| |
Skrivena dobrota
Brdo je bilo puno visokih pocrnjelih nakupina otpadaka, posvuda
su zjapili zakrčeni rudarski otvori, a na mnogim je mjestima
bilo ispresjecano rudarskim rovovima. Rudari su uništavali brdo;
vode pune olovnih soli uništile su svu vegetaciju i od toga
krajolika, prije toga tako bujnog i obraslog česminom i hrastom,
ostalo je samo zapušteno tlo puno kamenja; uokolo je carevala
gorka i rušilačka tuga. Nijedan struk paprati niti bijedan
štipavac nije rastao na tim otpadcima; umjesto stabala, iz tla
su nicali potporni stupovi rudarske žičare, strogi i ozbiljni sa
svojim sablasnim rukama.
Na vrhu brda nalazio se širok zaravanak, gladak kao dlan, a na
njemu su smjestili Rudarsku kuću, jednu na starinski način
građenu od tesana kamena čvrstu zgradu s uskim otvorima i
prozorima s rešetkama koji su zgradi davali izgled zatvora.
Ispred Rudarske kuće vidjele su se radničke nastambe napravljene
od prijesne cigle; prilikom gradnje tih nastambi, zapravo
prizemnica bijednog i prljavog izgleda, kako se činilo,
štedjelo se i na zraku; jer su prozorska okna bila neobično
mala. U Rudarskoj kući živio je predstavnik Rudarskog društva
“Predviđanje”; neki sasvim umješan gospodin čiju prošlost nije
nitko znao; uobražen čovjek koji je zašao u godine, bojao je
brkove i kosu, nalikovao je na savršena tipa razvratnika. Njegova
fatalna uobraženost je bilo uvjerenje da je strašno velik
zavodnik, a da bi stekao i održao takvu reputaciju, doveo je sa
sobom neku smucku koju je pokupio tko zna u kojem gradu, i koju
je sa svojom andaluškom maštom pretvorio u djevojku iz bolje
kuće. Ona je toliko smrtno bila zaljubljenu u nj, da je i
svoju obitelj napustila.
Taj umišljeni čovjek bijaše, unatoč svojoj budalaštini, čvrst
poput stijene; znao je odlučno prisiliti na rad stado radnika
koji su bili pod njegovom palicom; znao je izvući iz njihovih
mišićnih vlakana, još neatrofiranih olovnim isparavanjima,
energiju kojom su izvlačili i mljeli rudu.
Bio je nazočan prilikom izmijena obiju smjena, u šest ujutro i u
isti sat navečer, radi nadzora nedostaje li tko na poslu. Davao
se znak puhanjem u trubu, a iz rovova su izlazili pepeljasto
sivi i mršavi ljudi; neki drhtureći; svi pognutih leđa i
spuštene glave. Izlazili su u skupinama po utabananoj stazi
prema zaravanku na brdu i ulazili u svoje kuće na jelo i odmor;
malo zatim izlazila je druga skupina radnika da bi se izgubila u
utrobi rudarskih okana.
Dječaci su radili noseći rudu u košarama na glavi; žene su
provodile dan vukući naramke granja s jednog dalekog brda;
dječica prljava, odrpana i polugola bučno su se igrala ispred
kućnih vrata. I usred te siromašne okoline ona, gospođica
Julija, gradska smucka pretvorena u gospođu hirom jednog
čovjeka, šetala se do iznemoglosti ispred Rudarske kuće u
pratnji sluškinje, hvastajući se svojom prekrasnom odjećom, i
kao kraljica podanike ona je prezrivo pozdravljala rudare.
Nije ih gledala niti ih je htjela upoznati. U životu su ju
dovoljno gazili, pa je sada bio njezin red da to čini drugima.
Juliju je pratio loš glas među ljudima. Ima propalicâ – govorila
je njezina sluškinja – koje imaju dobru dušu; ali, ova... ovo je
najveća kuja koja postoji na svijetu. A i ostali su govorili
isto: bila je loša žena, žena bez srca...
Jednog proljeća u susjednom selu pojavilo se nekoliko slučajeva
malih boginja: jedan je rudar donio bolest u svoju kuću i
bolest se ubrzo proširila, naročito među djecom koja su se
gotovo sva razboljela. Više se nije vidjelo ono mnoštvo odrpane
i prljave djece kako se igraju ispred bijednih kuća.
Julija je saznala što se događa, jer ju je posjetila jedna
skupina radničkih predstavnika moleći ju da piše predstavniku
rudnika, kojega trenutno nije bilo u rudniku, da izvidi je li
moguće dobiti predujam za pola mjeseca, da s tim novcem plate
nenadane troškove nastale zbog bolesti. Odlučno je odbila. S
takvim prijedlozima nisu mogli prevariti kćer svoje majke. Kakve
protuhe! Uvijek traže novce za lokanje. Do njihove djece manje
joj je stalo nego do vlastitih pasa.
Jednog dana umrlo je dvoje djece; slijedećeg se jutra pojavio
seoski liječnik, a da ga prethodno nije nitko obavijestio.
Julija ga je vidjela s prozora kako dolazi; jahao je
crnobijelog konja; bijaše malen tamnoput čovjek, guste crne
brade i brzih pokreta1. Vezao je konja za jednu od prozorskih
rešetaka Rudarske kuće i odjurio u posjet malenim bolesnicima.
Julija, iz puke znatiželje, spustila se na donji kat, otvorila
prozor i postavila se iza rešetaka tako da ju nisu mogli
vidjeti. Poslije pola sata čula je liječnikov energičan i čvrst
glas, te onaj predradnikov koji mu je odgovarao nakon dugih
stanki.
Ovdje je sve strašno zapušteno – govorio je liječnik – djeca će
poumirati poput stjenica. Nalaze se u vrlo lošim uvjetima,
valjaju se u prljavštini, dvoje ili troje u istom krevetu...
Predradnik je skrušeno odgovarao da je predstavnik odsutan; da
su mu pisali, da ga se taj slučaj nije ticao...
- Ali, zar nema ovdje nikoga kome bih se moglo obratiti –
odvrati liječnik: - Ne živi li u ovoj kući žena ili ljubavnica
toga čovjeka?
- Živi – odgovori predradnik, - ali, to je zla ženska, jedna od
onih od kojih se ne može ništa očekivati.
Julija nije više htjela slušati, ljutita i bijesna pojurila je u
svoju sobu; smišljala je tisuće razloga da se riješi
predradnika; svoj bijes je iskaljivala po pokućstvu, i na kraju
je neutješno zaplakala; i tako gorko plačući provela je čitav
dan, zabrinuta za mišljenje koje će o njoj steći onaj nepoznati
liječnik.
Iduće jutro, obučena u manje napadnu odjeću, Julija je počela
obilaziti radničke nastambe. Žene zaprepaštene što ju vide,
pustile su ju u skučene sobe bez svjetla, bez mogućnosti
prozračivanja; pune toplog zraka zasićenog odvratnim smradom
bijede, u kojem se posebno isticao oštar miris preprženog kruha,
kojeg su ispuštala tijela malih bolesnika. Na prljavim
slamaricama ležala su bolesna djeca, zajedno sa zdravom i tek
zaraženom; očevi su u odjeći spavali na podu i otvorenih usta i
hrkali poput životinja.
U jednoj kući jedna plava djevojčica, vrlo nježna lica punog
krasta vidjevši Juliju pružila joj je svoje mršave ručice;
uzela ju je u ruke i njihala na krilu, a na čelo puno gnojnih
prištića položi joj poljubac, bez straha da će se zaraziti;
mističan poljubac koji je odjeknuo u njezinom srcu kao kada se
griješnici pretvaraju u svetce.
Na završetku posjeta njezin duh je neprimjetno postao pun
milostivosti za sve i svakoga. Namjeravala je skupiti i liječiti
bolesnu djecu u Rudarskoj kući; i tako je i učinila, te se
tjednima brinula o njima i prala ih; provela je zbog njih mnoge
besane noći grozničavo se žrtvujući, jer je u beskrajnoj čežnji
za materinstvom činila dobro svima koji su patili i drhtali od
boli.
Kada joj se vratio gospodar, među njima se zapodjenula strašna
svađa; muškarac je na vrhuncu bijesa naredio da se sva ta djeca
odmah izbace iz Kuće; ona se usprotivila s energičnom krotkošću; on je podigao ruku da ju udari, no u njezinim crnim očima
ugledao je nešto, nešto čudno i neobično što ga je zaustavilo u
toj namjeri. Nije rekao ništa; više se nije vraćao na tu temu i
djeca su ostala u Kući do potpunog izliječenja.
Julija je nastavila posjećivati radnike; svu bijedu koju je
vidjela nastojala je ublažiti; prisilila je svog čovjeka da im
povisi nadnice, da snizi cijene prehrambenih proizvoda koji su
bili loši i koje su skupo prodavali u rudničkoj trgovini.
- Ali kćeri – rekao je – Društvu se neće svidjeti ako to učinim.
- Nije li to pravedno? – odgovorila je ona; i on je popustio;
popustio je pred gorljivim djevojčinim riječima, unatoč što je
jasno vidio pogibelj kojoj se u ovoj prilici izlaže.
Tako su prolazili mjeseci i ponešen željom da poboljša radnicima
život, nije mu više bilo stalo da se vidi njegova starost;
prestao je bojati brkove i kosu, i bijela kosa je davala
njegovom licu stanovit izraz smirenosti i blagosti.
Uskoro su ga radnici počeli zloupotrebljavati; predstavnik
tvrtke nije imao snage da suspregne njihove zahtijeve; šaptalo
se da je Društvo nezadovoljno njegovim upravljanjem, a on, koji
je izgubio svoj instinkt praktičnog čovjeka u tom naletu
milosrđa koje ga je razaralo, nastavio je svoje djelo vidjevši
da mu se sve više približava propast.
Jedno popodne, upravo pred smrkavanje, bez prethodne najave, a
zbog njegove apsurdne i nesebične velikodušnosti koju je
provodio kao predstavnik Društva, ravnatelj istog ga je
obavijestio da je našao drugu osobu za taj posao, te da odmah
prekine posao i napusti Kuću.
Nije ga to začudilo, također ni Juliju. Oboje su u mraku
napustili Rudarsku kuću; držeći se za ruke spuštali su se s
brda prema cesti, možda se pouzdavajući u Providnost. I smucka i
stari pustolov, oboje obnovljeni milosrđem, usred mračne, tihe i
tužne poljane, pod crnim nebom osutim zvijezdama, nastavili su
hodati u potrazi za nepoznatim.
________________
1 To je pisac osobno, Pio Baroja, koji je u tim gorovitim baskijskim krajevima radio kao okružni liječnik (pr.prev.).
Prijevod sa španskog Jusuf A. Hećimović
|
|
