Čaj za jedno

Gertruda i Robert su svaki dan sjedili za omalenim stolićem zavaljeni u fotelje od pruća i pili čaj. Činili su to godinama. I nikada u pet, već u šest časova. Tako su sami sebi bili nekako posebni, drugačiji od drugih. Ponekad su pili gorki ruski čaj bez imalo mlijeka ili šećera. Kad god bi Robert spravio gorak čaj, Gertruda je znala da je dobro raspoložen i ona bi se osmjehivala i prije nego što bi razgovor započeo. Ako bi Robert na stol postavio čajnik ispunjen sladunjavom voćnom sadržinom, znala bi da nešto nije u redu. A ako bi se na uglu stola našla i činija sa krupnim kristalima smeđeg šećera, bila bi sigurna da će se posvađati. Znali bi tako posvađani danima jedva progovarati jedno s drugim, pa ipak, svaki dan u šest bi sjedali u pletene fotelje i gledali se kroz mistične izmaglice koje su uredno upakovane u kesicama stigle čak iz daleke Gruzije.

Set za pijenje čaja koji su koristili zapravo nije bio ništa posebno. Čajnik kupljen na rasprodaji je bio običan, malo pogaravio sa donje strane. Šoljice su bile kičaste, islikane viktorijanskim motivima u pretežno kraljevsko plavim, zlatnobraon i oker nijansama, a imale su dvije tanke izuvijane drške nalik na dva uha. Gertruda ih je jako voljela jer ih je dobila od bake na dan kada su se ona i Robert vjenčali. Omanja posuda za mlijeko je kupljena u Hong Kongu prilikom jednog od Robertovih poslovnih putovanja kasnih sedamdesetih. Slagao je Gertrudu da je ta posudica koštala mnogo jer tobože potiče od čuvenih kineskih majstora u proizvodnji porculana čija se umješnost mjeri vijekovima. Od razlike novca koji je navodno utrošio na posudu za mlijeko, Robert joj je kupio prekrasnu kućnu haljinu od najfinije svile. Iako je stajala malo bogatstvo, rekao joj je da se za nju cjenkao sa krezubim preprodavačem na lokalnoj pijaci i da ju je platio jedva nešto više od pet funti. Lagao je jer je dobro znao svoju Gertrudu; da je znala koliko je haljina stvarno koštala, vrisnula bi na njega i onda bi danima pili preslađeni čaj, gust i nalik na mošt. Umjesto toga, Gertruda je godinama poslije s ponosom i ozarena lica gostima pokazivala bezvrijednu činiju za mlijeko dok je Robert pomalo naivno i nespretno gledao u svoje tabane kako se nervozno meškolje u platnenim papučama. Omrznuta šećernica je bila neravna, bez ikakvih ornamenata i načinjena od pečene gline sa tananom glazurom koja je vremenom ispucala. U mrzovoljnim danima kada su pili pošećereni čaj, i Robertu i Gertrudi je ova šećernica izgledala kao matora kornjača kojoj je atrofirala prednja lijeva noga.

Njih dvoje su uz čaj razgovarali o svačemu. U početku su to bili razgovori o tome šta bi Robert želio za večeru, ili kakve su kritike novog Hofmanovog filma, ili recimo da li kuhinju treba okrečiti u neku drugu boju osim bijele. Kasnije su pričali o problemima na poslu, o odjeći koju je njihov sin Martin već prerastao i o fantastičnim ponudama za ljetovanje na toplim plažama juga. U potonjim godinama omaleni stolić je bio poprište žestokih rasprava, tugovanja i radosti. Pili su indijski čaj kada im je Martin rekao da odlazi u Ameriku, zbog čega je Gertruda dobila težak napad panike. Iz bakinih dvouhih šoljica se pušio najfiniji zeleni čaj kada je Robert polutiho izjavio da odlazi u penziju, a kiselkasti hibiskus im je peckao nepca kada su saznali da su postali djed i baka. Još kasnije su raspravljali o vremenu, zemljotresu u Japanu i nezgodnom novom terminu izvlačenja dobitnih kombinacija na lotu.

Bilo je pet do šest i čajnik je upravo flautao dobro poznatu melodiju. Bio je to lijep dan i Robert je kompletan pribor postavio na stol, osim hromave kornjače, razumije se. Krenuo je po Gertrudu u sobu u kojoj je odmarala poslije ručka. Popodnevno sunce je nekako pronašlo način da se ušunja kroz trakaste zavjese i sklupča se na njenom torzu. Sjena na njenim usnama nije mogla da prikrije blagi poluosmjeh. Dugački prsti te iste sjene ležali su nepomični na Gertrudinim grudima.

Sahrana je bila dirljiva i brza. Mnoštvo sijedih glava i prevelikih šešira vremešnih engleskih gospođa raštrkalo se između mermernih drvoreda. Čak je došao i Martin sa suprugom i djecom. Nakon posljednjeg pozdrava ćutljivi gosti su otišli svojim putem. Robert je došao kući. Bilo je vrijeme za čaj i on je rutinski napunio čajnik i čekao da voda proključa. Onda je uredno postavio stol za dvoje i popravio jastučiće na isušenim, škripavim pletenim foteljama. Sjedio je tako satima. Više je izgledao kao neko ko pokušava protumačiti vječite tajne univerzuma nego kao neko ko je potišten ili u žalosti. Potom je prosuo čaj koji nije ni probao i otišao na počinak. Isti ritual se ponavljao danima. Zatim je jedno vrijeme kuvao čaj i postavljao samo jednu šoljicu na stol. Izgledalo je kao da će konačno ponovo osjetiti onaj stari prekrasni ukus tanina. Ali svaki put bi mu ruka zadrhtala i otkazala poslušnost u odsutnom času kada se na nosu već kondenzuju pare vrelog napitka. A onda se jednog popodneva čajnik zakašljao duboko, starački, kao nikada do tada i Robert je počeo da plače a njegovi jecaji pomješani sa tužbalicom iz čajnika su zvučali kao veličanstvena simfonija očaja. Nikada više nije pio čaj. Nije ni pokušao.