Deluzijski koraci u saniranim cipelama

"Daj mi oči da kroz njih provedem ovu snježnu mećavu,
ne daj mi da legnem i bacim ključeve,
nemoj odustati kad budem i najjače plakala, kad budem ridala i branila te.
Ne daj im da me slome, da ti govore kako si ispravno postupio, gledaj me, hej, gledaj me…"

Iz prašnjavih zvučnika treštalo je sljepilo, neko gluhonijemo čudovište, nešto strašno. Mutavi dječak na ručniku za plažu sjedio je na podu i slagao kockice. Jedna bi pala preko druge i on bi plakao.

Stariji brat skakao je po kauču u tenisicama, s nekom smiješnom košuljom i izrezanim srcem veličine raširenih ruku. Čula bi se jedino ta strašna glazba, ta njihova rutina, nesvjestica zatočenika, bauljanje.

Na ženskom odjelu bilo je lijepih žena i sve odreda bile su bulimične. Nije bilo sumnje u rivalstvo, hrane nikad nije bilo dosta, neki su morali gadno plaćati.

Nedjeljom kad bi nas sviju skupa zatvorili u krevet, čuli bi se tu i tamo zvukovi škripanja zuba o kosti i nešto kao pjevanje u daljini.

Poznata lica vani na ulici, onih koji su nekad bili unutra nikad posve ne ozdrave, kao da zauvijek ostaju obilježeni, jedni među drugima i bez obzira u kakav mantil se skriju, njihova lica, oblici glave, fotografije su traćenja vremena, suludih izleta, prepoznatljivosti po strani. Nikad ih ne zaboravimo, znamo im se ogledat u koracima, svi malo naginjemo na smiješnu stranu, naša lica su nesvjesna, mi smo blago dezorijentirani, maleni kreteni, veliki genijalci s rupama u gaćama i vrećama masti u zglobovima. Smijemo se kao golubovi i damo svima da nas hrane, da nam pune glave, da po nama liježu kako tko stane. "Naše majke su žive a mi ih mrtve trebamo, one su mrtve a mi bi ih žive". Ne znamo kuda nas ovaj besmisleni sat na ruci okreće, sjedimo li na propuhu ili smo samo bili vani. Nije bitno kad ćemo unutra, hoće li nam ostat dovoljno vremena za zdravlje, kažu ono je najbitnije! "Ali mi smo zdravi doktore, mi smo savršeno zdravi!" S mozgom nešto nije u redu, "duša je duša i plava je plava". Jadni smo mi koji čekamo spasenje, Kao i vi koji dijelite lijekove, da strpate kurčeve u svilu i malo prošećete unutra… izvana???!!! "Koji je ovo brod koji tone u boci vina za kuhanje, šalici ulja i u boci vode. Pije li se bevanda ili smo već zaspali. Čekajući da mutavi odu, čekajući ubojice da se sami pobiju, vojnike da ostave mačke na miru. Misleći na zaklane svinje i njihove bubrege kojima nam pune trbuhe, da nam ušute reflekse, da nas približe bogu…" I kad god koja Stara crkne jedino što se pomakne je neko pogrebno poduzeće i zapisničar, koji spremi slamu iz ladice na neko spokojnije mjesto.

Sreli smo je jučer na prozoru, donijela je cigarete, tek toliko da se oprosti i rekla: "Zbogom ribe". Progutala ju je muljava voda na okačnici vremena, izblijedjelog pamćenja i steznika u prsima kojeg nije mogla obuzdati. Ubio ju je djed, ubila je ona njega. Mrtve ribe drhtale su od topline i nedostatka predaha, nije bilo skupo samo je odjednom plaćeno.
"3 kamena i grumen zlata, sasvim je nebitno.
Pitanje je jesi li se ikada osjećao kao oblak".