Neupitnost

Da se nešto samo po sebi razumije, to je tako jasno. Da vas vara muž ili vi njega, da je to samo razumljivo i poželjno, kao što je i bilo jučer da ste sufražetkinja, a danas postfeministica, komesarka nemira u kožnoj jakni i mrežastim čarapama. To je tako neophodno i lako: kao onolike light cigarete koje se proizvode otkad i bezolovni benzin, otkad je, upravo proporcionalno ljudsko meso pojeftinilo, krvavije nego ikad, otkad se vode novi balkanski ratovi a i za njih je neophodno olovo, eto, otkad smo svi tako brzo i lako postali beštije. Navika na samorazumljivost jedna je od prvih lekcija u tzv. srednjoevropskoj školi ponašanja: ta lebdjeti se može ako se i mora, kao što je šmrkanje burmuta na jugoistoku ove izvrnute balkanske vreće neophodno i podrazumijevajuće, još od Turaka.

Oduvijek me samorazumijevanje izbezumljivalo, kao kad si sasvim mala pa ne smiješ postavljati pitanja odraslima: zašto sijedi kosa ili, ima li predsjednik periku, ili što to neobično znači čarobna riječ entuzijazam. Samovolja odraslih je neupitna, kao i glupost njihova. Oni su vladari nemogućega, dakle pravi, autentični protagonisti stvarnosti. Samo oni znaju koliko plaćaju svoju srdžbu. Da bi opstali jedni među drugima ili jedni uz druge, ljute se, osporavaju, i nadasve, duboko, temeljno mrze, iza onih svojih kiselih osmijeha dobrojutro koje cijede kao sige među zubima. U istome času za katedrama i propovijedaonicama, u deskovima ili odvjetničkim uredima propovijedaju jednakost ili toleranciju, pišu svoje potpore ili protestna pisma, zažareni od citata i istomišljenika, steklih, staklenih očiju.

Rekla bih o svojoj generaciji: mi smo bili tako truli, ali tko da to čuje kad kasno je za bitničku paljbu, za nudizam, za djecu cvijeća... Ako i nije, sloboda postaje neupitna moda među novim barbarima, laki predah pred nove pohode nesmiljenih samorazumijevača.

Ne podnosim tonove koji isključuju neiskazivo i koji pritom imaju o svemu svoje neupitno mišljenje. Jer badava teorije o tome da mišljenje nije samopodrazumijevanje, konformizam ni salonska čajanka. Ono dužno propituje: budući refleksija, ono samo biva propitivanje, kojemu ništa pod milim bogom nije jasno, a najmanja ono militantno sve.

Jeste li mislili ikad o nonsensu fraze SVE MI JE JASNO. Što je to sve, i kako ono može biti jasno: naravno, u kontekstu, jasno nam biva, bjelodano, koješta. Da nas je prevario muž, da nam đaci zure u čarapu kojoj je otišla očica ili da nas kolege mrze što imamo dvije domovine.

No to sve ne mora biti uvijek propitivanje nemogućeg, koje je, osim što je drugo ime za zbilju, i ono još-neostvareno. Svaki će zdravorazumski duh uzeti stvari kakve one naizgled jesu, crne za crne, bijele za bijele, a nijanse će sagledavati sivo, kao šišmiš. Neće se upitati o svojoj neupitnoj logici mrtvozornika ili čuvara muzeja: zdravi razum vidi svijet kao katalog, a ljude u njemu samo kao popis imena u telefonskom imeniku. I kakva bi sad tu pitanja trebalo postavljati, ta razumije se samo po sebi da su zli ili su, naprotiv, anđeli, makar i na karnevalu. Razlikuju se među sobom minimalno, koliko i brojevi u JMBG.

Ja ne razumijem samorazumljivost, čak i onda kad se pravim da to činim. Da nešto ima biti jasno, bez da se postavi dragocjeno pitanje, koje baca drugačiju sjenu na predmet i pritom ga obasja ga nekom drugom refleksijom, to se ne smije. Jer to je dovođenje u pitenje postojećeg reda stvari, ili bolje rečeno, postojećeg nereda stvari. Ne smjeti dovesti u upitnost nešto samopodrazumijevajuće, za mene je, vjerujte, pravi mali pakao.

Ne dopustiti pitanja, protupitanja, teze, antiteze, ne moći osporiti zadano i uvriježeno konkluzija i općih mjesta, eto to je za men ravno izgonu iz duhovnosti, nalik malodušnosti starosti ili srednje glase. I dok se mladost ne protivi razvoju, plenerizmu, koje će u srednjim godinama pomiriti sumnje i dvojbe, dotle je onaj jučerašnji egalitarizam srednjeklasnih donio pogubnu logiku prilagođavanja, kojoj posljedice iscjeljujemo bivajući i sami razoreni.

U umjetnosti ima mjesta za upitnosti, čak moglo bi se reći, sva je umjetnost sazdana od njih. Kad se stvaratelju objavljuje ideja ili forma onom iznimnom razvidnošću, koja nema svoje analogije osim u hipnozi ili snu, ako bi se i smjela zaboraviti objava zaljubljenosti.

Tada je umjetnik u svoje djelo siguran, nesumnjivo i neupitno.

No, ne znači da nam kasnije u tumačenju djela ne trebaju teorijski aparat ili tradicija mišljenja. Umjetnikovo samorazumijevanje djela koje još nije stvorio ili mu se netom objavilo, potpuno je i apsolutno, baš zato što je apsurdno, kao u onoj glasovitoj ekspresiji o vjeri. Jer vjerovati zato što je apsurdno, isto je kao i stvarati jer je apsurdno. Neupitnost je izvjesna baš zato što je nejasna: ne poznaje supstancu, ne zna je jer je ne treba. Objavljenje se ne pita o esenciji: samo je esencija. Umjetniku je dostupnost bitka moguća, punoća bivanja izvjesna.

U strogoći filozofskog mišljenja postojanje je krhko jer je neispunjeno, fragilno jer je neostvarivo, trpko jer je patnja neizbježna. U nekom krajnjem izvodu i ništavno. No, što će nam aspirin ako nemamo gripu, što filozofija ako bezglavi smo, što vjera kad bezbožni smo? Aporije pred koje nas stavlja kritički um, samorazumijevanje simpatijom, empatijom ili epifanijom, isključuju i negiraju i ljudski i božanski udio u stvaranju.

Je li umjetnost tolika zapreka filozofskom znanju? Je li život forme nadrastao samog sebe, domogavši se potpunosti igre, vladavine nad novim? Ili treba dobro odšutati nad zrcaljenjem brončanoga sunca u titrajućoj vodi dok bljeksa se u draguljnome i kasnome sjaju, a srce pritom nanosi troskot pitanja samome sebi buncajući o neizvjesnome, dok prolaze bjelodani a ravnodušni, mrki tipovi, spremni da vas raznesu zbog nedužnoga zašto ili čemu?