| |
Suze liju plave oči
U to vrijeme sedam kuća našeg susjedstva, šest s jedne strane
"ulice" i sedma na drugoj strani, bile su odvojene od ostatka sela.
Tu smo živjeli kao u jednom mikrokozmu. To "selo" je sada ugodan i
ne prevelik grad u baranjskoj ravnici, a navodnici na riječi ulica
znače da je to bio običan široki kolski put na rubu polja, pun
prašine ljeti, i blata s jeseni i zimi, bez ikakvog pločnika. Od
gornje ceste, zapravo magistralnog puta Osijek – Pecs, dijelili su
ju vrtovi. Danas su te kuće okružene morem drugih kuća, "ulica" je
asfaltirana, prošao je i vodovod i kanalizacija, uveden je plin i
telefon. Iz središta gradića polazila je ulica Vladimira Nazora,
koju su nekim davnašnjim običajem zvali "ciganska", iako nije bilo u
njoj Cigana. I na kraju Ciganske, na desno, skretala je Končareva,
koja više nije bila ciganska. I u tom slijepom crijevu se nalazilo
tih naših sedam kuća, a ispred svake od njih se nalazilo stablo
oraha i drvena klupa zabijena u zemlju, za trač partiju za ljetnih
večeri ili dječju partiju crnog Petra ili rauba.
Naša kuća je bila posljednja u redu, a ona sedma kuća je bila
nasuprot našoj. Tu nasuprot stanovala je obitelj P. Bavili su se
poljoprivredom. Glava kuće, Milan, bio je porijeklom iz Zapadne
Slavonije, i tu je dospio poslije rata kao kolonist. To je ono kao u
Bulajićevom "Vlaku bez voznog reda". Bio je pasionirani šahist,
konstruktor radio prijemnika i inkubatora za leženje pilića, dok mu
je poljoprivreda išla slabije. Volio je nadugo čavrljati o politici,
politizirati kako su onda govorili, sa svakim tko ga je htio
slušati. Prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata živio je u
Beogradu, kojega je obožavao, a tamo je radio kao konobar i "crnoberzijanac" za vrijeme rata.
Buduću suprugu je kao konobaricu također upoznao u Beogradu, bila je
porijeklom iz Vršca i zvala se Ana. Tijekom rata je išla na rad u
Njemačku, gdje je isto tako radila kao konobarica. On je bio
beznadno zaljubljen u nju, ali ga ona nije nikako htjela. Kada su u
Njemačkoj počela ozbiljnija saveznička bombardiranja, vratila se u
Beograd. Kada je nastupio preokret, pobojala se da će oslobodioci
pitati što je radila u Njemačkoj za vrijeme rata i na brzu ruku je
prihvatila Milanovu bračnu ponudu, prešla je na pravoslavlje
(posrbila se, bila je izvorno Slovakinja), uzela ime Milena i sa
suprugom se pojavila u Baranji. Zanimljivo da se uvijek ljutila na
moju majku koja joj je, onako lički zafrkantski, uvijek
čestitala imendan na dan Svete Ane. Poslije muževljeve smrti, i sama
već ostarjela, počela je sa ostalim seoskim babama slaviti imendan
Ana. Jedinog sina, Radoslava, rodila je 1948. i družili smo se dok
nisam otišao iz Baranje; bili smo parnjaci.
U prvoj kući pored nas stanovao je jedan švabsko-mađarski bračni par
s dva sina. Glava kuće, Hinko, bio je kombajner na Belju, visok i
izrazito švabskog fenotipa; plava kosa, modre oči, bijela put.
Supruga Anka, Mađarica, bila je niska i izrazito crne puti i,
naravno, zvali smo ju (iza leđa) Anka Ciganka. Vjerojatno je i bila
Ciganka, jer u Baranji ima (bilo je!) mnogo Cigana. Sinovi su se
podijelili strogo genetski, mlađi, Lacika, je bio fenotipski na oca
"Švabo" - bjeloput; stariji, Josip, koji će kasnije tragično
završiti, bio je fenotipski na majku, "Ciganin", i zvali smo ga
Joška Cigo ili samo Cigo.
Za bitan podatak ove pripovijesti, odlučujući movens same radnje ove
storije, bila je Milenina neutaživa sklonost za tuđim muževima. S
neoženjenim nije se bavila, samo s oženjenima, i imala je čitav niz
afera i skandala dok je spolno bila aktivna, a bila je vrlo aktivna.
Inače, prema sesokim običajima, žene-susjede često bi bile u svađi,
no nisu to bile neke strašne zavade i mržnje jer su muževi i djeca
normalno nastavili komunikaciju. Toga ljeta 1964. godine,
posljednjeg ljeta koje sam proveo kao stanovnik BM-a, moja majka
nije govorila s Ankom Cigankom, ali je govorila s Milenom. U
listopadu sam otišao na studij u Zagreb, a da se više nikada nisam
vratio živjeti tamo.
U ona vremena su studenti išli kući za Dan republike (29.
studenoga), Novu godinu i Praznik rada. Na našem fakultetu nismo
imali zimske praznike, zapravo su formalno postojali, ali smo i u to
vrijeme imali obveze na fakultetu i nikada nismo išli kući zimi.
Te godine je jesen bila strašno kišna, tako da je probio nasip pred
nabujalom Savom i pola Zagreba se našlo pod vodom. I na kraju
studenoga, kada sam za Dan republike došao kući, već je gotovo bila
zima. Tako sam jedne večeri, oko deset sati stigao kući, ali nisam
nikoga zatekao. Znajući gdje je skriven ključ, ušao sam u kuću i
raspremio se. Otac je bio negdje na kartanju a majka je, valjda,
bila u "komšiluku" na trač-partiji. Večera je bila na peći i dok sam
večerao, došao je Lacika, sin Anke Ciganke, tada desetogodišnjak, i
rekao mi da je moja majka kod njih i ako želim neka i ja dođem.
"Što radi kod vas, zar nisu posvađene?" - upitah začuđeno.
"Nisu više, pomirile su se nema dugo" - reče Laci i ode.
Nije mi se dalo ići kod susjeda jer sam gotovo čitav dan putovao
vlakom i bio sam umoran i promrznut, nego sam sjeo i uzeo neku
knjigu čitati. Ubrzo je stigla i majka.
"Oho, što to vidim, govoriš sa susjedom Ankom? Odkada to?"
"Nema dugo. Dogodila joj se strašna stvar i gotovo je šenula pameću,
morala sam joj pomoći." - reče majka ložeći vatru.
"Pa što se to tako strašno dogodilo?" - pitam usput, iako me nikada
nisu previše zanimale seoske bapske stvari. Naravno, one uopće nisu
bile "babe", no s mojih osamnaest godina, svi preko četrdeset
izgledahu stari.
"Anka je uhvatila Milenu da se švaleriše s Hinkom. Uhvatila ih je na
djelu i umalo nije pala krv. Tko zna koliko su se dugo 'vukli'? Kada
me je Milena vidjela da idem kod Anke, prestala je govoriti sa mnom
i dolazit amo." - uzbuđeno će majka.
"Tja, ništa novo za Milenu, no tko bi rekao za hladnog Hinka, valjda
nije mogao odoljeti iskusnoj ljubavnici?" - odvratio sam i otišao
leći.
Poslije praznika, vratio sam se u Zagreb i nisam dolazio do iza
polovice srpnja, nakon završetka ispitnih rokova.
Prema običaju, jedne srpanjske večeri sam se vratio na ljetne
praznike. Na brzinu sam večerao i, onako umoran od puta, sam išao
leći u svoju sobu. Sve kuće su tada bile građene soba iza sobe, u
nizu, i stajale su okomito na ulicu; sve ove kuća su bile "švabske",
to jest pripadale su prognanim Švabama. Moja soba je bila do ulice.
Kad u cik zore, još za polumraka, probudi me strašna buka. Skočim iz
postelje ne znajući što se događa. Samo sam čuo gromki glas Ivice
Šerfezija u njegovoj pjesmi Suze liju plave oči. Još se ne
snalazeći, pogledah kroz prozor prema ulici. Kad tamo, u dvorištu
Milenine kuće, na velikom orahu pored ljetne kujnje, visjela su dva
ogromna zvučnika okrenuta prema kući Anke Ciganke. U ljetnoj kujnji
je bio gramofon, na kojem se vrtjela Šerfezijeva ploča s Plavim
očima i suzama. Nisam više mogao zaspati, obukoh se i odoh u ljetnu
kuhinju. Već se i majka digla, i polako kuhala jutarnju kavu.
"Što je to?" – upitah majku.
"Pusti me, tako svako jutro, na sav glas pušta Šerfezijevu pjesmu,
ljeti
počinje svirka u četiri, a zimi u pet sati i tako svaki dan Milena
se diže još za mraka, sjedne pored gramofona i do šest sati stalno
navija i navija ploču. To se osvećuje Anki Ciganki za prekinutu
ljubav s plavookim Švabom Hinkom."
I tako cijelo ljeto. Iduće godine, kada sam došao na ljetne
praznike, ista slika, to jest zvuk. Tadašnje ploče su se brzo
trošile i njoj je Šerfezi mogao svirati najviše dva tjedna, kada je
stavljala novu ploču. I tako i ljeti i zimi, Milena se dizala svako
jutro, išla u ljetnu kujnju i navijala Šerfezija. I tako je to
trajalo nekoliko godina, dok Anka nije izgradila novu kuću i
odselila se iz Ciganske ulice.
Naravno, muž Milan je znao zašto se to svira i protiv koga se svira,
i čije su plave oči. Ali, nije smio ni pisnuti.
Prošlo je već preko četrdeset godina od tih događaja, prošao je i
rat, i mene više nama tamo, jedino ponekad prođem onom ulicom u
sjećanju ili snu. Svi akteri tih događaja su mrtvi i leže u zemlji.
Čak je i Šerfezi mrtav, a toga događaja se uvijek sjetim – jasno ga
čujem – kada na radiju začujem neku od Šerfezijevih pjesama.
|
|
