ČOVJEK SA SATOM (RIM)

Uvijek mislim, moram promaći pored ovih mračnih prolaza. Kapije. Ulazi, zagledani poput očiju. Puteljci tako maleni da ni imena nemaju. Nije da im ja dopuštam da ostave utisak na mene. Zato što su oduvjek tu.. Uvijek na desnoj strani. To je jednostavno neprirodno. Ne može biti toliko puno kapija u jednom jedinom gradu. Na desnoj strani. Neko je to tako odredio. Da mi se nameću.
Iznova i iznova. S desne strane. Ali kogod da je: Ne poznaje čeličnu volju, kad je vidi. Očvrsnula, izbrušena je volja moja, štiti me od nerviranja. Smješkam se, nedodirljiv. Pogled mi je ukočen iza sunčanih naočala, nepokolebljivo usredsredjen na put ispred mene, kao kod kafanskog muzičara koji je pio silovito cijelo veče, i sad ide kući u prvom jutarnjem svjetlu. Ako je sve to previše, i ako počnem da se osjećam praćenim od tih mračnih prolaza, onda imam tajno oružje: Napipam moj sat u džepu, izvučem ga i pogledam koliko je sati. Ovaj pokret oduzme kuraž svakom protivniku, bio on bog ili djavo. Pitaš zašto? Pojma nemam. Ali djeluje. Bolje od bogorodičine slike!

ŽENA IZA ŠALTERA (BUKUREŠT)

Da, željela bih da oglasim potragu za našom susjedom. To je, je li, moguće, sad kad je već dva dana nije bilo? Ne, nije ostavila nikakvu poruku. Ne, niko ništa ne zna. Ali možete da vidite, dječak je nesretan. Vi možete da raspišete potragu za njom, zar ne? Jer je ona, zaista, bila slatka i prijatna djevojka, sasvim na mjestu, nikakvih problema sa njom; da, mi smo joj komšije, susjedi pored i ispod, ali jednako blizu, a onda dječak, zamislite ga, jadničak, plače i crta kredom po podu cijeli dan. Da, vjerujemo da je već dva, dani su dugi, tako potpuno bez znaka života, možda vi ne mislite tako? Šta možemo da si zamislimo? Da, to me uopšte ne bi iznenadilo, ako biste mi Vi rekli da su našli jednu ženu, kako ide parkom i da je zaboravila ko je i kuda se zaputila. Ne bi me to iznenadilo, kad bi bilo tako. Jer neki ljudi su PREVIŠE ljubazni, PREVIŠE uredni, razumijete li na šta mislim? Takva vrsta ljudi jednostavno se slomi po sredini, kao asparagus, kad ide u lonac. To je to, što si zamišljamo. Pošaljite nekoliko ljudi u parkove. Obradujte dječaka. On će sigurno paziti na nju, kad ona dođe kući. Ona je njegovo sve i svja. Onda, hvala. Hvala. Vi ste anđeo, anđeo.

ČOVJEK ISPRED KAVEZA (TIRANA)

Istuci, ne, izvini, hoću reći izvuci tu tašnu ispod ruke, ja ću da pazim na nju za tebe. Zar nećeš da ti je pripazim? Tako da ti možeš da držiš malog Marka za ruku i mamu ispod ruke, a ja mogu da stojim sa tašnom tamo preko, malo dalje, malo u miru. Blagoslovljeni mir. Besmisleni mir, stajati sa svojom familijom pred lavljim kavezom u zološkom vrtu, pred mužjakom lava što ima dva sa tri metra da se kreće, nezdrave prinudne kretnje i nemir, to nije dobro, vjeruj mi, govorim iz iskustva. Navesti ponositu životinju da ti se baci pred noge, to je to skriveno značenje, a ne da se mali Mark zabavi, on odlično može vidjeti da to nije dobro. Nedostaje nam neko ko bi se borio za divlje životinje na Balkanu! Nedostaje nam jezoviti respekt za ponosnu životinju. Nedostaje nam toliko toga. A ja govorim iz iskustva. Na žalost, mogu bolje da vidim nedostatke nego da ih nadomjestim. U ranoj mladosti dobio sam jake naočale, ali su mi ruke oduvjek bile slabe.
Nikad ništa nisu pomjerile, a nije im drago ni da pomjeraju moja mišljenja, moje običaje ili moje djetinjaste zamisli. Divlje životinje Balkana! Na žalost, ne ide mi bolje nego lavu ovdje, a ja sam čak mogao birati. Mnogo puta. Ja ne mogu niti da ponudim da pripazim na tašnu bez da osjećam da je to divljački čin, kao da moja sloboda biva pretučena time. Ono ste skapirali, je li? Ono ”istuci”? Frojdijanska omaška. Ali morate da priznate da pokušavam. Daj mi sad tašnu, da probam. Daj mi sad tu tašnu, do djavola!