocu i Karmen pravila voćne sokove i frapee, na litre, bacajući tako doslovno u njih sve te jagode, naranče, banane prema kojima imam slabost, a pune su šećera.
Ali taj jebeni burek je tako prokleto ukusno mirisao da sam ga u sljedećem momentu izvadila iz kante i sjedeći na pločicama ugurala prstima u sebe. I papir sam oblizala, masni.
Došlo mi je da povratim, ali obećala sam sebi da neću nikad postat jedna od onih patetičnih mia koje se prežderavaju, pa ljube školjku. To mi je nekako, čovječe. Družila sam se neko vrijeme s bljuvačicama miama, bile su dvije u mojoj gimnaziji. Ma šta ja znam, respect! Cure se trude, al ipak je to niži tip. One kontrolu postižu primitivno, riganjem, al ipak, kažem-respect! Ne može svatko biti ana. Mjesečeva zraka. Mlaz vode. Srebrna nit.
Tako je teško kad te nitko ne razumije, kad sve krivo tumače, kad ništa ne znaju, ne shvaćaju. Moja osveta za burek bila je jadna. A što sam i mogla učiniti: sasuti sol u juhu, okrenuti dugme na pećnici na najjače da zagori pečenka, umiješati tabasco u kremu za kolače, pastu za zube u domaću majonezu, ostaviti otvorenu ledenicu s ribom i slične djetinjarije. Ali mislim da je Karmen shvatila poruku, više me ne gledala ko glavata žvelva otrovanog mladunca; iz očiju joj je iskri bijes, sigurna sam da po noći škrguće zubima. Tata sliježe ramenima. Njega mi je bilo pomalo žao, sigurno se zbog mene osjećao kao neki luzer, ali jebeš ga i tako se liječe predrasude.
U svakom slučaju, teta Karmen je odustala od toga da od mene napravi prpošnu rumenu deklicu. Moj cilj da je otjeram bio je pred vratima. S vanjske strane, off course. Čekala se samo njena kćer Zvjezdana, koja je morala doći k nama iz te pripizdine, gdje je već živjela njihova sretna debilna obitelj. Mamica je obećala maloj vikend u gradu, šta ti ja znam i onda će kao skupa doma. Rodicu nisam vidjela skoro dvije godine.
Inače ne volim te curičice u plisiranim suknjicama i bijelim košuljicama, majicama s puf-rukavima, mislim što je to uopće? Čak su i lutke počeli modernije oblačiti. Ali Zvjezdana je uvijek bila odjevena kao da nastupa na školskoj priredbi. S jednom napomenom: kao sasvim sigurno najljepša djevojčica u školi.
Sad je imala četrnaest i već je bila visoka kao ja. I u toj svojoj demode odorici izgledala je kao biće iz slikovnice ili nekog starog filma. Izgledala je kao… sunčeva zraka.
Smjestili su je na pomoćni ležaj u mojoj sobi. Ponosna sam na svoju sobu.
Imam postere Caliste i Kate i luster kojeg sam sama izradila, a moj prozor gleda na gradsku marinu i nekad vidim mjesec na vrhu jarbola kao crveno-bijeli loli-pop.
Zvjezdana je bila umorna od puta. Pričale smo o nekim dječacima s kojima smo se družile preklani. Ja više nema posla s njima, dogodine sam maturantica, bila sam već više puta u klubovima. Tamo ti dječaci ne zalaze. Oni još uvijek napucavaju loptu na igralištu i jedu sendviče od pola štruce kruha nafilane parizerom. Otkada me jedan od tih smrdljivaca nazvao Skeletor, više im se uopće ne javljam. U klubovima djevojke poput mene nemaju problema s dečkima, ali obično su previše drogirani ili pijani ili ružni da bih otišla s nekim od njih. Malo mi se sviđa DJ koji tamo radi. Ima ukusa, faca je. Klub je kao svemirski brod, fantastično. Kaže da nikad nije bila u klubu. Kažem da možemo sutra otići nas dvije…
Zaspala je posred priče, onako odjevena, na prekrivaču. Stvarno je bila draga, ne kao ostale klinke njenih godina.
Pokrila sam je. Kasnije, u krevetu, sjetila sam se da sam je zaboravila pitati koliko kila ima.

poslijepodne, večer

Subota. Dan kad brijem u klubu. Vodim Zvjezdanu. Bože, morat ću joj posuditi neke traperice, plisirana u klub ipak ne može, pa da i je sunčeva zraka!
Cijelo sam jutro bila preljubazna prema njezinoj majci glavatoj žvelvi. Ona me sumnjičavo pogledava. Ne može me smislit.
U kuhinju sad ulazi jaka južna svjetlost i zrnca prašine se vrte u krug. Vedro je i u zraku osjećam sol, a u tijelu prazne prostorije. Kad su dani vedri i hladni, moja bol je jasnija, prazne prostorije šire.
Zvjezdana sjeda pokraj mene, bunovna i čupava, jutro je prespavala, miriše na šampon od jabuke. Karmen, čiji sam majčinski nagon totalno sjebala zadnjih dana, daje oduška frustraciji, hrani jedinicu: peče joj palačinke, preljeva pahuljice mlijekom, maže joj na kruh domaći žuti maslac kao kod Hajdinog djeda u planini, još samo fali kriška šunke, no stiže i ona… Toplo pecivo nestaje začuđujućom brzinom kao i mirisni kakao, ostalu hranu tek kuša, valjda da ne uvrijedi mater, što li. Ja sam popila bezmasni jogurt i pojela jedan prepečenac.
Zvjezdana želi vidjeti dječake o kojima smo jučer pričale, nije mi baš drago, ali odlazim s njom. Ona ima role, ja je sustižem pješke. Vesela je i brblja cijelim putem do igrališta, rola oko palmi i uz sam rub ceste, može upasti u more. Ruga se mojoj plašljivosti. Uči me onu stvar Dream on od Depeche Modea. Kažem da nisam znala da je depešovka. Ona se smije, kaže da nije, da joj se samo sviđa ta stvar, da nema pojma ko pjeva. Ja kažem da je stvar svejedno cool i tada stižemo na igralište. Dječaci imaju skejtove i ona rola usporedo s njima. Spretna je na koturaljkama. Najzgodniji dječak je hvata za ruke. Onaj što me je nazvao Skeletorom. Nekad mi se sviđalo kako mu pramen kose pada na lice dok se smije. Sad ga mrzim.
Moje praznine se šire. Sunce je oštro, zrak razrijeđen i suh. Odlazim popiti čašu vode i kasnije mi se ne da vraćati na to igralište.
Navečer sam ljuta. Ne želim da Zvjezdana vidi mog DJ-a. Znam da bi joj se svidio. Sve cure su lude za njim. Ona bi mu se svidjela. Ja ne.
Izmišljam da me boli glava i tako ne idemo u klub. Ostajemo neko vrijeme pred televizorom. Karmen muti kremu za čokoladni kolač i opet peče palačinke. Moja rodica jede četiri s marmeladom od kajsije. Tata je pojeo dvije palačinke, jer je kao na dijeti. I ja sam pojela jednu i po i sad me grize savjest. Današnji dan je totalno usran. Burek i palačinke u istom tjednu, da- i vrećica kikirikija kad sam se vratila s igrališta, od živaca zbog onog dečka.
Da me ne vide kako plačem, opet se žalim na glavobolju i odlazim u sobu. Nikad neću biti kao Kate ili Caliste, neću biti mjesečeva zraka.
Oko tri sata probudila me bol i buka u praznoj prostoriji u mom tijelu. Svemu je kriva prokleta palačinka. Razbudila mi je apetit. Užasno sam gladna. Kažu da pomaže ako žvačeš celer. Al otkud mi sad celer?! Ja imam prvu pomoć: popijem čašu vode. Nekad i dvije, tri. Uglavnom pomaže. Ako dovoljno brzo zaspeš.
Ali ja nisam mogla zaspati. Vratila sam se u kuhinju i htjela uzeti limunadu iz frižidera kad sam ugledala prekrasan kolač preliven tamnom, prst debelom glazurom od čokolade. Isjekla sam ga na pravilne kocke, poredala na tanjur i odnijela u sobu. Zvjezdica je spavala kao anđeo. Kosa joj je padala po očima i ja sam je malo razmakla. Rastvorila sam prstima njene usne, polako. Izgledala je još mlađa dok spava. Zaboravila sam je pitati koliko ono ima kila. Svima se sviđala. Mirisala je na šampon od jabuke. Sličila je na zraku sunca.
Uzela sam prvi kolač i počela joj ga gurati usta. Pa drugi. Radila sam to brzo. Ona se odmah probudila, počela grcati kolač, gušiti se. Uzela sam je za ruke, čvrsto, najjače što mogu, a slobodnom rukom sam grabila kocke iz tanjura i zabijala ih u njezino lice. Odgurnula me udarcima nogu i ja sam se skotrljala s postelje na pod.
Mamaaa, mamaaaa!- vikala je. Glavata žvelva je uletjela u bijeloj spavaćici kao uspuhana avet i kao da se ne radi o četrnaestogodišnjakinji, podigla svoje mladunče te izletjela van mrmljajući neku prijetnju i psujući me.
Tvoja kćer, tvoja kćer!- vapila je Karmen prema tati koji je krenuo kroz hodnik prema mojoj sobi.
Vidi tata, - rekla sam mu čim je ušao u sobu - ja jedem kolače…
Trpala sam jedan za drugim u usta dok su mi tekle suze i slina i mislila sam da ću se udaviti.
Zašto si to napravila?
Tata, pojela sam sve kolače, sve, sve…
Nisam željela da me zagrli. Ništa slično. Nije ni on, ovaj put ne. Polako je zatvorio vrata. Ovo je, znači, samo moj sram.
Sutra će tata skinuti sa zidova postere mojih izgladnjelih idola, po treći put ove godine. Ovaj put će me vjerojatno odvesti liječniku, bez obzira na to što ću pojesti doručak. Izaći ću iz sobe da ispratim tetu i Zvjezdanu, iako to zapravo nitko od nas ne želi. Otac će izgledati umorno i zabrinuto, Karmen će vrtjeti glavom sa sva tri svoja podbratka, a Zvjezdana će me samo tužno pogledati. I ja tu tugu dugo neću moći podnijeti.

Danijela, čovjeka koji je kasnije postao moj rob, upoznala sam jedne večeri u supermarketu.
Žurila sam s posla da stignem prije zatvaranja dućana.
Trebala sam kupiti vino i mozzarelu za večeru, sladoled od lješnjaka. Nisam očekivala nikoga, planirala sam večerati sama na terasi i pogledati film, kasnije.
Trgovina je bila prazna, blagajnica je zaključala iznutra nakon mog ulaska.
Čučao je na dnu hodnika, između polica sa alkoholnim pićima s jedne i ukiseljenim povrćem s druge strane. Nije me odmah vidio, bio je prezauzet pokušajem da u ruksak utrpa litru votke i veliku staklenku paprike.
- Molim, požurite, već je prošlo devet! Ne mislimo cijelu noć ostati?-protestirala je mala šiljata blagajnica.
Tad me primijetio i ostao ukopan. Ja sam se nasmijala.
- Pođite sa mnom!- kazala sam. I on je krenuo iza mene prema blagajni. Ja sam platila: votku, paprike. Nije bila večera kakvu sam predvidjela, ali imala sam društvo.
Kad sam bila mlađa zamišljala sam moguće ishode situacija u kojima žena odlazi s neznancem. Ona ne odlazi radi seksa, ona odlazi vidjeti što će se dalje dogoditi. U stvarnosti - žena gotovo nikad ne odlazi s neznancem koji je poziva u svoj auto, stan, ured, na piće u bar.
Jednom sam, prije nekoliko godina, ispred Sveučilišne knjižnice zamolila nepoznatog muškarca da mi pripali cigaretu. Na njegovom je upaljaču pisalo kako je on jako dobar jebač. Potom me „jako dobar jebač“ upitao jesam li pročitala što piše na njegovom upaljaču. U tom trenutku promislila sam na scenarij koji se moguće odigrava u njegovoj glavi: mmm, idemo to provjeriti, kažem, odlazimo kod njega u stan i pada ševa. Ne, ne vjerujem da se tome nada. Ipak zamišljam kako govorim: mmm, idemo to provjeriti. On je u nevjerici, smiješka se zbunjeno, ali brzo se odmrzava, hvata zalet, prihvaća vlastitu ponudu ili nešto izmišlja, zbunjen je, nema gdje baš sada- što je manje vjerojatna, ali moguća varijanta razvoja događaja. U stvarnosti kažem: da, da, pročitala sam- vraćam upaljač, okrećem se i ulazim u predvorje knjižnice. Ne mislim da je lud ili manijak. Nisam preplašena, uvrijeđena, pomalo mi je smiješno. I je smiješno. Normalno, sve je to normalno. Sasvim normalan kreten.
Radim dobro plaćen posao u jednoj firmi koja se bavi uvozom i ima lanac poznatih trgovina. Ponekad radim po cijeli dan, šefovi me cijene i brzo napredujem.
Danijel nikad nije radio, uglavnom je doma, rijetko izlazi, najčešće do trgovine po namirnice za ručak. Kuha, čisti, pegla, hrani mačke, uređuje vrt. Kupujem mu travu i cigarete, dva puta godišnje odjeću. Prvih mjeseci nisam željela da jede sa mnom, obično se hranio sendvičima ili ostacima mog ručka. Kasnije sam ga, najviše iz dosade, pozvala za stol.
Imao je obitelj negdje na moru, ukrao im je nekakvu ušteđevinu, dripac; naravno da ga ne žele vidjeti. Ukratko, kod mene mu je bilo najbolje.
Srijedom, a ponekad i vikendom dolazim u njegovu sobicu, zajašem ga i nakon igre, odlazim u svoju sobu na spavanje.
Rijetko sam dovodila druge muškarce. Sve dok nisam upoznala Boruta. No, ni to nije predugo trajalo. Nisam tip za duge veze. Evo kako je puklo:
Tog dana sam oko pet poslijepodne nazvala Danijela s posla i rekla mu što da pripremi za večeru:
- Imamo posebnog gosta.
- Želite reći da imamo posebnog gosta?
- To se tebe ne tiče. Ohladi vino i promijeni mi posteljinu.
Oko deset, Borut i ja smo utrčali u stan.
Danijel je zgrčenog lica i s krpom u ruci stajao nasred trpezarije:
- Sve se ohladilo…
- Nema veze, mi smo već jeli. I pili! - povukla sam Boruta za ruku put spavaće sobe.
- Haha-ha, Osušeni nije dobre volje… haha, pa kako si danas, Osušeni?! – Borut se pripito cerio gledajući u Danijela.
- Odjebi, šminkeru! – promrsio je Danijel i spustio glavu.
Pljusnula sam ga iz sve snaga po ustima. Pljunuo je krv i odmah je počeo brisati s pločica.
Borut se primakao vratima:
- Ej, jebote, ovo je bolesno, taj tvoj rob… riješi se toga… ej, ako stvarno, ako želiš biti sa mnom, riješi se…
- Što ti pričaš Igore? Tamo su ti vrata, ako ti se ne sviđa – slobodan si čovjek, ciao!
- Ciao?
- Još si tu?! Danijele, kad obrišeš pod, isprati gosta, a onda donesi to vino u moju sobu!
Danijel je moje vlasništvo. Ne može se svakako postupati s Danijelom. Tko vrijeđa njega, uvrijedi i mene. Mi smo kao nekakav čudan bračni par. Danijel mi je kao supruga.
Kad se htio zaposliti u kafiću, ja sam mu rekla:
- Danijel, bejbe, to nama nije potrebno. Ako baš hoćeš nešto raditi možeš mi pomagati oko papira od firme ili upiši tečaj stranog jezika. Osim toga, neću trpit da smrdiš na dim i pivo i da se oko tebe kupe balavice.
Nismo to više spominjali.
Ponekad sam zamišljala da Danijelu neka balavica pripaljuje cigaretu, a na upaljaču joj piše: fantastično pušim. Zatim, ljuljajući ramenima pita Danijela je li pročitao što piše na njenom upaljaču. Zamišljam ishode takve situacije. Mogu zamisliti dva. U jednom mu puši ona i tu je mogući početak kraja njegova ropstva. U drugom slučaju mu pušim ja, nakon što mi on ispriča epizodu u kojoj je odbio tu curu. Pušim mu žalosno, da ga zadržim. Plaćam ga i tu također počinje kraj našeg sretnog robovlasničkog odnosa.
U stvarnosti su balavice s takvim natpisom na upaljaču podjednako rijetke kao i žene koje odlaze s neznancima koji pripaljuju uz slogan „dobar jebač“. Teoretska mogućnost da se takvo što dogodi ipak postoji i apsolutno je izvan moje moći. Zato sam zabranila Danijelu da izlazi iz stana bez mene.
Kroz ovih šest godina počeo je nalikovati na moju majku; prije je bio suhonjav, moglo bi se reći čak i zgodan, sad se nekako loše udebljao, otromboljio, kukovi su mu se zaoblili, kosa prorijedila, trbuh iscurio preko ruba hlača, a nožice ostale tanke, prošarane venama od stajanja.
Hvatale su ga depresije. Prije tri dana zatekla sam ga pred televizorom kako šmrca u rupčić.
- Daj, što cmizdriš. Ajde malo se pokreni, uredi se, obrij, vodim te vani.
- Ma ne moogu, ne, ne mogu. Pogledajte kako izgledam.
- Ok, kako hoćeš, nemoj se kasnije žalit da te nigdje ne vodim!
Sređivala sam neke papire u sobi, a onda pošla na spavanje, relativno rano. Čula sam Danijela kako klapa suđem u kuhinji, ali nisam mu imala snage reći da se stiša.
Negdje oko jedan ujutro pokucala su mi na vrata dva policajca: doveli su ga pijanog i napušenog. Iskrao se iz stana i pio do fajronta u kvartovskom kafiću.
- Jel' ovo vaš? - pitao je visoki policajac.
- Da, moj je… - promrmljala sam iznenađeno.
Drugi put ga ne puštajte bez novaca! - našalio se drugi, niži, krezubi momak u plavom.
Danijel je stajao pokunjeno, jakna mu je visjela niz lijevu ruku, a desnom je pridržavao kosu iznad čela, ne usuđujući se pogledati me u oči.
Oprostite, – procijedio je kroz zube nakon što sam zatvorila vrata – bio sam …
- Danijele, ja zbilja više ne znam što ću s tobom… – uzdahnula sam pomirljivo i uzela ga za ruku.
Ali znam, ja uvijek razmišljam što će zadržati Danijela. Kad već ne zna što bi sa sobom, ako treba, rodit ću mu dijete.
- Danijele, odmah dođi u sobu! Odmah!

ZABAVA ZA DOKONE KĆERI*

Što da se danas radi, Marijana?!

Hoćemo li sjesti u taksi i kružiti gradom, a onda, dok je crveno, pobjeći na semaforu?!

Možemo otići na pješčanu plažu iza nebodera i kupati se gole, ali mislim da je za to ipak prehladno.

Ukradimo novac tvojoj mami i otputujmo. Otputujmo, na primjer, u Amsterdam na kraljičin rođendan: drogirajmo se legalno! Kupimo neku kurvu tamniju od noći da nam do jutra priča svoj život. Mora bit uvjerljiva. Ne mora biti gola. Ali može.

Otputujmo u London. U Portobellu postoji prodavaonica ploča. Tamo pucketa glazba. Napolju kiši. Čuje se kako sipi prašina po policama. Prodavač je mladi prištavi Škot u pletenom prsluku. Možemo mu priuštiti prva seksualna iskustva. Uhvatiti ga za dječačko dupe dok priča o Bijelom albumu. Raskopčati mu košulju i zaključati dućan. Neka muzika glasno trešti s gramofona, iz zvučnika, a na staklenim vratima nek' se ljulja CLOSED.

Slatka mala Marijana, prevest ćemo naše pjesme na portugalski, na francuski. Ja ću uzeti harmoniku, a ti bubanj. Plovit ćemo od luke do luke. Svirati i recitirati poeziju!
Zašto je to glupo? Zbog čega je to nemoguće!?
Zar ćemo ovdje sjediti cijeli život? Sjediti i gledati kroz prozor stana, kroz prozor ureda, kafića, televizora? Ma daaaj!
Pogledaj: ono što je prekrilo nebo je rožnata peta Boga. Ona tek onako prijeti da će se spustiti na nas. Al nikad ne znaš kad će se Gospod spotaknuti, ups! Nema više Marijane, samo malo brdašce praha. Ne smij se, ovo ti ozbiljno govorim! Ja nisam tako luda. Otiđimo negdje gdje je nebo otvoreno.

Dobro gledaj što radim, jer ja sad napuštam ovu kuću u kojoj sam sjedila za računalom i puštala da u mene ulazi bjelina praznog dokumenta. Da iz mene izlaze ulice, prašume, istrčavaju atletičari i silaze striptizete na poklon znojnim ćelavcima podstavljenih dlanova. Postoji način da prekinem s poezijom, da prekinem s običnim ispisivanjem teksta. Jedan opak način. Škljoc! i gotovo je s tom zabavom za dokone kćeri.

Dobro gledaj što radim, oblačim uniformu: mrežaste dokoljenke, vojničke hlače do koljena, ružičaste gležnjače, prozirnu košulju. Na oči stavljam blještavo zeleno sjenilo, na usne svijetlocrveni ruž. Svijetlocrveno na nokte. Na zglobove zakopčavam šarene kožice s metalnim zubićima. Moja glava ima rep. Tamni rep čvrste i zdrave kose.

Mali damski pištolj ne stavljam u torbu, već do kože, u rub hlača.
I kad zatvorim vrata, čim zakoračim na ulice, početi će priča.
Ne znam još kako će početi, a kamoli kako će završiti, ali kad djevojka tako odjevena s pištoljem ispod pupka krene niz ulicu- definitivno počinje priča. Koja od priča će me odabrati, još ne znam. Među onima koje se nude, ja moram probrati pravi trenutak u kojem ću namignuti zgodnom neznancu, prave stepenice kojima ću doći u zadimljeni klub, u dobar tren repetirati, ako zatreba. Zaustaviti pravi kamion na cesti, izaći u pravom gradu, zagristi u najopasnije usne.

- Ti si samo ljubomorna na likove iz filmskih priča! I iz pjesama. I knjiga. - kažeš.
I potpuno si u pravu. Ali baš zato priuštit ću ti, baš kao i sebi, nezaboravnu avanturu. Idemo u grad, obuci se, uzmi ključeve maminog Golfa; dobro, možemo i pješke.
Trebaš mi da kasnije zapišeš sve što se događalo. Svjedoči mi, bit će jednostavno. Ja ću potegnuti obarač, ti olovku.
Bit će to nezaboravan lov na priču. U kojoj će zvjerka često progoniti nas.
Jedino na što trebam paziti je da ne poginem prije nego što naletim na dobar kraj. I da dobar kraj ne naleti čim izađemo iz stana.