Crni jarčić

Nema sumnje da gospodin Charles Trockley ima pravo. Što više, spreman sam dodati da gospodin Trockley nikada ne može imati krivo, jer su on i razbor jedno te isto. Svaki njegov pokret, pogled ili riječ tako su strogi i točni, tako promišljeni i pouzdani da tko god bio, jamačno, mora priznati da nije moguće naći gospodina Trockleya u krivu, bez obzira na slučaj, postavljeno pitanje ili kakvu zgodu koja mu se dogodi.

Na primjer, on i ja smo rođeni iste godine, istog mjeseca i gotovo istog dana; on u Engleskoj, ja na Siciliji. Danas, petnaestog lipnja, on ima četrdeset osam godina; ja ću četrdeset osam napuniti dvadesetosmog lipnja. Dobro: koliko godina ćemo imati, on petnaestog a ja dvadesetosmog lipnja iduće godine? Gospodin Trockley se ne može izgubiti; ne oklijeva ni minute; on s takvom pouzdanom sigurnošću tvrdi da ćemo petnaestog i dvadesetosmog lipnja iduće godine, on i ja, imati jednu godinu više, to jest četrdeset devet.

Zar je moguće dati za krivo gospodina Trockleya?

Vrijeme ne teče jednako za sve. Ja bih mogao u jednom samom danu, ili satu, učiniti više krivih poteza, nego on u deset godina provedenih u strogoj disciplini svoga zdravlja; za vrijeme te godine ja bih mogao proživjeti, zbog žalosnog nereda u mom duhu, više od jednog cijelog života. Moje tijelo, slabije i zapuštenije od njegovog, u ovih se četrdesetosam godina istrošilo više nego bi se njegovo moglo istrošiti u sedamdeset godina. Isto tako on, unatoč srebrno bijeloj kosi, na svom, poput raka crvenom licu, nema još ni jedne bore, a svako jutro bi se mogao mačevati mladenačkom okretnošću.

Dakle, što to vrijedi? Sva ova razmatranja, doista savršena, za gospodina Charlesa Trockleya su dosadna i daleka od razbora. Razbor kaže gospodinu Trockleyu da ćemo on i ja, konačno, petnaestog i dvadesetosmog lipnja imati jednu godinu više, to jest četrdeset devet.

Ovo je kao uvod, a sada poslušajte što se nedavno dogodilo gospodinu Charlesu Trockleyu i pokušajte, ako vam uspije, dati mu za krivo.

Prošlog travnja, slijedeći uobičajni itinerar iz Baedekera za putovanje po Italiji, Miss Ethel Holloway, mlada i živahna kći Sira W.H. Hollowaya, bogatog i uglednog engleskog Peera, stigla je na Siciliju, u Girgenti, posjetiti veličanstvene ostatke dorskog antičkog grada. Privučena prekrasnim predjelom, koji je u tom mjesecu sav zaogrnut plaštem bijelog bademovog cvijeća i kupa se u toplom povjetarcu afričkog mora, imala je namjeru zaustaviti se više od jednog dana u Hôtel des Temples, koji se nalazi na vrlo ugodnom mjestu u otvorenom polju, izvan zapuštenog današnjeg gradića smještenog na litici.

Već dvadeset i dvije godine kako je gospodin Charles Trockley engleski vicekonzul u Girgentiju, i već dvadeset i dvije godine svojim odmjerenim i gipkim korakom svaki dan prije zalaza sunca ima običaj poći pješice iz gornjeg grada prema ruševinama uzvišenih i veličanstvenih grčkih hramova, koji se nalaze na strmom rubu brežuljka gdje se u antička vremena dizao Pindarovim mramorima ukrašen grčki grad, jedan od najljepših gradova koji su nestali.

Stari su govorili da su Akragantini svaki dan jeli kao da će idući dan umrijeti, a gradili su kuće kao da nikada neće umrijeti. Sadašnji Akragantini su malo jeli, jer je bilo veliko siromaštvo u gradu i selu, a od kuća antičkog grada, poslije tolikih ratova, sedam požara i isto toliko pljački, nije više ostalo ni traga. Na njihovim mjestima sada se diže šuma badema i arapskih maslina, zvana Gradska šuma. Sive maslinove krošnje toliko su uznapredovale uzbrdo da su narasle do pod same stupove veličanstvenog Hrama, kao da mole za mir tih napuštenih padina. U podnožju, već prema mogućnostima, tekla je rijeka Akragas koju je Pindar slavio kao bogatu stadima. Poneki čopor koza još uvijek prolazi suhim koritom rijeke; penje se stjenovitom uzvisinom i dolazi leći i preživati svoju siromašnu ispašu u svečanoj sjeni antičkog hrama Concordia, još uvijek očuvanog. Kozar, gruba izgleda i lijeno pospan poput kakva Arapina, leži, i on ispružen među stupovima hramskog trijema dok izvlači neke plačne tonove iz svoje trščane frule.

Ovaj kozji upad u hram, gospodinu je Trockleyu uvijek izgledao kao strašno svetogrđe; i bezbroj puta je o tome izvještavao i upozoravao čuvare spomenika, da bi tek dobivao filozofski osmijeh nebrige ili slijeganje ramenima. S istinskim nastupima srdžbe gospodin Trockley se, koji put kad bismo zajedno išli u šetnju, i meni žalio na te osmjehe i slijeganje ramenima. Često se događalo da gospodin Trockley u društvu svojih zemljaka obilazi hramove; hram Concordia ili onaj, malo više uzbrdo, Here Lacinie, ili neke druge jednostavno nazvane Giganti. I sve ih je srdito upozoravao da vrijeme i običaji nisu umirili ili ublažili svetogrdne postupke prema hramovima sa svim tim ispruženim i preživajućim kozama u sjeni stupova. Ali ni svi engleski posjetitelji, za reći istinu, nisu dijelili Trockleyevu srdžbu. Dapače, mnogima je izgledao pomalo poetičan taj kozji odmor u Hramu, davno napuštenom i osamljenom usred te beskrajne ravnice. Pred više od godine dana, što je završilo skandalozno po gospodina Trockleya, jedan takav pogled na koze se pokazao više nego veseo i očaravajući.

Prošlog travnja, više od ostalih, bila je s tim zadivljena mlada i vesela Miss Ethel Holloway. Dapače, dok joj je srditi vicekonzul upravo objašnjavao neke arheološke podatke s kojima ni Baedeker, ni neki drugi turistički vodiči, još nisu raspolagali, Miss Holloway je počinila veliku nesmotrenost nenadano mu okrenuvši leđa i potrčavši za jednim prekrasnim crnim jarčićem, rođenim nekoliko dana prije, i koji je uokolo veselo skakutao među izvaljenim kozama, kao da su mu pred očima u zraku plesale neke sjajne mušice; izgledao je i sam začuđen svojim smjelim skokovima, a k tomu još ga je svaki lagani šušanj, svaki ćuh zraka, svaka mala sjena u njegovoj predstavi još uvijek nesigurna života, činio da još više protrne, zadršće od straha i jače odskoči u zrak.

Toga sam dana i ja bio s gospodinom Trockleyem i koliko me jako razveselila ta radost male Miss, koja se tako zaljubila u jarčića da ga je htjela pod svaku cijenu kupiti, toliko me zaboljela i ganula patnja gospodina Trockleya.
- Zar kupiti jarčića?
- Da, da! Želim ga odmah kupiti! Odmah!

Drhtala je ona, mala Miss, kao i ta draga crna životinjica; možda niti iz daleka ne predpostavljajući koliki će jad nanijeti gospodinu Trockleyu, koji je već odavno strahovito mrzio te životinje.

Uzalud ju je gospodin Trockley pokušao razuvjeriti, ukazati joj na sve neprilike koje bi mogle proizići iz te kupnje; na kraju je morao popustiti, i unatoč poštovanju prema njezinom ocu, približiti se kozaru divljeg izgleda za dogovor oko kupnje crnog jarčića.

Miss Ethel Holloway plativši jarčića reče gospodinu Trockleyu da će jarčića povjeriti direktoru hotela Hôtel des Temples i, čim se vrati u London, poslat će mu brzojav, uz sve plaćene troškove, da joj može dragu životinjicu poslati što prije; i odatle se vratila u hotel s jarčićem koji se koprcao i drečao u njezinim u rukama.

Promatrao sam more koje je poput beskrajnog zlatnog ogledala odražavalo veličanstveno oblikovane oblake, obasjane plamtećim zalazećim suncem, vidio sam u kočiji onu mladu, nježnu i uzbuđenu plavojku kako se udaljuje stopljena s rubom blještavog svjetla; izgledalo mi je gotovo kao san. Poslije sam tek shvatio da se mogla, zbog daljine od svoje domovine i uobičajnih njezinih životnih sklonosti i pogleda, odmah zanesti i osjetiti živu naklonost za malog crnog jarčića, jer ona nije mogla imati ni trunku onog čvrstog razbora koji s tolikom strogošću upravlja postupcima, mislima, koracima i riječima gospodina Charlesa Trockleya.

A što je tada imala umjesto razbora mala Miss Ethel Holloway?
Ništa drugo do gluposti, tvrdio je gospodin Charles Trockley, s jedva suspregnutim bijesom koji je gotovo smoždio jednog takvog, gotovo uvijek odmjerenog čovjeka.
Razlog bijesu nalazi se u događajima koji su slijedili nakon kupnje onog crnog jarčića.

Idući dan Miss Ethel Holloway je otputovala iz Girgentija. Sa Sicilije je otišla u Grčku; iz Grčke u Egipat; iz Egipta u Indiju.

Pravo je čudo da se sjećala, kada je došla zdrava i čitava u London nakon osam mjeseci puta i tolikih događaja koji su joj se jamačno zbili na tako dugom putu, crnog jarčića kojeg je kupila jednog dalekog dana među ruševinama akragantinskih Hramova na Siciliji.

Hôtel des Temples zatvara se svake godine krajem lipnja da bi se ponovo otvorio početkom studenoga. Direktor hotela, kojem je Miss Holloway povjerila crnog jarčića, odlazeći na odmor polovinom lipnja povjerio ga je čuvaru hotela, ali bez ikakva objašnjenja pokazavši se više nego ljutim zbog neprilike koju mu je zadala i još mu zadaje ova životinjica. Čuvar je čekao iz dana u dan da vicekonzul, prema direktorovim riječima, dođe uzeti jarčića da bi ga poslao u Englesku; potom, vidjevši da nitko ne dolazi, smislio je dobro riješenje kako da se oslobodi životinjice, on ju je predao na čuvanje onom istom kozaru koji ju je prodao maloj Miss obećavši mu da jarčića može zadržati, ako se Miss, kako se činilo, ne sjeti, ili malu nadoknadu u novcu za čuvanje, ako ju vicekonzul ipak dođe preuzeti.

Kada je poslije gotovo osam mjeseci stiglo pismo Miss Ethel iz Londona, koliko direktor hotela Hôtel des Temples toliko i hotelski čuvar i kozar, su se našli u gomili problema; prvi, jer je povjerio jarčića čuvaru; čuvar, jer ga je povjerio kozaru, a ovaj zbog toga što ga je povjerio drugom kozaru s istim obećanjima koje je i sâm dobio. O ovom drugom kozaru ništa se nije znalo gdje se nalazi. Potraga je trajala više od mjesec dana. Na kraju, jednog lijepog dana gospodinu su Charlesu Trockleyu doveli u sjedište vicekonzulata u Girgentiju jednu odvratnu i smrdljivu rogatu životinju, rićkaste i raščupane dlake, uprljane skrutnutim blatom i brabonjcima, koja je hrapavom, dubokom i strašnom rikom pognute glave prijetila i izgledala je kao da se pita što žele od nje, i zašto su ju doveli u ovakve prilike i na mjesto toliko različito od uobičajenog.

Ipak, gospodin Trockley se nije ni najmanje, prema svom običaju, uplašio takve prikaze; nije oklijevao ni trena; isplatio je sve troškove za proteklo vrijeme, od početka travnja do kraja studenog, i razborito je zaključio da je onaj dražesni crni jarčić mogla biti upravo ova sadašnja strašna i prljava životinja. I bez sjenke oklijevanja odgovorio je Miss Ethel da će ju odmah poslati prvim trgovačkim brodom koji iz luke Porto Empedocle plovi za Englesku. Oko vrata te strašne životinje objesio je karton s adresom Miss Ethel Holloway i naredio da se životinja ukrca. Ovdje je i on sâm stavio na tešku kušnju svoje dostojanstvo, jer je po molu morao vući za sobom na konopcu jogunastu životinju, dok ga je slijedio čopor bučne dječurlije; ukrcao ju je na brod u polasku i vratio se u Girgenti sasvim siguran da je krajnje savjesno izvršio zadaću, koja mu je bila povjerena ne toliko zbog žalosne lakoumnosti Miss Ethel Holloway koliko radi dužnog poštovanja prema njezinom ocu.

Jučer me gospodin Charles Trockley potražio u kući u takvom stanju duha i tijela da sam mu, preneražen, potrčao u susret i pomogao sjesti, te sam mu ponudio čašu vode.
- Za milog Boga, gospodine Trockley, što vam se dogodilo?

Budući da još nije mogao govoriti, samo je iz džepa izvadio jedno pismo i pružio mi ga.

Bilo je pismo Sira W.H.Hollowaya, Peera engleskog, i sadržavalo je čitav niz strašnih pogrda upućenih gospodinu Trockleyu zbog teške uvrede što se ovaj usudio učiniti njegovoj kćeri, Miss Ethel, šaljući joj onu odvratnu i prljavu životinju.

Ovo je, dakle, bila zahvalnost za sve nevolje koje je jadni gospodin Trocklay pretrpio.

Ali što je očekivala ta glupača, Miss Ethel Holloway? Zar je očekivala da joj poslije jedanaest mjeseci u London dođe ono isto crno i plahovito jare, ono koje je onako veselo i živahno skakutalo između stupovova starogrčkog hrama na Siciliji? Zar je to moguće? No, gospodin Trockley se nije zbog toga mogao smiriti.

Vidjevši ga pred sobom u takvom stanju počeo sam ga tješiti, najbolje kako sam znao, složivši se s njim da je vjerojatno Miss Ethel Holloway morala biti biće ne samo jako hirovito, nego i nerazborito.
- Glupača! Glupača! Glupača!
- Recimo bolje nerazborita, dragi gospodine Trockley, moj prijatelju. Ma pogledajte, - (bojažljivo sam si dopustio dodati) - ona, kada je prošlog travnja otputovala s očima i dušom punom ljupkog izgleda crnog jarčića, nije mogla, budimo pošteni, laka srca opravdati (ma koliko nerazborita bila, što je očito) vaše postupke ma koliko oni bili razboriti, oni postupci s kojima ste ju nenadano suočili, gospodine Trockley, kada je ugledala onu grdnu i smrdljivu jarčinu, koju ste joj poslali.
- Tako, dakle? - upita me gospodin Trockley dižući se i gledajući me neprijateljskim očima. - Što sam ja prema vašem mišljenju trebao učiniti?
- Ne bih htio, gospodine Trockley, - požurio sam odgovoriti zbunjen, - ne bih vam htio i ja izgledati nerazborit, kao mala Miss Ethel iz vaše daleke zemlje, ali na vašem mjestu, gospodine Trockley, znate li što bih ja učinio? Ili bih odgovorio Miss Ethel da je dražesni crni jarčić umro od čežnje za njezinim poljupcima i milovanjima; ili bih kupio jednog drugog crnog jarčića, sasvim malog i veselog, i u svemu sličnom onom kojeg je ona kupila prošlog travnja - i poslao joj ga, jako siguran da Miss Ethel Holloway ne bi ni u snu pomislila da njezin jarčić nije mogao u jedanaest mjeseci ostati tako malen. I tako, pošto je Miss Ethel, priznajmo, najnerazboritija osoba na ovom svijetu vaš postojani razbor bi, kao i uvijek, ostao netaknut i vi ne biste bili u krivu, dragi gospodine Trockleyu, prijatelju moj.

Prijevod sa talijanskog Jusuf A. Hećimović