Berislav Blagojević
Berislav Blagojević, rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu,
Hrvatska. Magistar sam geografskih nauka. Živi i radi u Banjoj
Luci, BiH.
Objavio:
„Lamentacija po Sofroniju“ – (pod pseudonimom), kratke priče,
Narodna biblioteka „Branko Ćopić“ Bosanski Brod i Srpsko
prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ Bosanski Brod, 2005.
„Trebao sam biti riječ“ – poezija, Narodna biblioteka „Branko
Ćopić“ Bosanski Brod i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo
„Prosvjeta“ Bosanski Brod, 2005.
Kratka priča „Ukleta rijeka“ nagrađena na konkursu za kratku
priču SPKD Prosvjeta Šamac i uvrštena u Zbornik kratkih priča,
Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ Šamac, 2006.
Devet pjesama objavljeno u časopisu za književnost i kulturu
„Riječ“, br1-2, Brčko, 2008.
Kratka priča „Statističar“ (još nije publikovana) predstavljena
u okviru Aprilskih susreta (SKC, Beograd), odnosno, konkursa
„Reč u prostoru“, 2009.
|
 |
| |
Čaj za jedno
Gertruda i Robert su svaki dan sjedili za omalenim stolićem
zavaljeni u fotelje od pruća i pili čaj. Činili su to godinama.
I nikada u pet, već u šest časova. Tako su sami sebi bili nekako
posebni, drugačiji od drugih. Ponekad su pili gorki ruski čaj
bez imalo mlijeka ili šećera. Kad god bi Robert spravio gorak
čaj, Gertruda je znala da je dobro raspoložen i ona bi se
osmjehivala i prije nego što bi razgovor započeo. Ako bi Robert
na stol postavio čajnik ispunjen sladunjavom voćnom sadržinom,
znala bi da nešto nije u redu. A ako bi se na uglu stola našla i
činija sa krupnim kristalima smeđeg šećera, bila bi sigurna da
će se posvađati. Znali bi tako posvađani danima jedva
progovarati jedno s drugim, pa ipak, svaki dan u šest bi sjedali
u pletene fotelje i gledali se kroz mistične izmaglice koje su
uredno upakovane u kesicama stigle čak iz daleke Gruzije.
Set za pijenje čaja koji su koristili zapravo nije bio ništa
posebno. Čajnik kupljen na rasprodaji je bio običan, malo
pogaravio sa donje strane. Šoljice su bile kičaste, islikane
viktorijanskim motivima u pretežno kraljevsko plavim,
zlatnobraon i oker nijansama, a imale su dvije tanke izuvijane
drške nalik na dva uha. Gertruda ih je jako voljela jer ih je
dobila od bake na dan kada su se ona i Robert vjenčali. Omanja
posuda za mlijeko je kupljena u Hong Kongu prilikom jednog od
Robertovih poslovnih putovanja kasnih sedamdesetih. Slagao je
Gertrudu da je ta posudica koštala mnogo jer tobože potiče od
čuvenih kineskih majstora u proizvodnji porculana čija se
umješnost mjeri vijekovima. Od razlike novca koji je navodno
utrošio na posudu za mlijeko, Robert joj je kupio prekrasnu
kućnu haljinu od najfinije svile. Iako je stajala malo
bogatstvo, rekao joj je da se za nju cjenkao sa krezubim
preprodavačem na lokalnoj pijaci i da ju je platio jedva nešto
više od pet funti. Lagao je jer je dobro znao svoju Gertrudu; da
je znala koliko je haljina stvarno koštala, vrisnula bi na njega
i onda bi danima pili preslađeni čaj, gust i nalik na mošt.
Umjesto toga, Gertruda je godinama poslije s ponosom i ozarena
lica gostima pokazivala bezvrijednu činiju za mlijeko dok je
Robert pomalo naivno i nespretno gledao u svoje tabane kako se
nervozno meškolje u platnenim papučama. Omrznuta šećernica je
bila neravna, bez ikakvih ornamenata i načinjena od pečene gline
sa tananom glazurom koja je vremenom ispucala. U mrzovoljnim
danima kada su pili pošećereni čaj, i Robertu i Gertrudi je ova
šećernica izgledala kao matora kornjača kojoj je atrofirala
prednja lijeva noga.
Njih dvoje su uz čaj razgovarali o svačemu. U početku su to bili
razgovori o tome šta bi Robert želio za večeru, ili kakve su
kritike novog Hofmanovog filma, ili recimo da li kuhinju treba
okrečiti u neku drugu boju osim bijele. Kasnije su pričali o
problemima na poslu, o odjeći koju je njihov sin Martin već
prerastao i o fantastičnim ponudama za ljetovanje na toplim
plažama juga. U potonjim godinama omaleni stolić je bio poprište
žestokih rasprava, tugovanja i radosti. Pili su indijski čaj
kada im je Martin rekao da odlazi u Ameriku, zbog čega je
Gertruda dobila težak napad panike. Iz bakinih dvouhih šoljica
se pušio najfiniji zeleni čaj kada je Robert polutiho izjavio da
odlazi u penziju, a kiselkasti hibiskus im je peckao nepca kada
su saznali da su postali djed i baka. Još kasnije su
raspravljali o vremenu, zemljotresu u Japanu i nezgodnom novom
terminu izvlačenja dobitnih kombinacija na lotu.
Bilo je pet do šest i čajnik je upravo flautao dobro poznatu
melodiju. Bio je to lijep dan i Robert je kompletan pribor
postavio na stol, osim hromave kornjače, razumije se. Krenuo je
po Gertrudu u sobu u kojoj je odmarala poslije ručka. Popodnevno
sunce je nekako pronašlo način da se ušunja kroz trakaste
zavjese i sklupča se na njenom torzu. Sjena na njenim usnama
nije mogla da prikrije blagi poluosmjeh. Dugački prsti te iste
sjene ležali su nepomični na Gertrudinim grudima.
Sahrana je bila dirljiva i brza. Mnoštvo sijedih glava i
prevelikih šešira vremešnih engleskih gospođa raštrkalo se
između mermernih drvoreda. Čak je došao i Martin sa suprugom i
djecom. Nakon posljednjeg pozdrava ćutljivi gosti su otišli
svojim putem. Robert je došao kući. Bilo je vrijeme za čaj i on
je rutinski napunio čajnik i čekao da voda proključa. Onda je
uredno postavio stol za dvoje i popravio jastučiće na isušenim,
škripavim pletenim foteljama. Sjedio je tako satima. Više je
izgledao kao neko ko pokušava protumačiti vječite tajne
univerzuma nego kao neko ko je potišten ili u žalosti. Potom je
prosuo čaj koji nije ni probao i otišao na počinak. Isti ritual
se ponavljao danima. Zatim je jedno vrijeme kuvao čaj i
postavljao samo jednu šoljicu na stol. Izgledalo je kao da će
konačno ponovo osjetiti onaj stari prekrasni ukus tanina. Ali
svaki put bi mu ruka zadrhtala i otkazala poslušnost u odsutnom
času kada se na nosu već kondenzuju pare vrelog napitka. A onda
se jednog popodneva čajnik zakašljao duboko, starački, kao
nikada do tada i Robert je počeo da plače a njegovi jecaji
pomješani sa tužbalicom iz čajnika su zvučali kao veličanstvena
simfonija očaja. Nikada više nije pio čaj. Nije ni pokušao.
|
|
Copyright
© by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP
– Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni
urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://glasnik.net
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2009. Sveska 20.
Nazad
|