BOSANSKOHERCEGOVAČKI FILM O VJEŠTICI

Kada se počeo snimati film Ahmeda Imamovića „Go West“, bošnjačke, sprske i druge radilice koje „čuvaju nacionalni identitet“ i koje „polažu pravo samo na jednu i jedinu interpretaciju bosansko-hercegovačke tragedije: svoju“, napali su redatelja i njegov projekat prije nego se film uopće pojavio pred publikom. Uvijek je zabavno kada inače suprostavljene strane (toliko suprostavljene da im nije problem proliti puno krvi da bi dokazivali svoju suprostavljenost) tako lako nađu zajedničku riječ kada govorimo o lažnom moralu, manjinama i njihovim pravima, funamentalizmu ili pak, nečemu mnogo jednostavnijem-novcu. Da bi ispala što veća „faca“ u takvom miljeu, gospodična Arduana Pribinja-Kurić u svojoj popularnoj emisiji pozvala je na netoleranciju, ljudi su bili nezadovoljni, žrtve „homoseksualnih lobija koji žele da proglase nenormalno i neprirodno i prirodnim i normalnim“.
A gdje ćeš naći bolju reklamu za film? S obzirom na takvu kontraverziju, Ahmed Imamović je mogao zadovoljno trljati ruke, jer više uopće nije bitno kakav je film, o čemu se zapravo radi, kaka je posao uradio, nego samo o čemu. Otvorila su mu se mnoga vrata, film je osvojio naklonost ovih ili onih, queer aktivisti su ga pozdravljali, potreseni stranci brisali suze na projekcijama. Ah, kakva hrabost i kakva surova istina bosanaskohercegovačkog podneblja!
Konačno su Bosanci i Hercegovci (i oni koji se tako ne osjećaju) dobili priliku pogledati film. Krenula je velika kampanja promoviranja i pozivanja u kino dvorane „Film koji ruši predrasude“. Sretna što se pojavio film koji ruši predrasude (navikla da bh filmovi uglavnom grade predrasude i čuvaju postojeće), krenula sam sa dva prijatelja homoseksualca uživati u gay scenama, gay vezi koja ostaje slijepa na ratne sukobe heteronormativnih i fašističkih građana ove zemlje, i tako dalje. Zamislite mog iznenađenja kada sam otkrila da film uopće nije o homoseksualnosti! Da, postoje dva homoseksualca, jedan je Bošnjak i jedan Srbin (a šta je sa homoseksualcima koji nisu htjeli biti nijedno od toga, oni nisu tako zanimljivi?) i da, oni imaju nazovi vezu usljed ratnih sukoba, ali oni se ne ljube, ne vode ljubav i ne odriču se nacionalnih identiteta. Srbin je „prava muškarčina“ koja ide u rat, a Bošnjak „feminizirana tetkica“ koja se oblači kao žena i čeka svog dragog doma (negdje na vrhu nekakvog kamenjara sa crkvom).
A zamislite tek moje iznenađenje kada otkrijem da film, ne samo da nije o homoseksualcima, nego o vještici Ranki. Pravoj pravcatoj vještici iz srednjovjekovne mitologije. Ona jako dugo marturbira u svojoj kadi, spaval sa muževima svih žena u selu i poseksa se sa Bošnjakom pederom. Ne samo da se poseksa, ona je divlja žena, ona se zaljubi u njega. Ona će sve učiniti da Bošnjaka pedera odvoji od Srbina pedera i da on postane njen, samo njen. Ona je vještica. Ona može sve. Ona će navještičariti Srbinovu smrt.
I tako film koji je krenuo kao priča o nesretnoj ljubavi dvojice mladića, završit će kao saga o ženi koja je ljubomorna na „ljubav dva muškarca“ i posiže će za svojim đavoljim izvorima (znamo da je balkanska književnost nastala prvenstveno kako bi dokazala da je đavo u ženi) i time prouzročiti smrt nevinog muškarca. Tako će film potvrditi svoju partijarhalnofašističku priču i graditi, obnavljati i čuvati stare predrasude ovog podnevlja.
Kada sam se požalila svojm homoseksualnim prijateljima, oni nisu baš shvaćali zašto mi se ne sviđa film. Na kraju krajeva, njima je sasvim prirodno da žena bude zavidna na ljubavi dva muškarca. I da, nema ničega prirodnijeg od okultizma. Svi znaju da u Bosni i Hercegovini žene mogu „napraviti“ sve i svašta, rastavljati brakove, zdrave ljude načiniti bolesnima, čak i skriviti smrtne slučajeve. Takve su naše bosanskohercegovačke žene. Ne razumiju se u politiku, kulturu i novac, ne smiju supruzima protivrječiti kada umirno dođu sa posla, ali kada ih nitko ne gleda, odjašu na svojim metlama u đavolje vrtove. Zašto meni moja majka nije pokazala kako da jašem na svojoj metli?