• Glas se utišava, tužni zvukovi polako dopiru iz pozadine, obuhvataju prednji plan teatra što život ga zovu. Sjedite, sjedite, reče nježan glas iz pozadine... sjednite, tek je počelo.

Ja nemam glasa da pjevam. Taj dar je ostao nekome drugom... Prostudirao sam kojekave umjetnosti u ovih par godina, sticao sam titule i sa svakom linijom, koju bih povukao i sa svakom riječi, koju bih napisao, sticao sam iskustvo, koje me činilo onim što jesam. Ja sam ja, ne umjetnik, ne pisac, ne muškarac, ne žena, jednostavno i prosto ja. Crtao sam, slikao, vajao, klesao, pisao ali nikada nisam imao glasa da pjevam. Nije da volim da pjevam, nego jednostavno ta mala nepromjenjiva stvar da ne mogu. Tako je lako pravilno postupati, a tako teško saznati šta je pravilno... Tako je lako biti čovjek, kada znaš šta znači biti čovjek...

• I glas se opet utišava... i dani prolaze, jedan, pa dva, pa tri, pa tako polako i neprimjetno i svjetlo se utišava, jedan reflektor obasjava njega, a oko njega mrak...

Napisat ću pjesmu nad pjesmama... život nije sama stvar... na scenu nastupa još jedan lik više... jedan čovjek, koji je imao glas... glas za pjevanje... Napisat ću pjemu nad pjesmama, a ti što imaš glas za pjevanje... ti je odpjevaj, kako još niko pjevao nije i kako više niko pjevati neće. Ja ću unjeti svu svoju dušu u ovu pjemu, a ti je odpjevaj, onako kako bih je ja odpjevao da imam glas za pjevanje...

• Lagano dopire muzika iz nekog ugla i djelomično ali malo po malo zaokupljava cjelu scenu i zrak je stao i svjetla su se upalila i vrijeme je prolazilo i onda...
  Svjetla se lagano gase, u jednom momentu totalni mrak i onda je napokon završio pjesmu nad pjesama...

Evo... gotova, napokon. Svo moje iskustvo, sva moja duša, ova pjesma to sam ja. A ti je odpjevaj onako kako sam je napisao. Kada počneš da pjevaš shvatit češ, samo se opusti i pjevaj i kad odpjevaš obojica ćemo postati poznati, sve će novine pisati o nama i svi će nas znati... To ti obećajem...Vidjet ćeš, obećajem...

• I održao je obećanje, sve su novine pisale o njima, o pjesmi nad pjesmama o čovjeku, koji je unjeo sebe da odpjeva ovu pjesmu, o čovjeku, koji je napisao pjesmu, postali su poznati i svi su čuli za njih. Održao je obećanje, svi su ih znali i niko više nikada nije odpjevao takvu pjesmu... Nikada, jer kada su prvi put nastupili na bini života, kada je čovjek sa glasom odpjevao njegovu pjesmu nad pjesmama, on je samo tiho u sebi pomislio: “eh, zašto ja nemam glasa za pjevanje...“ i sklopio je oči, i kada je posljenji zvuk utihnuo, umrli su obojica...

• I svjetla se pale... dva tjela leže na podu, dva trupa bez duše, jer su dušu obojica unijeli u pjesmu nad pjesmama.