Tri priče, za prvu ruku: majke, oca, dječaka (oca-sina, majke-djevojčice, kćeri), a potom sestrina priča, priča njenog odabranika, priča očevog oca, dječakova priča – opet. Dječak je heroj priče pa u glavnom kroz taj rakurs i kreće priča Staklenog zida. Zida kao metafore za cyber svijet, prelaska dječaka u muškarca, krhkih, nedovršenih odnosa, bliskih, krucijalnih odnosa; odnosa otac-sin, majka-sin, majka-otac, muž-žena, sestra-sestra.

Priča Staklenog zida je svojevrsni poetični hommage Dadi Vujasinović, ženi koja nije vjerovala da postoje nedodirljivi, ženi koja je smatrala da patriotizam ne podrazumjeva prešućivanje grešaka i zabluda (kako se upravo i ističe na contribute internet stranici s njenim imenom). Bila je to žena koja je zbog svojih vrijednosti, zbog svoje snage i odvažnosti postala metom napada onih kojima se nije sviđao njen način razmišljanja i sposobnost da ga artikulirano izrazi - prijetnje je dobijala u pismima i telefonskim pozivima. Borisav Jović je podnio tužbu zbog klevete, jer je u jednom tekstu objavila da je njegov sin jedan od najvećih akcionara u Karić banci u Moskvi. Željko Ražnatović Arkan joj je čak i osobno prijetio da prestane s pisanjem. Dada je bila novinarka, žena koja je za mnoge postala nepoželjan svjedok. U datom trenutku, u zadanom prostoru, kako Tasić ističe u romanu - u zemlji koja više ne postoji. Bila je žena koja nije strahovala reći: "Zahvaljujući takvima, narod koji strada, kuće koje pale i gradovi koje zatiru, postali su nebitni. Rat je postao estrada za one koji su umeli vešto da promovišu i unovče svoj licemerni, lažni patriotizam." Dada je pronađena mrtva u obiteljskom stanu 8. travnja 1994. Njena smrt do danas nije razjašnjena. U pogovoru, međutim, autor naglašava da Stakleni zid nije knjiga o smrti Dade Vujasinović. “Ta knjiga još nije napisana” - ističe. Tasić daje još jednu decentno, ali ipak realno opisanu sadašnjost ljudi koji su otišli i ljudi koji su ostali. Progovara o kulisama Zapada i varoši u kojoj se ipak ostaje sjediti, o ljudima koji pronalaze vjeru na bojištima, koji kroz patriotizam kamufliraju laži, ucjene i novac, koji tek kroz patriotizam u najnegativnijem značenju - dobivaju moć i postaju netko.

Stakleni zid je zid koji se lako rasprsne. Svjedoči tome napuštanje svih iluzija koje akteri na počecima svojih priča unose. Mladi par sa svojim snovima o sretnom, dalekom životu, s karijerama, djecom i lijepom kućom; sestra sa svojim snovima o književnosti, novinarstvu, romantici, obitelji; dječak sa svojom potrebom za stvaranjem cijelina kao nužnog koraka u odrastanju. Sve su to zidovi koji su se probili, rasprsnuli, uništili ili poništili. Svi, osim možda dječakovog.

Roman je pun historijskih i recentno-povijesnih činjenica kojima se osobne sudbine romana isprepliću i stvaraju u konačnici ključnu, i nimalo ne bitnu, književnu istinu, s par odrednica koje ga možda ponajbolje konturiraju: Srbija – zemlja koja ne postoji, mladi par – spoj “zdravog razuma” i “gole emocije”, jasno određene muške i ženske uloge, dječak – s dozvolom za neodrastanje, s nemogućnošću odrastanja i s voljom da odraste, da stvori cjelinu, da se izrazi.

Djelo obiluje mizanscenama jednog pomalo stereotipnog braka dvoje balkanskih intelektualaca u svojevrsnom egzilu – od zaljubljivanja i seksa, do sanjarenja, svađanja, trpljenja, pristanaka, kajanja, ali u sebi, nikada na glas, a potom razvoda, propadanja, nedovršenosti i smrti kao ključnog i jedinog kraja priče. Smrti sestre, tetke, novinarke, ljubavnice, hrabre i pametne žene Dade Vujasinović. Kako je Tasić i rekao u predzadnjim stranicama ovog divnog, stvarnosnog, tužnog i melankoličnog romana, a ja ću parafrazirati u korist opisa samog romana : “Glas koji je čula ne bi joj govorio o tome. Ne bi progovorio o desetinama detalja koji u priči izgledaju bizarno, ali su upravo zato oznake stvarnog, potvrda verodostojnosti. Bio je nestvaran: apstrakcija, sveden na osnovnu konturu. Bestelesan, bezličan glas.” Možda je takav roman, možda je to bio samo opis njezine intuicije, možda je to priča svih njih koji su doživjeli ili umrli od slične sudbine. Stakleni zid je alarm problemima naših zajednica, odveć presugestivna slika sudbina, naših političkih i običnih dana, i života.

Vladimir Tasić predaje matematiku na Univerzitetu New Brunswick u Kanadi. Do sada je objavio zbirke priča, dva romana i dvije knjige eseja. Dobitnik je nekolicine književnih nagrada, a roman Oproštajni dar je uvršten u deset najznačajnijih srpskih romana kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog vijeka. Do sada je prevođen na engleski, španjolski, francuski, kineski, makedonski i slovački jezik.