Pjervij mrazovitoga Ljeta gospodnjeg istog
Nedavno sam slušala mladce, svi bjehu nekako na sredini četvrte decenije kako zbore: ništa dalje od mreže, generacije SMSa, svakome zvrlji u torbi i glavi podjednako, ispijeni od Ničega, od softwera i marice, od travice i dragog boga kojega ni lupom ni lasom više ne mogu uhvatiti. Majko draga, ne da se hvalim, ali mi kad bjesmo u naponu snage duha i tijela, valjasmo filozofske teme, izvrgavasmo ruglu suvremenost, raspirivasmo oluje mozgova, frcahu ideje ko iz ciganske čerge, sve bješe načeto, ništa sveto: sami bjesmo sveti jedni drugima, eto, to je poanta. Znali smo za smisao riječi, za uzaludnost čina, za laž historije.
Dok nas dobro nije samljela flajšmašina Njene visosti Odsustva Povijesti. Maršali, uniforme, generali i garde, specijalne snage kaosa. Tko je izvukao živu glavu ne znači da ju je izvukao čitavu. Progutani smo od svojih očeva, dragi moj Sadisto, od njihove ideologije od koje se naizgled nismo razlikovali. Postali smo gerila bez Vođe, kojemu smo se zaklinjali čašću i riječju. Još uvijek mnogi od nas, današnjih pedesetogodišnjaka, znamo pionirsku zakletvu napamet, kao što znamo datume svih revolucija i kontrarevolucija: je li kakva razlika između onih '48ih u XIX i XX stoljeću osim u vrsti oružja? Ima li razlike u metodama? U ciljevima? U sredstvima? U jeziku? Ti bi to kao politolog morao znati bolje od mene, koja nisam dobro svladala ni anarhistički rječnik. No je li trebalo znati za sve tajne dogovore i javne bogove, na koje su se ispišali dojučerašnji sljedbenici, srušivši još žive spomenike? Jesmo li mi išta dužni ovim suvremenim idiotima, koji ne znaju gdje započinje a gdje završava istočni a gdje zapadni blok, gdje je i kad bio hladni rat a gdje vreli, kipteći ratovi? Njih to nije ništa diralo, ta oni su naša djeca: nismo ih baš mogli roditi, ali smo ih iznjedrili svojom šutnjom, svojom prevejanošću, agramerskom ili cincarskom svejedno, mi smo se prilagodili jer smo htjeli ako ne preživjeti a ono opstati, mi smo svojoj frenetičnosti kroz njihovo zbiljsko ludilo dali formu, mi smo olakšali sebi kad su došle generacije rolera, biciklista, parašitista, parazitista, ne moš vjerovat koliko se nakoti neradnika, prodavača magle i nonsensa: sve sam go genij gluposti.

Vtorij mrazovitij ljeta četvrta
A dugujem mu jednu ispravku. Jednom našli se mi dolje kod njih u podrumu, i pred mlađim kolegom-a bila je riječ o našim usvojenicama, pita on mene odakle bi mogla biti riječ ŠVALERKA. Reko njemačka vjerojatno. Da, on će meni, zvuči tako, izgleda da jest. Tek, ja pogledam kod kuće u rječnik a ono vranceska, od njihova CHEVALIER, vitez. Tu se meni objelodani zašto on mene pita. Ono što cijeli grad zna, a ja sama ne znam, da sam ja švalerka tog i tog. Ma nemoj mi govorit tako u šiframa, pitaj me brate otvoreno, pa ću i odgovorit comme il faut. Ne da niesam švalerka, već sam mu ga ljubeznica: prva na listi čekanja kod rečenog, sumnjajućeg viteza, skoro pa rvackog. Veli, taj isti meni, nemaš ti ni stolicu sa mnom. Kako reko nemam, a ona CC muva koja te ubola i omamila, ona imade cielo pozorište. Imade, veli, no ti eto ne imaš ni jedno mjesto. Tako ti ga on meni spraši prije nego ću da odletim put Galije. Neka, reko, neka, bit će prilike da ti ga vratim. I stvarno, tamo mi se ukaže onaj M., jedan od mnogih M-likova u mojemu životopisu. Gleda me onim tamnim očima, brblja malo francuski malo talijanski, a kad me skida pogledom, čini to balkanski, ciganski, rumunski: vide mu se jamice na obrazima koliko se sladi. A ja uhvatila istu taktiku: nit go šišam nit go titram, tek nemarnost svoju potvrđujem. Pita me bih li s njim izašla na večeru, a ja razvučem tu večeru ko pitu čitav semestar. Te nema mjesta dobrih, te premasna mi ili prepaprena kuhinja savojska, te ne bih ni u magrebske restorane. Dok čovjek ne isvijesti sasvim i odustade. Poče da me sadistira s vremenom konzultacija, ne može prije moje nastave nego na sabajle, u 9 ujutro. Neću reko, tada moram putovati dva puta dnevno, tek sam naveče na nastavi. A on dolazi samo u srijedu, kad se gađaju đevojke po sred srca ili one stvari. Ćutim ja da on pati, vidim sve mu tamniji podočnjaci, slabo se osmjehuje na moje bravure, nejasno mu što tako često idem doma. Ja, kad god mogu izvedem neki trik, da se mogu kikotati, te na račun francuske administracije, te na konto zapadnjačke zadrtosti, da mu prisjedne i onaj Celan kojeg je tumačio i onaj Cioran o kojem ga pitam. Vidim ja da se stvar zagustila, da ni ja ne prestajem misliti na Istog, izjutra i u podne i navečer, tek reko sebi, Polako L. , nemoj da zatutnji koračnica od srca, pa ne moš se više suspregnut. Tu ti ja obustavim svoje dvomjesečne posjete Istome, na faksu, a on smanji svoj fond sati ali ga razvuče na ista tri prva dana, kad i ja. Tako ti ja bježeć od Jubavi, srijetah ga kao slučajno u onim ko manastirskim baštama među batimentima, onim pustim unutarnjim avlijama, premošćenjima, svaki me puta prepoznaje na daljinu, mahne i kao žuri.
Vazdazaposlenzapadnjak, s ruksakom nehajno prebačenim preko ramena, trči s predavanja na predavanje. Poslije mi treba potvrda da kod njega pripremam tu tezu, on se jedva organizira da napiše i potvrdi pismo, i tada već bi pred kraj nastave. Ja, znajuć da to rastanak slijedi ponijeh onaj itinerer Rvacke di se vidi svo blago, kršćansko, secesijsko i židovsko, njeno, s naglaskom na zadnjem, u dubrovačkim magazama, pa da se Isti toli bolje zagleda makar u moje zemljice kad ne ima petlju da se zadubi u moje zjenice. Već mu bjeh godinu prije ponijela crnogorske pejzaže, i par kamenčića s plaža istijeh, i on se tu potpuno razbolje, onijem dertom prigušenim, što niti pali niti raspaljuje, već u sebi tiho zatomljuje žeravicu serdca svoga, meni Istoj namijenjenu. Još kad pridodaš imaginarij koji u modu literarnu i filozofičesku ušao est, znaj da mitobiografsko ne prestadosmo da gradimo pomeđu sebe, kao ona dječurlija što tek otkriju pješčane dine. Tako sve što bi, što sniješ noćas, s jutra raznese maestral ili fen, već po potrebi službe. Bokor alpskih povjetaraca ili provansalskog juga najednom se prometne u urlanje sjeverca, i ti si razbistren i posvema trezven, od bdijenja i poslanja svog, dužan iznova uspostavljati mostove da ne kažem dodire.
A kad bismo se vidjeli M. i ja, u početku bismo se ljubili po galskom običaju, u oba obraza,četiri puta, no sad, otkako se desi da se zamalo zalijepimo poljupcem u usta, nehotice i pred studentarije punim kafeom, pružamo jedno drugome ruke, uske i duge, kao neke šalove koje smo dužni jedno drugome ogrnuti oko vrata.Tu se tek vidi ona obostrana plahost naša, onaj prigušeni, zatomljeni, nikad ispoljeni, brižno skrivani, teorijskim pričama i znatiželjom prekriven, međusobnim prešutnim optužbama zalijevan, u celofane općih mjesta umotavan, uzajamni neprekidni snovački igrački djetinji žal za požarom koji još nismo proizveli. A koji, svatko od nas, nosi u jednom palidrvcetu u džepu, spremnom da sagori sve obzire i navike, sav red i spokoj, svu familijarnost i dužnosti, sve granice i njihove međe, barijere sve, i prečacem uzbibanih bila, dođe do Željenog.
Kasno poslijepodne iza nastave susret s onim drugim M., nakon mjesec dana. Iznimno je ugodan, vedar, jedan od rijetkih koji znaju udvarati. Strpljiv, ne navaljuje niti odbacuje, uzima samo ono što može, dakle što smije. U nekom pubu na Kaptolu školski sat brbljali o literaturi i priključenijima. Smijali se kikotom mojim opservacijama o muškarcima. Prvi me puta dodirnuo, držao moju ruku u svojoj par sekundi. Nisam se zbunila, ne, nije se zbunio, ne. No, bilo mi je nekako nejasno-neugodno. Čime sam to zaslužila da me netko drži kao vrapca u šaci, a moja golubinja duša pluta zamorena sjećanjima i odsustvom njihovim u podjednakoj mjeri.
Sadisto, znaš li koliko sam delikatna, prem teroristikinja možda i jesam? Znaš li da mi se na pomen voljenog imena - nekad voljenog - kostriješi da ne kažem ježi, bridi kosa ili me podilaze trnci kičmenim stubom, baš kao pred ulazak u ledeno more? Znaš li da strepim i od svoje sjene kad prizovem scene koje više ne pamte ni njihovi protagonisti? I možeš li pretpostaviti da moja koža, uostalom porcelanski fina, mogla bi biti za ogled studentima neurologije, koliko je osjetljiva na dodire: ne samo kože o kožu, nego dodire glasa ili dahtanja ili onog muklog brujanja koje mužjaci i ženke proizvode u neki suton ili u izvjesna svanuća, kad spajaju tjelesima ono što poslije zovu ljubavlju?
Možeš li ti to uopće shvatiti, iz svoje perspektive muškarca, mlađeg koju godinu i odraslog na nekom drugom literarnom fonu? Ili samo vidiš moje obrise XXL koji se nadimlju u srdžbama i siktanjima jedne još-ne-ospoljene-književnice? Znaš ti dobro, Sadisto, da je vrijeme na nevrijeme, i da ne poznajemo više ništa što znali smo još sinoć. Ja sam svoja putanja, i ne vidim se drugačije nego kao kretanje, kao hod, uostalom, putovanje samo. No o tom, u jednom drugom dnevniku, onom koji će pisati desnija, razumnija ruka od ove što zapinje i slovka svoja zanesenjaštva, treperenja, titrava obasjanja, navikla na prozračni hlad dudovog debla.

Četvjortij mrazovitij u u ljetu četvrtome
Što radiš u ovakav vlažan novembarski dan, sadisto, ne pitam se s kim si. To mi nije zanimljivo, jer znam da si najviše u knjigama koje nisi napisao ili pročitao. Ćubiš negdje u kakvom ćošku, ždereš kulin, kako je to sad u modi uz regionalnu književnost, piješ špricere, nema bljutavijeg vinskog okusa, i cmačeš se s nekom Prečankom, koja ti nabija na nos svaku stopu vjernosti. Ma 'em ti ja takvu ušljivu sreću, u kojoj nisi dorastao samome sebi, svojim nadeždama i njinim prevashodstvima, gdje misliš da šefuješ zakucima krajinskim a država ti je nešto veća od džepa. I ko se tu ne bi mijenjao s bezemljašima kao ja što nastanjuju vazda neku drugu fantaziju. Lažem, naravno, ta i ja ćutim svoje černogorstvo kao neki oblik postojanja: no tanko li je ono, krhko li je, uzmem li mu, a moram uzeti , svu patologiju mitomanije južnjačke, ne ostaje nego kuknjava i žalopojke, i ona patetika kamena kojoj niko još ne poznaje dramaturgiju: žila koja ga drži trošnija je od ičega pod suncem.
Zato i jesu Kamenštaci tako oholi i prijeki, tako brzi na jeziku i maču. Da se ponovo rađam, rodila bih se opet kao Strankinja, to je jedini mogući izbor. Čujem Te gdje dopisuješ, svi smo stranci, Jesmo, rekoh, no neki su straniji od drugih. Ti koji si omeđen granicom, jer ona Ti je identitet i forma, kao uostalom svi koji živimo u lijepoj nam našoj, graničari smo i granični tipovi. I ja koja uz ovu zemlju čudesa imam još jednu, rezervnu, kao kondom, ili C vitamin, zemlju –državicu, što se hrani fantazijom o svojoj starini, Zemlju čuda, gdje svako svakom nešto dolazi. To mu ga dođe kao rod: a ni rod ni pomozbog. Najsličniji su Cnogorcima Židovi, iako bi se vjerojatno naljutili obostrano na ovoj analogiji. Prvo, pamte i vraćaju. Uvrede i podrške. Nikad ne zaboravljaju. Drugo, pate od historijske perspektive: sva im je sadašnjost i sva budućnost, samo i najviše prošlost. Pa, žrtve, i jedni i drugi, vazda su dežurne žrtve, kao svi fanatici. Najsrećniji su kad optužuju, kad bacaju kamen. Nikad im ne dosadi da igraju ulogu Dežurne svjetske žrtve. Zatim, žene se među sobom, samo što to ne priznaju. Mali su, a povezani, gdje god da se nađu u svijetu prepoznaju se. Sve im je imanje, imanje im je sve. Slušaju žene više nego sami sebe. Cijene žene iako im je društvo naizgled maskulino. Pomažu se, i razapinju međusobno, kao niko. Drže do tradicije, do jezika, jer kad nemaju čime drugim, nadmeću se njima. Propovijedaju pravdu a žive kao ikonoklasti. Uopće, najveći su dekonstruktori, jer im ništa nije sveto. Zapomažu nihilizam a deklariraju se kao ortodoksni: najbliži su onima koje najviše mrze. I tako dalje, mogla bih sad nabrajati do sutra...
Nego, nije taj razgovor večerašnji. Ovo je možda šabat koji izvodim svakog petka ili subote, sama ili s nekim ko mi je uz rame, kao dobar duh. Spašava me od pomisli na sjutra, u podjednakoj mjeri, kao od prisjećanja na proteklo. Ono je nepopravljivo, i to je strašno. Sve što smo učinili, čak i ono što nijesmo, posebno ono, biva nepromjenjivo, apsolutno. Tu je možda ona magična moć historije što nas kao hipnotizirane privlači: Je li stvarno zbiljno ono što se dogodilo? Ili je zbiljnije ono što se nije dogodilo? Što možemo učiniti, smijemo li djelovati? Kako god da okrenem, čini mi se da sam pogriješila, što god da činim, činim krivo.
Izmiče mi bitno vremena, protječe kao voda, nezaustavljivo i nesvladivo, bez moga udjela ili svrhe.Ako i postoji bog, onda je neutješan barem koliko i ja, i nisu mi od pomoći njegove lamentacije. Može mi samo kao iskusan otac ili liječnik postaviti vlastite sumnje kao pitanja i podsjetiti me da je nevolja zajednička, i da je ona ljudska koliko i božanska. No, zar nas ima itko pravo lišiti osjećaja poznatog iz mladosti ili djetinjstva kad nam se snage, neobuzdane i silovite, nagoni i strasti, ustremljuju na život koji tek treba doći i ispuniti, ižđikati i raspršiti svu silovitu želju ljudskog tijela za snovima i tajanstvima, putovanjima i nemirom, putevima pod noge i drumovima pod kolima?
Jedan D. koji me volio, jedan od rijetkih koji je možda više volio mene nego ja njega, ako se to može mjeriti, rekao mi je jednog dana: Znaš L. ja te ne volim. Ja rekoh bez uzrujanosti, Da? To je nešto novo? On će na to, Ne volim te jer te obožavam. Bila sam u onom času tako zbunjena da nisam znala što ću s tim, kamo se djenuti, kako odgovoriti. Naravno, bila je to jedna od mnogih naših jezičnih, stilskih bravura, kojima je podlijegao svatko rođen između '50 i '55. Znao bi mi reći, još ponešto što mi nitko nije govorio, jednostavne riječi koje su, izrečene u zajebanciji gubile od svoje patetične uzvisine, i bile oprane od glaziranja i cukra kojima je u to vrijeme u Zagrebu počelo posvemašnje tepanje umanjenicama imena. Znao bi mi reći jednostavno: Tvoj sam, a kad bih ga ja upitno pogledala, uzvratio bi, Nemoj me ništa gledati, zar ne razumiješ. I pravila sam se da ne razumijevam, kao što zbilja malo poimam mušku stvarnost, ako takvo nešto postoji.
Stvarnost stalnog dokazivanja da se postoji, uspravljenosti, Dignutosti, stvarnost rupica koje su popunili ili koje tek imaju ispuniti Njegovim veličanstvom One stvari, ili jezikom kojim će pokupiti sve naše suze, mokrine sve. Kad je započela ona svjetska fantomska terapija s fundamentalizmom, jedne mi je večeri D. rekao: I ja sam fundamentalist. Da, kako to, jesi li se preobratio kao Merlo-Ponty na islam. Ne veli, ja tebe fundamentalno pratim, u fundamentalnim si mi istraživanjima, pa sam zato fundamentalist. Dobro reko, samo da ti ja ne postanem naprava za uništenje svog ostalog svijeta, ubaciš me među izraelite, i rasprsnem se od napuhanosti Svjetskim poretkom. Tu bismo se smijali, rijetko kadili, oboje smo u to vrijeme rata ostavljali duhan, kao što se ostavlja neka potrošena slast, koje smo se zasitili, nadimili, išćefili...
Da, to je prijateljstvo bilo od onih rijetkih neupitnih, kad i nakon svađe možeš nazvati ili doći, bez potrebe da se objašnjavaš, dokazuješ, raščišćuješ. Samo se pojaviš, i nastaviš tamo gdje si si stao, kreneš dalje kao da nije bilo one žučne prepirke kojoj su dinarski južnjaci skloniji možda nego iko drugi. Jedno drugom smo bili fundamentalisti, pratili bismo diskretno što nam se zbiva u životima koji više nisu naši, nego pripadaju ko zna kome, razlikovali smo se znatno i u tzv. ideološkoj orijentaciji, i posranim narodnostima i vjerama. No, je li to uopće imalo veze, je li imalo kakvog značenja? Ne, kunem ti se Sadisto, ljudi se prepoznaju po onom nervu fragilnosti što je samo drugo ime za snagu i otpornost, po neukorijenjenosti u svijet, po tome u kojoj su mjeri odbačeni od njegovih normi i standarda. Nitko od nas tko je prošao školu odrastanja u socijalizmu nije nevin, koliko god se mi sad kao pioniri maleni zaklinjali na drugarstvo i odanost, na domoljublje i posljednji dah. Mi smo iskvareni onim mrvicama standarda koji smo sa socijalizmom uživali, onom minimalnom socijalnom državom koja nije dala da potonemo sasvim, onim malenkostima kojima su nas naučili da valja uživati: subotnji plac, nedjeljno popodne, uže na tavanu ili novu longplejku, tečaj plesa ili svahilija, dubljenje na glavi ili mantre raspoređene od glave do pete.
A jesam li i čija družbenica, milosnica ili švalerka, nije to bitno pitanje. Mogla sam biti i tvoja da si htio, no može li jedan Sadist voljeti jednu Teroristkinju? Kad god bismo se srijetali, u onim Tvojim i ničijim uredima, zavjesa je lagano lelijala na poluotvorenim prozorima, i to bi zaokupljalo više moju pažnju nego one naizmjenične brze riječi koje bismo izmjenjivali prosipajući krupnice za sitnice. Znam da si u početku blago crvenio od mojih opaski, tako neumitno ženskih, i tako, bezrezervnih: izigravala sam sveticu u koži vučice, a znao si dobro da sam bezopasna ko i ona sumaglica koja se hvatala nad gradom. Već neko pijanstvo s Bećkovićem ili Pavladoljskom, Dedićem i njegovim Inesicama, izliječit će te od primisli na mene koja sam ionako prežestoki koktel za Tvoj fini želudac. Sjećam se, iza đozluka bi zagledao u moje kritičke opservacije, buljeći mi u usnice, kao da to drobim led sa siga koje su upravo počele kopnjeti. I tvoje sreće da mi možeš otkriti pisce koje ja ne znam, Ruse, u kojima vidiš i ne znajući, Svu milost čovječanstva.
Nijesmo priješli nikad granicu dodira koji bi bio upitan ili dvosmislen: tek jednom si me pratio po kiši, dođoh neopremljena za kasni ljetni pljusak, ispratio si me do raskršća za kojim su stajala moja kola, i ja sam tek tada u onoj nužnoj blizini lambrele, osjetila naša bila kao koračnicu, ujednačenu i nesmiljenu. Ti si kao neki istočni mudrac, crvenkast i smiren, kimnuo mi glavom i pozdravio me s onim obaveznim Čuvaj se, koje je vazda značilo čuvaj se neke nepoznate ruke, koja te vodi naopako, čuvaj se siline svoje krvi, čuvaj se prijekog jezika, čuvaj se svoje pogibeljne ludosti, čuvaj se njihove latinske uglađenosti i naše bizantske trgovine, čuvaj se prvijeh i inijeh, čuvaj se svoga junaštva i naša čojstva, čuvaj se svoga pisma i sitniša, trica i kučina, veljanja i kukumavčenja, lažaca i tumača, proroka, lažnih i istinskih...
Možda je to značilo: Čuvaj se i moje želje i njenih utaženja, moje vrline i njenih mana, mojeg razuma i onog što za njime stoji...
A ja bih otklanjala svaku pomisao na Tebe otkako si mi onako dječački prosiktao da sam te pozivom u Mojumaluvarošicu, htjela na brzinu zavesti. Nije mi Sadisto bilo to na pameti, hljeba mi, nego nešto znatno skuplje: steći prijateljstvo, ili ono što se nekad tako prefinjeno zvalo drugarstvo. Ne bih te terorizirala porijeklom Ilira niti paleontologijom poredbene slavistike. Nije mi bio cilj frapirati te svojim iskustvom, jer znam da je samo rijetkima dano da ga prenesu. Htjela sam jednostavno da vidiš moj prošireni dom, one staze kojima šetam za jasnih dana, moje odrastanje uz rječicu i njene čudake, mali svijet srednjoevropske mrzovolje koji mi je u jednakoj mjeri prisan i stran.Htjela sam ti pokazati sebe, svoje preferencije, kao kapriciozna žena šalove u izlogu prepunom luksuza. Jer moje su suvenirnice ne samo pervertirane i preobražene, nego i konzervirane, fiksirane, zadržane lećom sjećanja i pisanja, u nekom smislu zaustavljene i vječne, mojim svjedočenjem osamljena šetača, kakav nikad ne prestajem biti, uz svu lumpenproletersku buku revolucija i kontrarevolucija.

Vosemnacatij mrazovitij ljeta četvrtoga

Sav sam dan preležala, obuzelo me neko samosažaljenje, i ujedno odvratnost prema svijetu. Htjela sam napisati jednom M. Na rubu sam ludila, no i on bi mi mogao vratiti istom frazom. U južnjaka je ludilo opće mjesto, kao kijavica kod vas Prečana ili poderane gaće u novoj rvackoj kuinji. Jebem ti ja takvu logiku u kojoj je sve mistificirano, od običnog dizanog tijesta do dizanja utega ili one stvari. Sve same čiste manufakturne kuvarice nacionalne: bruka je upotrijebiti mikser za izradu tijesta. Ma što li mi ga ne kažeš, nego da trajbaš šećer i maslac rukom. Pardon, slador, zasladilo nam jezik do šerbeta. Koja govnarija od poraća, druškane moj, nismo ni znali što nas čeka od pajceka do volova, pilića i pekinških pataka, riba i soli, poetizacije mediteranske najboljenasvijetuhrane od koje ništa ne boli osim pameti koje ionako nema pa nema što da se soli.Te sve neka autentična od trojanskih ratova i rtova priprema dalmoška: no svi znamo da su na spizi tvrdi ko i na onoj stvari, a jebu se javno da bi svi pričali o tome koliki su im organoni. Poslije u pozadini slike, marjanske, velebitske ili biokovske, svakako sotto voce vlajske, ukažu neku Gospodičnu, svim Nadalinama sličnu, da u nju vjeruju, toli više što je više psuju: Kurbu Ti Gospu.
No, tu su i dežurni, sestruimnjiovu, Crnogorci, koji niti znaju ribu ulovit nit je prodat: samo duvanišu ko im najbliži neprijatelji Turci, savijaju i merače: niti se rabote laćaju niti se vrući vode napoje. A gadovi jedni ortodoksni, znali su razbijat Konoavle, i Stradoun, i Terezinu kuću pohoarat. Ko da znaju svirat u onaj pijanino mrčni, niti svirat niti pojat, nego leleču uz svoje gusle. Jes, ofkors, sve zabraođeni četnici s brčinaoma i srbijaonskom artlerijom, puču a ne gađaoju.
Nijesu oni Ragouzu sa Srđoa ciljoali bez pizme: ne mogu podnijet gospoarsku visoaravan, misle da su vloadike svaki, a kad poslije douđe njihov onaj povisoki Gospoar od virdžinije zdimiti, i lijeopo se pred tevekameoroama ispovijedi i ispičoa, onda ih valja posluhnut, jer Sveti nam Vlahou, tako nalaoaže.
A i Boka je da prostiš jedna povijesnoperifernapripizdina na koju valja motriti da se Vlasi ne dosjete, jer tamo je tradicijonalni hrvatski, a čiji bi bio, u mletačko vrijeme, identitet kulturalni, od Gospaodškrpjelskih do dobrotskih umobolnica. Tivat ne zna nijedan od nouvinara hrvatskije sklanjat, nego veli u Tivatu, ali nema frke, kad onaj Maslo dopane hapsa Milovoga, ovaj ga ubrzo spusti u Primorje, ko domnjičara kroz dimnjak, da nam preobražen u vojevodu raguškog pripovijeda s Terace svoje vile kako užasno bilo biti est inter muros montenegrines. Sve sam go špija, terorist, sadist, nije mu dalo ni poglavač, oliti jastuk pod glavu pod mudru.
U takvu sam ti ja ozračju dragi moj Č. zarađivala ljebac svoj suzama poštrapani, ne znam da li da go onako osoljena jedem ili da si jebem milenicu majku koja go mijesi pominjući neukvašeni okupacijski iz Onoga rata cinquantino. U prievodu, kukuruzna ko zidina tvrda pogača koju je kraljevska talijanska vojska imala u svojim sledovanjima.
Ja, sader, primjerice, stubokom zaželim se rženoga kruha, konjske ćudi budući jesam: no ne smijem go ni primirisat jer rečenu Sveštopodsjećanadrugirat nerviše, živac joj digne do zanovijeti, dizgine, zasopljena tad od života svog uzničkog. Ja se ražestim i počnem siktat kozmijaizkruga, jedna glava devet jezika: Jedi ženo dok ga ima, jer kad ga ne bude bit ćeš na bijelu hljebu, ko štakori u dušegupkama, a ne da mi tu pričaš o pogačama koje mirišu ko duša, što su ih kupovali u veknama u Prvoj podgoričkoj pekari kod kina Kultura, kakva bolan reko duša u bezdušna vremena, svaki duhovnik
krvnik, a svaki krvnik filmski div.Nego da si pojela sav taj kačamak s varenikom od praha savezničkog sačinjene.Nema tu ni pomena od bijeloga mrsa što mu bješe vješta moja mi prababa Itana, nikad po meni viđena.
Tu ona prevne očima ko tršćanska kukla, pa joj se one još garave trepavice slijepe od suza ponornica kojima me usrećuje uz onaj pjat posne pure i još posnijega mlačnoga mlijeka, ja se dignem kao muškarac u bračnom paru, uzmem vintericu i navučem mokasine, te udri u šetnju.
Kad se vratim već je svršio i dnevnik i pjat u smeću, probavljeno, prerađeno, čekam samo da mi podnese izvješće ko se i kako kreveljio, obećavajući enti put Raj na zemlji u nekom od lovišta laži.

Dio II
Dvadcatčetvjortij mrazovitij ljeta četvrtago
Rekao bi ti Sadisto, danas je katolički Badnjak: niti badnjeva drveta, niti vina da se prespe preko njega. Ono mora, u hrišćana istočne vjere, jugoistočnije, da go unese najmlađi muškarac u sušnicu ili kuinju koja još kadi ognjem, i naloži ga, među ostale oblice. Preporučuje se da to bude dubovo drvo, oliti hrast mladac, sveslavensko plemensko fetiško nećudoredno drvo, sa žirom kojeg prase obožaje. Tu ti takav mladac u mojijema južnim pokrajinama, unosi takovih nekoliko oblica, oliti badnjaka, a najstarija ga domaćica, dakle ni rod ni pomozbog ovome s očinske strane, možda tek neka karijatidna jezikoša, presipa crnijem vinom, kako tamo zovu kratošiju i vranac, s ljetošnje berbe. Kako gori nešto što je smokreno, nije mi baš sasvim jasno, no da sasvim jasno pucketa da ne velim cvili istina je, a dotle ova Suđaja nešto mrmolji poganski, zaklinjući se i prorokujući bogatu godinu. Naravno, uz sav toboš, lirski invokativni zapjev: Badnjače, veseljače, tek ti nama hljeba i vina, ti nama dobra i mira... Ni da su se za mikron makli od elemenata, vazda leba gladni, vazda vina pjani. Moj bi otac rekao: Silno li ste postali hrišćani, sad u nevakat, aludirajući na socijalistička snoviđenja s boljom budućnosti koja je momentalno nastupila s Oslobođenjem, a njegov brat, kućedomaćin u očinskoj kući, njemu će: Milorade, vazda smo ga slavili, i u vakat i u nevakat, no si ti bio u te strane tamo, pa ne znaš. Dobro, Đoko, dobro, moj bi se otac mirio s njihovim epskim proširenjima o hrabrosti da se slavi Hristos Spasitelj i ‘45 i ‘48 i u doba »policiske države» i u vrijeme komiteta, tek VAZDA. Tu se on miri i s onim pjatom posnoga pasulja i pite sirače, podbadajući dalje je li bijeli mrs, sir, kajmak, skorup ili mješavina, isto mast životinjska ili samo tek bijeli mrs. Znajući da zanovijeta, rečena bi mu karijatida, zvana Jednaglavadevetjezika, snaha, uzvratila:
Naučio si akobogda, u te tvoje škole što se su čijem prismače, no jeđi tu i ne zanovijetaj, tako ti Svetoga Vasilija Ostroškoga.I koliko je do njega, dovršavao bi moj otac, ne bez ironije, frazu.
Ja bih prismakala dotle fetu one tamne dobro pečene pogače u čašu, putijer s vinom, prisjećala se kako su mi otkad znam za sebe, davali jednu malenu a usku čašu u koju bi mi uz zeru vina dodavali šećera, da ojačam. I kako sam i kasnije, kad sam poodrasla, voljela ovaj poseban okus, koji najprije sliči okusu porta ili prošeka. A ono vino, samo, već je tako gusto i jako, rekao bi onaj djed moj s druge strane, ko krv božja, i mislila sam pritom što mu ga to dođe, jesi li toliko snažan kao bog da ti je mogu crpsti, krv piti, svi donji tirani, ili si opet toliko moćan, kad ti je i puste, da je brzo nadoknadiš ovakvim crnijem vinom, vrancem ili kratošijom, u koji si osim sunca i biranih grozdova, usuo i malo suvica, da ga do Božića, zasladi. A onda sjutradan, na Božić, dođu svi bližnji i daljnji rođaci, pa se cmaču i po deset puta u oba obraza, cukcukcukcuk, da ti prisajedne i ono što si preksinoć večerivao.
No, tu se, ja mala, pokupim onamo iza kuće, u šume, kako se zvalo ono malo dubova oliti hrastova put sjevera, i prošetam da vidim jesu li mi sve ovčice, zmijice, magarci i đavoli ljetošnji na broju, da mi se nijesu zagubili ili postali žrtvama vukova i lisica, koje zimi se navuku na mir dimljene ukljeve ili bravetine. A ta mi je ukljeva skadarska, kad se odimi na malo lišća loze, pa opriga u tiganj na vrelome ulju, najmiliji zalogaj, ukusnija je no ona pršuta što se suši i čuva od prošloga Božića za nas, već bome stidne goste. Kad sam to prvi puta čula, mislila sam je li to ka stidne uši, da te zasvrbi na ono mjesto, a ne smiješ se pred svijema počešat? No lijepo mi objasni ona moja daljnja rođaka, da su to gosti koji rijetko dolaze, Ka naprimjer vi, iz toga velikoga latinskoga svijeta. Đe, velikoga, mislim se ja, pa i nas troje stojimo u jednu sobu ka podstanari, čekamo na onaj stan što se gradi u novi kvart u maloj varoši, a do velike treba ura rabote onim vozom motornim.
A u tome te malom gradiću niko i ne zove na Božić, jer misle, ti ne slaviš jer od druge si sorte, pa lako moš bez njihovih polnoćki i sanjki i petardi i cmakanja iza polnoćke, o kojima se poslije po školi pripovijeda, nadugo i naširoko u ženskim veceima kad one cure iz A razreda pokazuju koliko su kojoj narasle grudi i nose li već grudnjak s fišbajnom.
A ti si misliš dok gledaš onog šašavog Marka što se uvukao u ženski klozet, imaju li ova djeca roditelje te ovako psuju ko kočijaši i biju li ih pogledom ko tebe tvoj tata za stolom ako nešto neumjesno kažeš ili od onoga hljeba radiš kuglice. Nit se ne prodere nego te samo prostrijeli onim reskim pogledom da se smrzneš, a da nije majke koja odmah ustaje u tvoju obranu: Ne gledaj tu malu kodatijedeveta, Milorade, vidiš li kako je osjetljiva, odmah se diže od stola i toboš piše zadaću a sigurno plače. Zna se na koga je na tebe, nije valjda na mene koji sam poša od kuće s dvanaest godina i s deset starih tetaka na Cetinju učio gimnaziju: one su dimile i duvanisale, a ja se smrzava u njihove konake. A što njoj fali, eto joj ka gospođici svake godine nove obuće, i torba i kapot. Pušti priču jadan, vidiš li kako je preblijeđela od tvojega zveka.Tu se oni sporječkaju oko pitanja mojeg odgoja, hoće li bit spartanski ili samaritanski, tek ja se nabijem u onaj ćošak od sobe blizu peći, u onu zelenu duboku fotelju i toboš listam, Svijet prirode. One životinje mrčne, sjajne na polarnome suncu, blista im se ono krzno, i mislim se je li to samurovina što se od nje prave bunde, jer su rekli kako je Rankova majka dobila iz Rusije od muža joj dopisnika bundu koja vrijedi nekoliko miliona dinara. A kad se spomene milion, ja i nemam jasnu predstavu koliko je to onih smeđih novčanica, hiljadarki, s likom najboljeg radnika socijalizma. Tek, znam da moji roditelji povazdragidan rabotaju u školi, te ujutro u redovnoj za platu, te u večernjoj za honorare, da namjeste onaj stan što miriše na kreč i žbuku, i čeka na nas već od nastupajuće jeseni. A ima i balkon. Moći ću izaći iz kuće da uvatim malo vazduha, kad se budu dokazivali o politici i ekonomiji. Vidjela sam, vodio me tata po skelama, da mi pokaže, kako ću i ja, na drugom katu desno, na srednjemu ulazu imati svoju sobu tamo. I da, odmah me pitao, neka slobodno kažem, ako ću veću, da mi je daju, njima je dosta i manja. Tad sam vidjela da me STVARNO voli, a to što je pun priče i što je brz na jeziku, znam, prođe ga brže nego što ga ufati.

Sljedujušćij denj
Kako sam provela dan? Svjetski. Ždrala i družila se sa svojim milanskim društvom. Ostala cijelo poslijepodne. Tek u primislima, sabirala snove. Kao prosuto zrnevlje, kao proćerdane noći. Dobila od A. kalendar s Dalijevim slikama. Ilustracija za septembar nepoznata mi je, iz '55, Posljednja večera. Krist na freski izgleda kao žena. Tek u nijansama, javljali se sadržaji noćnih teških, kao somot teških scena. Kaže mi onaj M. u snu da je dobio dijete samo da bi nekog drugog mogao voljeti više nego je volio mene. S jutra, mislim, je li to ono što želim: ili želim poravnati stare dugove. Kako da mu ja vratim takvu ljubav, kojim djetetom? Kloniranim ili celofanskim? Sva sreća, moj me razum oslobađa megalomanije majčinstva, ideje o trbuhu. I konačno, ja sam te odluke donijela onog časa kad sam počela pisati. Zar nije neukusno, cmizdriti o neposvećenosti jednom izboru, pristati na to da svako zaviruje u tvoju intimu? Naročito onda kad je nemaš, kad je biografija praznina životopisa, odsustvo njegovo. Što tu imaš sliniti, šmrcati, fasovati nečiju pažnju, sažaljenje, sućut, milosrđe. Ma daj, sve je to govnarija od fascinacija, da bi bila dostojna. Je li tvrdo ili meko kakilo, je li rođeno carskim ili naglavačke, je li težilo dvije oke ili pet kila?
Pitali me neki dan studenti jesam li u braku. Reko nisam. A bila sam. Oni se, kao čude. Kao, ne znaju. Ma to je bilo reko nešto kratko, studentska veza. A neću ih obeshrabriti.
I reći im svoje ideje o zajednici, bilo kakvoj, navlastito bračnoj. Da me taj isti M. mučio jednog ljeta u Zadru cijelu noć zašto sam i kako i čemu zamijenila kufere na JATu, jer u njegovom su bile knjige a ovaj nije njegov, premda sam sjutradan naravno našla njegov, isti takav s rupičastom kožom, tvrdom i neosjetljivom, kao njegova duša. Nijesam reagovala, ne. Samo sam ćutala. Mučki. Kao u onoj Andrićevoj priči Zlostavljanje. On u vojsci, vidim da je skroz popizdio, reko neću idiota dirat. Nije se u stanju organizirat da istrpi režim godinu dana, pusti reko L., proći će ga. Kad ono, nabije mu antibiotske injekcije, bolje bi bilo, reko u sebi, antiidiotske.
A ovaj alergičan na penicilin. Pa svrši u bolnici na Firulama. Ja leti u Split, pada mu rođendan baš na Dan borca. Reko, di ih nisi upozorio, a njemu sva glava u kvrgama. Nisam znala bih li pjevala ili začinjala, ko u koru. Neću reko ništa, idem obdanit kod nekih njihovih rođaka u grad. Oni mi ponudili karfiol, krtolu i sir u salatu s maslinovim uljem. Neki stariji par, bez djece. Navečer hvatam kasni avion, vraćam se doma. Pita me mama, kako sam letjela, reko na krilima, ko i uvijek, jubavi , jubavi. A već tada mi se diže želudac od te riječi. Ona sluti muku moju, ne smije da pita, a ja već tada znam da ću ovoga da ostavim iako sam mu vjenčana žena. Nema reko te ljubavi s koje ću ja da trpim tu zlovolju i tu nadrkanost. Tek, on to nasluti i nekako izađe iz vojske ranije, i bez mojih veza. I tek što se vrati, s jeseni, eno ga ide na put. A đe, ako bog da. U Englesku, da go usavrši. Koga, pa jezik najdebljeg jezika. Dobro reko, a ja, već sam apsolvent, ne moram na predavanja. Ne, veli, ti ne poznaješ angleški, morala bi u početni kurs. Ionako se ne bismo viđali po čitav dan. A noći, mislim se, bi li tamo ko i po Italiji trebali vjenčani list da možemo u isti otel. Dobro, vidim ja da on potrebuje specijalne mere za svoje duševno ozdravlenije, tek u funtama, tek nalijevo se vozi, tek mjeri u inčama, tek zabrazduj po pubovima. Ništa.

Staroe ljeto četvjertago ljeta
Đe sam ono stala. Da, pošo Ovaj u Inglešku. Niti piše niti zove. Nema reko veze, sve ću ja to liepo da otrpim.Učim one zadnje diplomske ispite, ostala mi još Novija hrvatska književnost, Metodika jezika i diplomska radnja. O konti Ivi Vojnoviću. Najvolim onaj secesijski stil, onu pritajenu, suzdržanu, neiskazanu dramu južnjačku. A i tema Trilogije, ta pusta dedakencija, pa franceska okupacija. Predam ja radnju novom mladom asistentu.
A on će Ti meni nakon par tjedana: Naučio sam puno od Vas, kolegice. Bilo mi drago, prvi put čujem da studenta neko fali. Dođe i Nova godina, ta koja počinje
s dvije sedmice. Gleda me tata kako silazim do poštanskog sandučeta, I kako se ojađena uspinjem. Ne zamajavaj se jadna ne bila.Pušti, reko priču tata, moja rabota. Sama pala, sama se ubila, dodaje on. Neću da se ubijem, ma reko oću da slomijem nešto tvrdo ka muransko staklo, pa da se razbije u paramparčad.
Tek, već u kasnu zimu, strefe mi majčinu stranu teške frke. Umre mi prvo baba, pa ni tri mjeseca poznije, ujak plavac, vazduhoplovac, na službenom putu. Nejasno, u Nišu. Nikad rasvijetljeno. Jedinac među pet sestara. Moš mislit užasa. Mama mi inače izgleda ko Grkinja, a sad sva u korotu, s onom tokicom , niti zbori niti odgovara. Vozim je ja na Pleso, na vojni dio aerodroma. Idu posebnim manjim vojnim avionom u Titograd, ona, snaha joj i djeca bratova. Zoki na maturu, Biljana na drugoj politologije. Ne da im vojska, jer je ujak bio visoki oficir, da idu u Niš. Da izvide. Da saznaju. Neće ni da čuju. Ostanem ja iza one ograde, ko logorska pletena žica, i gledam kako se zarulavaju elise na dvomotorcu. Početak maja je, dan oslobođenja u Drugom ratu. A ujak je prvi iza mame, najstarije. Uvijek smo ih zezali kako su kao đeca sarađivali s neprijateljem. On je nacrtao-divno je slikao-u školi pijetla i napisao nešto na talijanskom ispod, pa dobio nagradu, a mama, prodavala kokošinja jaja na pragu od kuće, koja je i sad blizu Vojnoga stana. Pa su se bili sprijateljili s talijanskim vojnicima, što su plakali za svojom djecom. U ime toga davali su im ovi iz svojih sledovanja paštašute i oriza, brode i konzervi, čokolade i cinquantina, naprijed rečenog kukuruznog hljeba. A đedo se ljutio, grdio ih zbog toga, bio je strog sa svom đecom. Osim s onom Darom što sad živi Beograd, koja nije tamnoputa ka mu sva ostala đeca, no bijela ka bula, što ne gleda ni dana ni mjeseca. Na nju je bio, veli mama , slab. No, i ona jednom izgrebe na kršima nove lakovane cipelice, bostonke. A ovaj ih kupio za suve pare, kad je išao službeno za Beograd. I tu se ražesti, izbije je tako da je pišala u gaće.
Reko mami, je li tukao i tuđu đecu, jer bio je učitelj, a veli ona, manje, samo prutom po prstima.On, sad, u to zlosrećno proljeće '77 već je šlagiran, i leži u onu veliku sobu od ulice. Veli mama, sve je za Ćunoga-tako su tepali bratu Radomiru- osjećao, sve je zborio, onako s mukom, Neko ga je ubio. Rekoh mami, ne sluđuj se, ne istražuj, ionako nećeš nikad saznati. A ona i danas traži od nekih drugova u penziji da joj kažu istinu. A tad je bila vojna vježba blizu neke banje ili klisure, možda je i stradao slučajno. Službena verzija: od srca. Kod vojske nikad ne moš vršit istragu naknadno. Tek, dopreme ga vojnim transporterom, direktno iz Niša u Titograd, u zakovanom lijesu. Kaže mama, najstrašnije joj je to bilo što je šapka bila položena poprijeko. Poslije mnogo godina, pita me. Znaš li ti dušo, što je to kenotaf ?
Znam reko mama, ko pogine u grčko vrijeme u ratu, a ne zna mu se strva, zatvore prazan grob. Pa kako onda ne shvataš dijete moje, kako mi je, i rida li rida. Ne mogu to ni znati mama, ja sam jedina u majke.
A njih su dvoje, najstarijih, bili vezani ko blizanci. Samo godina razlike. Kad je mama '48 pošla vozom za Zagreb na studije, Ćunoga je bilo stid da kaže zašto je plakao svu noć. Nego je pričao da ga je bolio zub. I iduće godine dođe i on u Zagreb, na Vojnu akademiju, i poslije bude vezist. Oboje, su, imali strah od aviona, zbog onih bombardovanja američkih '44. Kad je Podgorica razorena kao Kartaga. Svaki šesti stanovnik stradao. Kaže mama da su bili izbjegli u đedovo selo. I da se pod njima dimio čitav grad njihov „kao da je hiljade kandila upaljeno“. Poslije Drezdena,veli, najviše su tukli budući Titograd. Pitam je ja zašto. Veli, išli su na rumunske naftne izvore, a mnogo se njemačke vojske povlačilo iz Grčke, i bilo stacionirano u gradu. Poslije ih zadržalo da grade iznova Novu varoš, dio grada koji se još zvao Mirkova varoš. Veli mama, baba je bila tolika samaritanka da im je davala supe, u avliji, da jedu. A oni, ni nalik više na onu elitnu vojsku koja je tri godine prije išla da osvoji Akropolj. Svi u čizmama, s kožnim etuijima za brijanje. Sad bijedni, zapušteni neobrijani.
Đe ih reko žališ, jesu li strijeljali toliku omladinu na Vrela ribnička, kažeš i sama, bili su puni kamioni, čulo se u rana jutra kako se ori Internacionala. Ona ni sad ne može da čuje tu ariju. A da se ne sjeti koliko je samo drugova njenih starijih iz gimnazije, organizovanih, stradalo. A sve pamti. I imena, i prezimena, i godišta.
Ja sam te baksuzne godine ostala s tatom, jer već bješe na dijalizu. Nijesam išla na pokajanje. Tako zovu u Crnoj Gori pogreb. Sve to bude na seoskom groblju. I plotuni, i rafali, pred onom tek završenom grobnicom , što ju baba bješe podigla za nju i Đeda. Zato je meni omrzla gradnja spomenika. Eno, moj otac leži u svoje selo, u onom jednostavnom isto ka turskom grobu. Ježim se od mramora. I pompe. Osim toga, moš sjest na onaj kao stećak topao dio, uz uzglavlje. I divanisat u duhu s milijem i dragijem Ocem, koliko oćeš. Dok ne izgori ona voštanica, što si je upalila. Ni tvoj otac nije volio znakove bogatstva ni na zemlji ni na nebu. Veli mama, kad ona ode Tamo, da joj prospem prah nad okeanom. Kojim reko, onim Otrantom ili ću da ti još puštim onu Arsenovu Vraćam se tu. A ona je sigurno ili hinduskinja, ili Perzijanka: kad joj vidiš one oči čornije s trepavicama ko ugarak i obrvama ka u istočnih despota, i smećkastu joj put, znaš da nije od naše razze. I bila je strpljiva, ćuti mnogo, niti mudruje i niti praznoslovi ka joj zemljakinje. Veli, jedna je naša kuma uspavala moga strica Đorđija, koliko nije patisala. To znači, koliko je pričala: od bijelijeh pčela do crnijeh jagnjadi. Ne staje jezik, ne zapinje, tim južnim pričalicama. Ne zastaju, da bi promislili, svaka im riječ doseže sljedeću, nižu se kao listovi u duvanskim niskama, brzo i spretno, namiču se grivne, i za koliko se prekrstiš, eto ti sav svezak.
Tek, ovaj se iz engleske zemlje javi kad strada moj Ujak. Napisa jedno od onih svojih kurtoaznih pisama, u lihtplavoj koverti koju kad otvoriš s unutrašnje je strane čitaš. Čudna mi čuda. Da zašparaju na miligramima lista. A onaj mu rukopis nečitak, iskrivljen, ne moš svezat ni petu ni devetu. Ostavi i adresu pozadi. No ja se ne činjeh vješta. I ne odgovorih.
Utoliko ti dođe ljeto. Evo ti njega, ja širim veš na tavanu, udarila ona opeka nebeska. Kad neko mi za leđima, šuti i gleda. Nemoj reko da mi izigravaš tu neke literarne figure, ko da si u ilegali. Što je reko, što ima. A znam ja lijepo koji je dan. Onaj Dan borca. Rođendan mu. Reko, neka ti je sa srećom. Hvala, veli. Zato sam i došao, da ne kažeš da se nisam javio. A nevečer? Da, veli, navečer mu dolazi generacijaska elita: ona nabeđena književnica, Prvamucura, V.B, i njen joj novi dečko koji ima zamisli isto ime kao ja, i onda sin onog operskog pjevača, tek društvo iz razreda. I onaj koji je s njim radio na Ruđeru. A tako rekoh, nema ni deset godina da si maturirao, a već te fata T'ga za jug. A zna lijepo da aludiram na ono vino koje smo znali, on i ja, cugati u avgustovske kanikule, po ispražnjenom Zagrebu, iz jedne boce, idući iz Kinoteke ili s kakve predstave. Nismo se opijali, božesačuvaj. Ja nikad nijesam mogla popiti, vazda bi me ufatilo da se kikoćem nizašto i ničemu. A i on je bio i zlojeđa i zlopitnik. Odma se nacvrcka. Jede nemasno, pije onaj čaj iz keramičkih čajnika, da ti pozlije koliko je jak. Veli, nije to poza, no mu je slab želudac. Svilen, reko, smiljanski. Sve sam go genij apstinencijski. Svaki je Tesla, otale. I ima novu teoriju atoma ili svemira. Poslije kad mi izlaže one glavne ideje teorije relativiteta, ja mu go kritikujem pa kažem: Sva ti je takva fizika bolan, na staklenim premisama. Veli, imaš pravo. Ali je tako. A znao je, ne mogu reći, biti romantičeskij. To mi se sviđalo. Ne izjavljuje ljubav, nikad. Samo jednom veli: Volem te L. A ja se čudim tom srbizmu, pa go dirkam: Kolko, reko? Mlogo, ne daje se on smesti. Ili mi čita prije spavanja svoje omiljene pesnike serbskie: Daviča, primjerice i onu Hanu. Ili mi otkriva neke za koje, prem studentica jugoslavistike jesam, ne znajem. Oće da mi pokaže kolko je načitan. Od toga pate svi nonhumanisti. I liječnici. Uvale vam svoju lektiru, dok si reko da si od literature prof. Dobro, reko, oću i ja nešto da naučim neprirodno, a matematičko-muški. Šah. Elem, on će da me poduči. I čeka me idući put s onim figurama, zavaljen na parketu. A ja ne mogu odma da uvatim pravila igre. Pobrkam konjicu sa dvorom. Jok, veli, i tu izvuče neki ruski priručnik o šahu. Nek učim sama. Kako reko sama, ne može se to teoretski. Može, može, inzistira Ovaj, Mužobitnik. Tek, ja se obeshrabri. I ne pročitaj ni retka od one mrcine ruske.

Pervij denj novago pjatovo ljeta
Godina koja je započela rafalnom paljbom, kako može završiti? Ovdje se čulo odjekivanje svu noć. I da čovjek žali takav narod koji ne žali svoju djecu? Trčali su neki klinci oko zgrade, nadvikivali se, praskali pištolji. Koliko oružja, čitavi arsenali po stanovima. Probudila sam se bunovna, oko ll, uzela oko 5 dvostruku dozu anksiolitika da bar malo sna dohvatim. Što da čovjek misli o ovakvim ljudima, je li im stvarno terorizam u krvi? Je li to prijetnja za sjutra, da se zna ko će pobijediti? I ako majci ne pobijedi, opet će pobijediti netko drugi. Jednom sam ti Sadisto, rekla nešto što mislim da si upamtio. Bila sam, tek došla na ferije zimsko, prošle akademske godine. Bio si uznapredovao prem je došao moj kolega po struci, eksplicitni desničar, na vlast. Bojala sam se, jer se uvijek bojim kad se tako naglo smjenjuju vlade, rukovodstva. No, na moje strahove odgovorio si nekim umirujućim tonom, da se stvari moraju mijenjati, da je ovaj ipak popustljiviji, bio je došao na pravoslavni Božić u Srpski dom da potvrdi svoju toleranciju. Ja sam to nešto bila naknadno pročitala u Francuskoj, iz novina koje su mi sa zakašnjenjem pristizale. No tada kod tebe, u tvom famoznom uredu sa zavjesama koje lelijaju, i mi sjedimo za čelima omanjeg stola, meni je za leđima Teslina figura, ti me umiruješ, a ja, sluteći prijevaru kazujem ti: ti da prostiš, nisi kao ja, '68 i '71 bio u Zagrebu, pa da se sjetiš famoznih skupova i mitraljeskih gnijezda s policijom koja je osiguravala demonstracije i njihove vođe, jer ja već tada bjeh gimnazijalka, već sam bila okusila od kritičke svijesti, i već sam u vlastitoj kući upozorena na Tripalovu famoznu: Političari se u Hrvatskoj mogu mijenjati ali ne i politika. Kako ste samo naivni, vi koji mislite da išta ovdje može biti drugačije nego '91. Uz mene, koja to kao neka Suđaja ponavljam, jedini me na istu stvar upozorio moj kolega D.M. kad smo razgovarali kasno ljetos na više njegovom nego mom famoznom FF. No razlika među nama je u tome što je on dobro kapitalizirao svoju kritičku svijest, a ja je izložila mrzovolji tolikih ćata, seleći se s radnog mjesta desetak puta u stažu koji je u struci, tek dvadesetogodišnji. I on je jedan od krivaca što nisam primljena na mjesta za koja sam kompetentna, dragi moj Sadisto: naprotiv, najveći su mi klasni i ideološki neprijatelji bili skloniji no istorodni, naizgled blagorodni srbofili, srbofoni ili samo komesari Nove hrvatske politike. Tko je odgovoran za to što u času kad sam doktorirala tezom o Crnjanskom, a ona je branjena, neka ne bude zaboravljeno, u zimu '95, nakon nezaboravne Oluje, da na istom je mom, zagrebačkom sveučilištu bilo sedamstotina nezavršenih magistara i doktora koji su sjedili na katedradama kao kvočke, a nas koji imamo kvalifikacije, brisali iz bijelih i crnih knjiga, i ostavljali nas, kao mete, ulici.
Sjećam se, da sam tih godina, idući na nastavu na Trešnjevci, silazeći s tramvaja, usred bijela dana čula hice oko sebe, i šmugnula u školsko dvorište, paljivo obilazeći čistinu igrališta. Ubrzo je došla policija u zgradu da pita je li bilo svjedoka, sat je bio otprilike podnevni ili kasnojutarnji. Ja sam ušla u toalet i ridala ojađena i prestrašena, sluđena i nikom potrebna. Kad sam čula da otvaraju vrata, neka od kolegica ili čistačica, brzo sam se digla sa školjke na kojoj sam, poklopljenoj, sjedila, pobrisala sam lice onim zelenkastim papirom iz donacija, i izašla van, praveći se da ništa niti znam niti čujem. A lijepo sam znala da je to obračun mafije, trešnjevačka je Crvena republika postala mjesto carevanja albansko-bosanske i paravojne lokalne terorističke bande, što je dotad, danju imala dimnu zavjesu kebaba i rahatluka, filigrana i pekarnica, a noću orgijala s oružjem i drogom, prostitucijom i bakanalijama mržnje i novog urbanog folklora.
Bilo je nekako s proljeća, već je vrijedila zabrana pušenja u zgradi, moje su kolege na velikom odmoru sa zajedničke profesorske lože iznesene prema školskom igralištu vidjele i čule da se zbiva nešto zastrašujuće. I naravno, bili smo dovoljno mudri svi da se pravimo Toše, dovoljno smo platili nervima u atomskom skloništu za uzbuna, kad je toliko učenika dobivalo napade histerije ili grand malea, dovoljno smo se naslušali vukovarskih tragedija, dovoljno bili podvrgnuti teroru mladih izbjegličkih neurastenika koji su šetali za vrijeme nastave razredom, palili cigarete, kikotali se ili urlali bezrazložno, iskamčili su nam bili svaku kaplju milosti i sažaljenja, mnogi su stradavali poslije od droge ili u saobraćajkama, ili u čudnim samoubojstvima, sjećam se tih zaredalih mirogojskih pogreba i krematorija, bar jednom mjesečno kad dolazim na nastavu crna zastava visi na školi i plamti lojanica u holu, uokvirene fotografije mladaca. Trebao si imati konjske nerve ili biti ludo hrabar da podneseš tu frenetičnu zahuktalu palionicu očaja, u što se naša stvarnost sredinom devedestehih bila pretvorila. I mudar, zreo, da o svemu ne misliš, ne propovijedaš, nego ćutiš, dugom i neumoljivom šutnjom mazge, koja vuče svoje bisage natovarene kamenjem što su ih bili pobacali po tebi državni službenici, u svojim dekretima, uputama, internim uputstvima, kad je svaki mogao pogledati u tvoju radnu knjižicu i vidjeti da premda inonacionalna, predaješ im najčistiji i najljepši hrvatski.

Tretjij denj pjatogo goda
Baš reko danas neću siedat za pisaći stroj-napravu-kompjuter koji ljetos kupih skoro pa džabalesku kod onog ćelavog idiota informatičkog, sa svim skupa zajedno dvije i po hiljadice kunića, koji mi, rekoh učini popust jer poznajem jednog mu kolegu koji me preporuči istome. Jes da je roba kineska i istočnonjemačka, jes da je brez printadžije, jes da je PISI a ne MEK, ali ko go jebe, mamu li mu internetsku, reko oću i ja da surfujem na valovima mrežnijem.
A kad tamo, ionako mi služi kao arhiva za pisanija, dopisanija. Ne moš shvatit koj si ga je program s francuskim akcentima i znakovima, nit prepisat znadijem ijedan svoj predšadši tekst, pisan na onom odanglizamaočišćenom galskom.
Jer čitav sam dan bila nadrkana od noćašnjega sanka u kojem me za neku preporuku ganja ona I.-elle, moja ex-šefica na Stendhalu. Kao treba mi njena preporuka za neko drugo mjesto, a ona nešto migolji, pa je nema, pa se ne mogu naći s njom, nego mi se ukazuje onaj njen konkubin ruski, što ga namjesti na docentsko mjesto, da ga dovabi iz Pariža, jer isti navoliji je kad putuje brzim vozom, u kojemu se razgaljuje dobrije pet do sedam sati tamo amo jureći u jednome danu i dvjesta kilometara na sat brodeći, jezdeći dolinama loarskim, e neće više veli ona na onoj sjedeljci detta soareja snobovska slavenofilskaja, nego go priveza bračnijem ugovorom i novijem stanom u olimpijskom selu grenobleškom. Boli me za to, momak je mlađi od nje, i sasvim neinteresantan. Pravi predstavnik naočarnih, ali ne i naočitih ruskijeh potomaka. Duše mi, svira divno gitaru, još ljepše pjeva, ali go ja nikad ne bih ni pogledala, sve da je carski unuk. No eto, ona mu već prije ogradi dijete, mali se zove naravno po nekom od kremaljskije prinčeva, ali slabo gavarit pa ruskij, očev mu jezik predebeo. Ja nemam di držat nastavu, a kako mi ruskije studenti s njiovima lektoricama grunuše u radnu nam i zajedničku sobu zapadnoslavenskije jazika, tako se ja dosjetih da uđem, s ono svoje dvoje naprednijeh, s četvrte godine, Igorom i Faizom, u sad već njiovu zajedničku sobu, Muža i Mužike. A I.-elle je Bretonka, ima one kratke nokte i tvrde prste, i oko usana neku zadrtu nečuvstvenost, koju joj ni ruske lektire ne omekšaše, ne otopiše. I one ledene, plave, atlantske pjene, pune oči. Inače je smeđa, i da se zna obuć, moglo bi se reći da je zgodna. Ovako, jedinica za neukus.
Stavi na grube muške traperice vestubojeleda od mohera i gore nebeskiplavu vintericu od perja, s kapuljačom oivičenom perjem ili zečjom dlakom. Da te bog sačuva, onog tvrdog koraka koji se pomalja s dna hodnika našeg batimenta F, i zamjećuje mene mrčnu koja dimim onaj cigarilos na našem južnom dijelu hodnika. Ja niti duvan ugasi niti se imalo zbuni. Samo pozdravih, a ona naglašeno ljubazno Bonjour, Lidia. S osmijehom. A ja kimnem glavom i odgovorim jednako, Bonjour, I-elle. Sigurno sam nešto kriva, reko, dok je tako usiljeno ljubazna. Poslije ona već nađe nešto za dokazat se predamnom ko je šef: jal su knjige jal su rukopisi jal je kompjuter stari koji mi neće posudit iako je nabavljen novi. Tek, za kavgu vazda spremna. A ja to davno skužila pa se ne dam smesti. Kad počne pizdit što me pustila prve godine dva tjedna duže na feriju, kad mi se mama razbolje, ja mislim, gledajući joj onu pjenu na rubu usana, hoće li me sad ova ugrist, il da odma uzmem neko cjepivo kontra pobješnjelih kuja. Reko, ne da me nijeste trebali pokrivat (couvrir, veli ona naglašavajući riječ da ispane da me štiti, ili pokriva, a ja bidna gola, svima otkrivena) jer ja se pritom osjećam kao koverta ili onaj zagrebački odrezak, slijepljena i spržena sa sve četiri strane i dimenzije, nego naprotiv, unaprijed sam U DOGOVORU SA STUDENTIMA I UZ VAŠE ZNANJE ODRADILA DIO LJETNE SESIJE. Tačka. Tu ona počne još jače siktat, da meni ne može biti dopušteno što nije drugima, da i ona u Pariže ima bolesnu mamu a ne samo ja u Zagrebe, da ja primam plaću za sve te mjesece, da sam došla dvaest dana kasnije na početak akademske godine. Reko, je li to moja krivnja što je francusko poslanstvo kasnilo i otezalo s vizom, ima li tu moga udjela? I biste li Vi da ste lektor francuskoga u Zagrebu dopustili da se UKLONI 75% knjiga, bez ikakvog valjanog razloga? Što biste Vi, I.-elle,učinili na mome mjestu? Tu se ona počinje zaklinjati stavljajući ko naši hadezeovci ruku na ono gdje leži slavjanska duša, na one prsi junačke, da mi se kune kako je i 80 odsto ruskije knjiga bilo uklonjeno pred koju godinu, jer je naša biblioteka specijalistička, leksikografska, a ne beletristička, i da mi se kune da su bili odvojili dio za studente a dio Adio, u Lyon ili kamo li već među ruske emigrante, tek ja se mislim kud podiže cifru za 5 posto, kako se dosjeti, i pomislih brzo, kako sam već munjevita, koliko je to iljadica ruskije pisaca svršilo na ulici, jer to je uvjerljivo bio najveći fundus. Slavjanski.

Četvjortij denj pjatogo ljeta
U snu je fragment, mon cher Sadiste, koji se ponavlja, već nekoliko puta otkako sam se vratila iz Francuske. To je ono isto bolno mjesto s knjigama, koje su u središtu nekog lektorata, natrpane jedna na drugu, u donekle simetričnoj kocki, oivičene uskim prolazima, za kojima su ponovo do visokoga stropa knjige u zlatnožutim i smeđebakrenim uvezima, stare dakle, i na stalažama koje aludiraju na one sivometalne s milanskoga sveučilišta. Jezici su slavenski, koje čujem i koji se miješaju s allegrettima, graziosima ili andanteima, kao slavenski ili mađarski plesovi Johannesa Brahmsa, da bi završavali u mom snu, u rasvjeti onoga naizgled finalnoga Allegro ma non troppo, u nekolme molu ili pastoznom duru kao susreti poljskoga i českoga, serbskavo i ruskavo jazyka, rvackog i slovenščine.
Kasnije, u toku dana, srijećem se nakon par - pet ili sedam - godina s B.Č. Koji je elegantno odbio jednu od mojih knjiga lirske proze. Izgleda kao jurodivi, nije se ni najmanje promijenio. Žmirka dioptrično, premda ne nosi naočare. Pretenciozni ured na Kaptolu, niske police s knjigama, grafike, kožni crvenocrni naslonjači. I ona škura svjetlost mansarde, koja pada iskosa. Mislim se, baš dobro uokviren buržujski san izdavača koji voli francusku nelagodu. Osjeća moju ironiju, no uzvraća tematima friške izborne apatije. Ja brbljam tek toliko da bih se održala, makar donekle, da ne potonem među ovim nadobudnim ljudima koji očekuju i misle da se nešto može promijeniti, koji su vazda ili ljuti ili mrzovoljni, koji misle da smo svi odgovorni što ne dejstvujemo, što se ne angažiramo. Napominjem mu nešto o svojim nesimpatijama za francusku ljevicu koje nema, naravno, koje nikad nije ni bilo nego kao gošistički interval između dvije opsesije, Kinom ili Rusijom, podsjećam ga na Kiševe lucidne ideje o tome objavljene i prije Skladišta, koje sada čitam. On očito ne zna s koje bi mi strane prišao, jedva čekamo oboje da se rastanemo, upala sam mu iznimno, a on bio čitao nešto na svojem uredničkom stolu, shvatila sam da je lagao da ima sastanak, pokušavam zamisliti kakva je to lektira ili viša dužnost s koje se ne može dići pogled deset ili dvanaest munuta.
Na izlasku ne pruža ni ruku, upozorava me na stepenicu u uskom hodniku, brzo govori, mislim se, svršava li ovako brzo. Sigurno zamišlja da je ne samo moj, nego svačiji tip, kad je ušla neka mlada suradnica s disketom ili CDom u ruci, isprčila se ispred mene, vidi joj se posteljina i pupak, samo što još milimetar fali pa da ne otvori šlic predamnom.
Ja kužim da im je to neka šifra da se završi sastanak, tu ustajem i krećem prema vješalici, nadobudni ljevičar ni da bi kaput pridržao, možda mu drhte koljena, vidim da je prikupio već lijepu enoteku, rekoh bez ustručavanja: Vi ste, kako se ono kaže i enolog, ko svi koji su... stadoh, htjedoh reći, snobovi purgerski, no u zadnji čas odustadoh, promijenih riječ kao u pjesmi zbog rime, ili kadence, te rekoh, Koji su okusili od francuskih vina. Jes, veli ovaj, a ja vidim samo ona mrčna črna čarna ali ne i čarnogorska vina, tek izbljuvah nešto o kratošiji i vrancu i tu bi ovaj spreman za dokazat se o onoj osrednjoj šminkerskoj boci PRO CORDE vina i nešto reć, no ja tu zavrnuh, zapetljah put onijeh groznijeh vinograda, i ko zlica, podjarih ga s okusom lješanskih vina starih dvije do tri godine, čuvanih u pijesku konobe, rekoh , Sliče okusu portoa. Da se i ja napravim važna u muškom svijetu. I snimajući se niz one zaokrugljene spiralne skale, pomislih da ni jednu lijevu ili desnu intelektualku, piškinju ili slikaricu ne upoznah još koja bi skupljala, da ne kažem kolekcionirala vina, sortirala ih ili miropomazivala etikecijom, pričom i isprsivanjem koliko koje košta, kao što sam to vidjela, više kod nas, nego u bijelu svijetu, kod muškaraca sviju tipova. A navlastito ih pali crvenilo u vinu, od onog rozea i cvička slovenskoga En starček do makedonskije T'ga za jugovite.
Tek poslije, mislim se ja, Sadist je još mila majka, jest da me ne trebuje, niti šmirgluje, ali makar me slušuje pozornički, to jest tih frtalj sata što sam sa Istijem Sadistom nasamo, Isti mi se potpuno unese u problem. Shvatio me čovjek, da mi je važno da se izvičem, izretorišem, iskažem glagoljanjem, posle ćemo da vidimo što će od mojijeh bljuvotina da tiskuje, presuje, koj će da bagateliše a koj će to k..c da mi obelodanjuje. Zadnji me puta pripuita Sadisto, kakva sam od zdravlja, valjda ti bljesnu da sam blieda kao manastirska freska, no tu ja odma uzvraćam direkt: Ženski reko problem. A ti Sadisto, kolko li si znatiželjan, čudo jedno, nastavi, A što to? Dok ja ne reko, Menopauza brate. Htjedoh reći liptim, da mužebitnici imaju to svojstvo, sve bi se u šesnaest pisali zakoni i prilagođavali da se liberaju od posla, a ženskadija neka crnči u vakat i u nevakat. Tu ja Sadisto vidim da te ja zanimam kao čovjek, što veli Marx u Rane radove, a ne samo kao hrišćanin, Židov ili žena. I da sam ja za tebe ljudsko biće, da me reflektišeš kao biće po sebi i biće za sebe, sva se nešto ograših, oko duše, ne mogu reći sardca, jer go više i ne imam, a ti već u narednoj mi se frazi obrati kao Književnici pa toboš opizdi po ovim mojim fragmentima epistolarnijema. Te: Kako ti to slomiješ kroz svoju glavu, te, Sve je to nešto drugojačije nego što i zbiljski jest, da te ne prekidoh, dođosmo do primozga i mojih pritajenih, brižno čuvanih snova i pretenzija o Njegovom Prevashodstvu i Preosveštenstvu. Nije, reko ti telepatičeski, to, majke mi, nego ovo mi ga dođe kao izduvaonica, ne morem više da trpijem a da ni sa kim ne dijelim slovo po slovo, brojanicu po brojanicu, krunicu po krunicu, svoga derta unutarnjega. Nego ću da ga ospoljujem majci kroz krasopisanije, da go štelujem, filigranišem, metanisanijem ga položenijima sofistikujem, pa da ispane ko srma na skadarskoj svili, razumiješ, sve sam go zlatan vez. Pa da se nadovezujem time na one vladarice serbskije, pesnikinje Jefimije, koje suzom zalijevahu svoje rukotvorenije i duhoploženije, na silnu na svilu. Amin.

Deveti dan petogo goda
Imadoh sad pasti idući put ćoška u kojem je kompjuter. Presavinu se onaj afganistanski tepih što ga bjeh uzela od jednog honorara, da znadijem za česa radijem, i ziftom se opajam, tek jedva izmigoljih da nos ili nedajbože vrat slomijem. A bila bi to posvema ironičeskaja sudba, da sa svoga postvarenoga, ospoljenoga, opredmećenoga zanata, pisanija svoga u čvoriće afganske vune utkana, padam, i uz to, nebu se nadam.
Sadisto, sjećaš li se kako ti ja u slušalicu rekoh prošloga januara, bivši u Franceskoj, da isvijestih u tramvaju, načas tek, ali dovoljno da vidim njihovu hitnu. Tek, napomenuh, samo mi je Goran Višnjić falio. Ti se bješe zabrinuo, svega mi, ili mi se to samo čini, no i tada ustanovih da drug si. Danas vas bijeli dan topao, kanda je proljeće svanulo, toplina ona južnjačka, kužna, kojoj ne znaš ni pramca ni obale, tek što nije procvao behar.
A ja se ježim od pramaljeća kako se ovdje drnče s arhaizmima, jer to mi je doba od melankolije kojoj ne znam lijeka. Ne pomažu mi ni lektire ni svi sveci ugodnici ni pomisao na druga nebesa. Ništa. Samo sam nekako slaba, tankoćutna, rastrojenijeh živaca, prepukla glasa i s onim nervima-strunama koji pucaju kao neka krunska, kristalna brojanica. Pucaju, lome se i rasprskavaju, kao strune na gitari, kad gi previše dirkaš... Ne trebam nikoga, niko mi ne nedostaje. Volim samoću šalice neispijenog mlačnog espressa, i ovu muziku koju mrcina kompjuterska i ja proizvodimo. On šumi jednolično, ja lupkam pismena kao djetlić. Kvart je miran, buljine odletjele, vrapci i golubovi pospali. Još samo koji stari auspuh brunda paleći se na granici strpljenja.
Danas bio kod mene Xavier, jedan od onih već opisanih stendhalskih mojih studenata. Na kraju je staža, iduće nedjelje se vraća u Lyon. Politolog je, kao i ti. Voljela sam njihovu grupu, Mlle Proust on i onaj ludi Pierric. Zahvaljujući Xavierovu strpljenju sačuvala sam naše knjige, sačuvala od sigurne propasti. Nikad neću zaboraviti kako je crvenio, koliko se postidio zbog inkvizitorske geste koju je Sveučilište ponudilo kao alteranativu: odbaciti, dakle u smeće, ili poslati u neku specijalističku (sic!)biblioteku.
On i ja smo dovukli metalne police i naslagali knjige, prenijeli ih u našu lektorsku sobu, napunili dvije velike metalne police I naslonili na polonističke, sve one suvišne knjige hrvatske, srpske, bošnjačke, čudio se Xavier koliko je Matoš bio napisao.
Danas sam mu pokazala gdje je stanovao Matoš, za svojih boravaka u mojem malom gradu. Procunjali centrom, poslije ručali kod mene. Pripremala onaj mamin ekumenski recept, iz Barske biskupije, oliti carigradske trpeze Nika kuvara, krapa u tavu. Sa suvim šljivama, u dunstu od crnoga luka i pamidore. Nijesam našla krapa, no pastrve, ali jednako dobro ispalo. Vino frankovka, domaće. Matovilac s mrkvom, i na kraju, one moje Les crepes noires, palačinke s crnom čokoladom. Brbljali o svemu, od muzike do literature. Pomogao mi je oko prijevoda Kiša: imala sam posuđeno Skladište, pokazivala mu fotografije Danilove familijarne. Pa potom slušali Balaševića kojeg on, kaže, obožava, pričale mu obje naizmjenice o Crnoj Gori, R. se u početku skanjivala s francuskim, sujetna je i perfekcionista, a onda poslije razvezala priču o Senki M., koja ih je zadržala čitavo prijepodne na času francuskoga, u drugom gimnazije, dok su crnokošuljaši vršili raciju Škole.
Sve je bilo ugodno i nenametljivo, jer imale smo doma itinerere crnogorske, u jednom je i njena kuća u slavnoj Njegoševoj ulici, pa se Xavier odmah sjetio da je to onaj Fenetre de la maison paternelle, iz Lamartinove pjesme koju je jedva našao internetski, i isprintao joj prošle zime. Drago mi je bilo slušati njegove opservacije o našim ljudima i Z. U koje se zaljubio, maglovito mi je dao do znanja da mu se veza s francuskom Ukrajinkom raspada, i da je neka našijenka na pomolu. Mislim da je očaran kao svi stranci šarmom slavenskijem, načinom života koji je navodno, ležerniji, slušam ga kako iznosi svoje ideje o prevelikoj, glomaznoj Evropi koja neće znati kuda će sa svojim Zapadnjacima i Istočnjacima podjednako, u kojoj, kaže, nikad neće Francuzi dopustiti da engleski bude nova evropska lingua franca, i koja je puna «mrzovoljnih i dekadentnih ljudi», ja osluškujem u njemu svoje zasade, i mislim se jesam li u samo dvije ili tri godine, mogla posijati toliko skepse u svoje studente. I ponosna sam i sjetna u isti mah, Vidi se, kaže mama poslije, da si ga i ti formirala. Sjećam se s koliko je pažnje čitao Matoševe pripovijesti, uspoređivao izvornik i prijevod, kako se kolebao nad Andrićevim tekstovima, diskretno me oslovljavajući, Madame, što Vi mislite o Pismu iz 1920., ili kasnije u tramvaju, što mislim gdje započinje a gdje završava Srednja Evropa ili Balkan ? Odgovarala bih protupitanjiem: Što Vi mislite Xavier, a kad bi on za zapadni njen rub postavio Ljubljanu ili Zagreb, pomakla bih upitno dalje, kao u igri monopola, prema Trstu, koji je uvijek bio naš, a onamo istočno, dalje od Beograda i Temišvara, do Crnoga mora, do Odese ili Toma, gdje je Ovidije rasipao svoje elegije.
Mama bi mi poslije govorila, nije li to njima premnogo, tvoji civilizacijski seminari, a ja bih već sljedećeg ponedjeljka donijela veliku, dobro ilustriranu monografiju Kvarnera ili Istre, s fotografijama magaraca i suhomeđa, krasa i crkava u bizantskome stilu, onoga što nejasno osjećam kao svoje, kao u ekspresiji svoga pradjede Luke »ka' ni svoje ni ničije», on bi govorio o nadničarima koje je plaćao a oni slabo radili, na njegovu poveliku imanju, a ja mislila o tome kako ćemo frazeologiju hrvatsko-srpsku prevesti adekvatima u francuskome, i ne ostati pri tom kratkih rukava. Uvijek sam tada mislila, slušajući Xaviera kako brzo usvaja moje etimološke napomene - odmah se sjetio da su duh, dah i duhan u vezi - kako je šteta što se ne bavi literaturom i jezikom, nego politologijom na kojoj je izabrao neki menadžerski smjer, danas mi priča o tome kako se u poslanstvima ništa ne radi, a on hoće raditi i zarađivati, negdje će prodavati francuske automobile, kakav je to propust da takav mladac neće tumačiti sjutra ili prekosjutra Kiša ili Kovača, koje je lako i shvaćao i razumijevao, njihove kritičke opservacije o Evropi, francuskom gošizmu i našim nacionalizmima. Mladac nije ambiciozan, zaključuje na kraju soareje u kojoj ispijamo crni cejlonski čaj, jer tad mi Xavier, kao usput kaže da je bio i na Ceylonu, a ja se pitam na glas koje je godište, i kao da ga čujem prvi puta, računam da sam se te godine kad je on rođen i ja tek jedva, tek ispilila iz roditeljske čaure i odletjela, a kamo bi, no, put zapadnih zanovijetanja. U možda jedini pravi centar Evrope, u Mediolanum. Ili što reče A., za Milano, u Mila-novac.A tamo ni milosti, ni bogme, nekog novca. Za te pare nisam mogla da kupim, nakon četiri godine ni Alfu. Ni Guliettu. Pa sad ti ne metaniši o najboljoj, srednjeevropskoj si literaturi.
U tom duhu, njezinom, priznajem si ga, evo skoro pa javno: Sadisto, znadivaš li, da mi faliješ? Stvarno, ono, ljudski, da si mi tu u nekoj neposrednoj mi blizini, da te ćutim za mojim za leđima đe mi gunđuješ, i nešto sebi u brk zboriješ.No, ti, niti mrčiš niti kuješ, no se s velikijem pitanjima državničkijema, nosiješ. Zabacuješ privatno, fasuješ samo profesionalno.
Ne bila ti druga, 'er moja ti je deviza, srodna, prem ne jednaka: Literatura ili život? Oboje, kad drugo ne bi vazda nadmašivalo ono prvo, prevashodno, neophodno, nužno: kao kiša mokrenje ili suze. Tek iskustvo soli. Oliti: s okusom soli. To je za ono, da prostiš, da ne boli.

Adinacatij denj pjatogo goda
'Em Ti, sanjam te noćas. Ne u prostoj nekoj situaciji. Božesačuvaj. Nego u proširenoj, s onim mrgodnim Đ. U društvu da smo. Sve nešto sam go nadrkan Prečanin. Ja tu u misiji da gi razlabavim, a ne ide mi, jer moja je mrklina još veća. Sjenovito, ombroso, nit ko divani niti se zbori. Vani tek što nije pljusnulo. I vazda naduvene, zavjese. Odnekud promaja, netko ulazi, zalupe vrata. Budim se. Već je dobro nasukao dan. Moja R. ne smije ni rolete da digne dok se Zadnjacrnogorskakraljevna ne digne na lijevu na baksuznu na nogu. Tek tu ustajem bunovna, oblačim preko noćne košulje onu džemperčinu za dva-do-tri broja veću no što mi treba, sve onaj meni najdraži rižin plet na njoj i nijanse bež-drap-kakao, koju ostavih da mi bude model za štrikeraj kad se dovatim znanja u istome, i da me Vazdaspremnu podsjeti onim poprečno postavljenim prugama na dušegupke u kojima mi se rasu perla mladosti, tek ja se tu primičem najmrskijem mi jutarnjem izumu, zrcalu, četkam kosu, umivam se, mokrim, perem ruke, onaj mi je provansalski sapun tekući na izmaku, kako mi ga samo potkrada stara, sunce joj njeno, za okupacije navikla sa sestrama i bratom potkradat neprijatelja dok je na straži, provlačit se ispod žice i fasovati sledovanja u linolinskom sapunu i konzervama hamburgera, tek meni tu sine da se ista ne čuje iz svoje sobe, nit se oglašava ni dobrojutro nazdravlja, proderah se iz sveg grla Maaamaaa, đeea siii, a ona, meni fino: Što vičeš jadna ne bila, što urlaš od devet zora. Kako reko devet zora, evo već deset ura skoro ima, a ona se udubila u one černogorske zelenaške novine i prati što ko kome reko, Kako reko moš to da čitaš natašte, nasredsrca, da te ne zabolije stomak od tije crnije žuči, a ona će meni: Znaš li ti izbilja, Špico, - tu već znam da nešto od mene hoće dok mi tepa i arhaiše - što znači u crnogorskom: Ni žuč mu nije grka. Znam reko, kako ne bi znala, da je neko duševan, dolce, golubinje duše, ali ja takvoga još nijesam srela. Sve da si prošla sedam nahija, ne bi ga našla među onim zlosretnicima. Kako reko tako zboriš, zar se ne kaže, Zlojutrović, za čovjeka mrzovoljna s jutra. Jes' tako, no ja nešto drugo kontam, veli ona, i tu se popridiže da vidi je li ona kafa iz makinete uskipjela ili joj se samo priviđa.Mudri li su, veli, oni naši , kad hoće da izbjegnu nevolju, fataju se rabote. Kako reko to misliš, zar im rabota nije najviša kazna?
Ne, veli, to je jedno opšte mjesto. Oni biše se pomeđu sebe iskrvili da ne rade ka Crnci, povazdragidan. Jes' vala, pogiboše od rada silnoga, tešu kamen ili nalivaju vinograd ili nižu duvan. Ono malo krtole luka i zelja uzrabotaju im žene. No bistre politiku od kad svane dok ne mrkne. Ili idu na sjednik jedan kod drugoga, po cio ljetni dan na teferič, ka da se nijesu viđeli otkad je Lenjin barjak digao. Jes, to je bio izraz tatin. Čuo ga od nekog Cetinjanina koji je dugo studirao. Zvali ga Minja. Otkad si na studije u Zagreb Minja, zadijevali ga zloradnici cetinjski. Otkad je Lenjin barjak digao. A ovaj jedva da je rođen poslije Lenjinova kraja. No eto, avetaju pa ne znaju što će, pobješnjali od mrsa. Imaju da peku bijele i crne kobasice, šilje im famelja, u pakete ka Unrine, i dijele pomeđu sebe onu slast božju, sve se one mačke kod Leitnerice u dvorišnoj zgradi u Palmotićevoj smucaju oko njihove mansarde, a onaj rešo se žari od priganije, ne bi smjeli uključivati struju, ne da gazdarica.
Kasnije se priključuje i ona koja će postati moja majka, koja ne dobija dinara stipendije no škrte Nikoline predpenzione dinare, vazda naglašava da će da se penzioniše kad ona privede kraju studije, a to se otegnu zbog onog Starog vijeka, Ne šest semestara, veli stari Grga Novak u njenoj priči, Nego šesnaest semestara gospodo treba studirati Povijest staroga vijeka. Udvoje biva lakše, propituju se, M., je veli mama imao slabo pamćenje.
Nije reko čudo od siromaštva, On je veli sve čitao kao roman, nije mogao da se koncentriše. No on prođe na ispitu kod starog masona, ona padne, i dođe uplakana, ojađena, «pogodineučenja, mošmislit». Stari je bio mizogin, sigurno je bio, potvrđujem ja, da je ohrabrim, nego što, sve je to bilo društvo pedera, ko i sad, mogu nešto postić samo oni koji prodaju maglu za iluminaciju. A 'okle im konzervans za maglu, pitam ja uz onaj bljutavi margarinbezkolesterola, zamjenski, umjesto putrahrvatskognajboljegnasvijetu, a ona ko da mi čita misli, A da znaš kakav su margarin imali njemački vojnici kad su išli na Grčku, bolji od maslaca. Kako si to reko sve stigla da probaš, Tako veli, nisu svi bili svinje, neki su nam davali i čokolade, kad su vidjeli kako su mi sestre maleislatkekoširlitempl.Ostavljali su u prozore, s ulice, dok su se brijali na onom jutarnjem suncu. Fino reko bogami, saradnja s neprijateljem, po članu zakona tog i tog, stavak taj i taj, odeljak i paragraf taj i onaj, po kratkom postupku su mogli da ve pogube. Kako veli ona, jesi l' normalna, tata je bio ugledni učitelj, poznavali ga bivši đaci, bili komesari, nije se moglo samo tako pred nišan. Ništa ja ne znam, đe je tebi bila klasna i internacionalna svijest, što nisi odbila da probaš od nacističke čokolade? Tu se ona sjeti jedne parole: Nema više marmelade da četnici mažu brade. Pa se kikoćemo ko u transu.. Utoliko zvoni telefon. Ja kažem, Eto vidiš špije nas slušaju. Kuća je ozvučena. Ona meni, Na zdravlje Tebi, Ti si ista ko i Danilo Kiš. U svemu i svakome vidiš znak, poziv, tajni smisao. Jeste. I stvarno, metalni zvuk telefonske dubine, para mi uho, kao da zove prekookeanski kit. A ono fakat, ona njena protuva iz najjužnije joj provincije, s Otranta, zove da čestita Hristos se rodi. Jel' tamo ima datuma, il' je pobrko i godine?
Pitam je ja, ljubomorna ko kučka. Ona, kao, ne čuje nego se prisjeća kako me pred Xavierom ispravila, kad sam ja rekla na francuskome provance, ne mogavši prevesti banovina, Tamo gdje je more, kaza ona, nema provincije. A Xavier se nasmijao, shvaćajući da je Barski zaljev centar kozmosa.

Dio III
Semnacatij denj pjatogo goda
Idem ja onomadne u šetnju.Još nije sasvim pao dan, a već se sluti sumrak nad ka-princes-krafna zvonikom. Tek, lutajući onako besciljno, ničim izazvana, uđoh u dućan staklom. Tu je, sve do rata bila nadaleko poznata fabrika kristala. Sad ju preuzeše Slovenci, i, nametnuli onaj svoj grubi, neotesani, necizelirski rad. Uđem ja, reko, a kad za kasom sjedi neka prispodoba ženska, u vinterici. Pogleda ja oko sebe, odma zapazim liepe čaše na stalku tamnosivom, skoro pa crnom. Reko, jel ovo, murano? A ova će, digla se, isprčila stražnjicu ko kljukana guska, stala raširenih nogu i s rukama u džepovima preda mnom, Gospođo da je to murano, koštao bi par hiljada kuna! I znate li vi kolko murano UOPĆE košta? Tu mi se digne ona stvar koju nemam, tek ja se ne dajem smesti, Znam reko dobro, i prije nego što ste Vi na svijet došli. Gleda me bielo, ko da vidi Samu Majku Božju od Milosti, ja u onoj ekološkoj bundi, i dubokim sajmonicama, a ne vadi ruke iz džepova. I uostalom, dodajem ja, s klijentima se ne razgovara s rukama u džepu. Ona se tu prodera, Što Vi mislite sa mnom OVAKO RAZGOVARATI? Razbjesni se kuja, pretvori se u aždahu, jer je ja pred tijem podsjetih da rečene čaše neće biti za šampanjac, kako ona napomenu, već za vino. Uostalom, Vi biste to trebali znati. A ona, histerika naprahana ko venecijanska maska, meni: Gospođo, ako ste me došli PROVOCIRATI, gledajte , tu je preko policija. Ja se zbuni na potonju riječ, no ne dado joj na znanije: Jeste l' reko normalni, kakva Vas policija spopada? Jel' Vam reko u opisu radnog mjesta da prijetite i sikćete na kupce? I tu ti se ja okrenu na peti, izađo, zamalo slupa sve one mrčne vitrine sa staklarijom, ko nacisti u kristalnoj noći. Ona će meni u MOME GRADU, u MOJOJ ZEMLJI prietiti policijom. Mamu li joj doušničku, banda teroristička. Sigurno je nabrijana te je onako blieda, duva ili se fiksa, drolja jedna trgovačka. I ona će prijetit s tisućicama kuna, jel' bitno imam ih li ja ili ne? Nego je sigurno vidjela da osim rukavica u ruci držim samo svežanj ključeva, i da ne kanim kupovati, nego samo meračiti.
Pa zar je to nedozvoljeno, nama koji smo ko klinci išli u «KRISTAL» i gledali kako pušu majstori i užarenu melasu stavljaju u kalupe i peći? Ja, sam, sjećam se upoznala i majstora Giorgia, koji je pravo s Murana došao u S., da dizajnira vaze i gondole, pepeljare i servise za dvanaest osoba, u muranskome staklu. I sad mi je kuća puna kristala, i ne merem se odvojit od nekije primjeraka... Poslie pođem do Muzeja, tamo samo idioti s psima, ne zna se ko koga vodi, tek jedan šetač slobodnije ruku i ja. Čudak neki, pogledava me iskosa pod onijem kao španskim šešoarom, zakopčan je ko svećenik do grla, sve to vidim pod onom žutom reflektorkom koja baca svjetlo na spomenik Koči Racinu, sostavitelju Belie mugri...
Buncam išavši putem: belie mugri crnie dani, sinjije mora surije montanji, poslie se vraćam domu svome i puštam Leb i so, one sinkope me lieče od ludosti, koliko bi iluminacije trebalo prosuti po ovim nadrkanim beštijama da se opismene i uljude, da nazovu Zdravomariju ili Večernju bez nemira u stražnjici i poganskih psovki na prljavim jezicima, koliko oceana prosuti da se iznova pokrste nekrsti, da se osove na dvonošce ove apsolutne zvieri.
Ne pišem već mjesecima poeziju, i to me čini zdvojnom i sutonskom, moj dragi Sadisto. Znaš li kolika je to pokora za mene koja u svemu viđah samo ono lirsko, koja trpim kičerajskoga paraživota dramu da bih ispuštala istinsku kanconu na sva čula? Koja sam navikla žmiriti da bih podnijela nesnosnu drskost nevremena? No, na stranu Najdražamimoja zemljica i njene inačice. Francuska mi je progutala mnoga moja lirska nagnuća, ushićenja, opijate jezikom koji mi je najbliži jer je neprevodiv, kao svaka poetska ekstaza. Tamo, da bi opstao među građanima koji su za svaki slučaj sačuvali i rep, moraš dobro biti otriježnjen, trezven posvema.
Nema zanosa, nema uzburkanosti, nema strasti, nema derta. Jok bato. Samo Zakon, Jednakost, i Opštena jebada. Svako sa svakim, niko ni sa kim. To znači, sva su erotičestkaja mogućstva poželjna, nijedno ne znači prisnost. Zapadnjaci zaziru od te riječi ko đavo od tamjana. Nezavisan i nepotreban ko smokvin list. No za razliku od potonjega, koji kad ga ubereš, mirisav je i ljekovit, njihova je LIBERTE neupotrebljiva, prazna, smrdi na pseće govno i ima lice posvuda isto: arogantnih službenika što predstavljaju Njeno Visočanstvo V. republiku. Bljutava i izlišna, to je Sloboda Zapadnjaka. Nikom neophodna, jer je imaju, nikom dovoljna, jer bez kamata i glavnica ne vrijedi, nikome potrebna, jer reciklirana revolucijama, angažmanom, gošizmom i degolizmom, magrebskim proširenjima ili poljskom ohološću, iscrpljena je, prerađena, izlišna, dosadna, opetujuća, i po ko zna koji put neoprostivo neukusna, sa svojim povicima u tuđa dvorišta, sa svojim špijuniranjem u jadranske pjene i balkanske gulaše, nesposobna da smisli išta više NOVO u umjetnosti, arhitekturi, ili muzici, bez stranaca, bez ponavljanja banalnih sižea o pariškoj nepodnošljivoj kuhinji tzv. ideja.

Dvadcatij denj pjatogo goda
Zaželjela sam se sevdalinki, Sadisto, onih podgoričkih. Upravo, zetskih, uz magistralu, kad u svakoj kafani zavija u svojim spiralnim tonovima neka turkofona melodija, privlačeći turiste, avanturiste i nas, ljetne džabalebaroše. Jedna od mojih bližih rođaka i ja, sa svojom bi se muškom pratnjom, znale otputiti put mora, a završiti u kafanama uz džadu, na ribi ili kastradini, oko Virpazara. To je bilo i nekako prestižnije, jer u primorskim je mjestima previše stranaca, ne znaju uživat, oblokavaju se onim Nišickim pivom nesretnici Švabe, traže knedličke Česi, Talijani traže prvi pjat s tijestom i raskvase se od pomisli koliko košta jastog u kotorskim ribljim restoranima, a posvuda rasprostranjeni Zagrepčanci guslaju uvijek isto čuđenje što je njeguški steak, tako appetitlich, i tak, zaboga, sliči na, kaj ne, naš, agramerski.
Ma nemoj mi reć, molim Te, uz trpezu smo svi slične guzice, namirujemo prvo utrobice, pa ih zalijevamo vinom, pa tek onda može pjesma, koja kakti para dušu. Para k...c ili ga lomije...

Istini za volju, jedno od opštije mjesta kontra crnogorskije ušiju, da su tvrde i beslušne, prazno je i savim netačno. Ko je čuo kako lijepo kanconišu Podgoričani, ili baladišu, taj se morao rastapati uz Veselu, veselicu, ili Ko to kuca alkom o vratima....Bila je dugo u hotelu koji tad bješe zadnja riječ arhitekture, jedan mjesec u ljetu, angažirana već onda legendarna Ksenija Cicvarić, umjetnica starovaroške sevdalinke. Kako je pjevala Anđušu, da ti prosto srce strane ili da bez silnog ostaješ bez daha. Dolje, pod terasama hotela mrmori kao žad zelena Morača, studena i besprijekorno bistra, onamo se, preko mosta Nemanjića naziru Cigani čergaši, s onu bandu treću, put Pipera, kanjon se produbljuje ko na Lumbardinim slikama, sve odjekuje posebno i zvonoliko, s onim ehom koji i sad čujem, sve do Malesije, albanske krajine. I tu ti onda oni beogradski drznici kažu da đetići ne pjevaju nego leleču, da sviraju na dva tona, ili da im je pjesma tek pojanje. Jebem im oca očinskoga, a u njihovu je pjesmu ušao turski momenat, i ako go isključiš ne ostade im Sitno kolo do kola.. .
A fakat uigraju go sitno Srbende, sve ka balerine popridižući se na prste, sitno sitno, kaluđerski. Ko da prosipilju perpere. No sad je svuđe obrnulo na onaj turbofolk, ne moš propisno ni uši zapušit, probija do nerava, do ključnije kosti, do rebara. Moš se jebat, zavladao kičerski elemenat svuda, oni s Međimurja deru se s etnom, svaka ko da svršava, Dalmoši razvrgli muški kor pa ženskadija u duetima ili tercetima umjesto onije glasova ka kastriranije muškadije, sad sopraniše sve ne bi li pokazala bielu svietu Ća je pisma, lipa i bila ka im Rvacka. Bosančerosi se još vuku na bregovićevske prerade, već mi je digo tlak sa svoji motivi ciganjski, potroši mrčnu Cigančad đurđevdansku ka sapun, a trubači će golem zvuk da izduvaju, elem će celu Evropu raznesu, samo ako se ovaj komesar balkanskoga melosa iz svoga bunkera u Pariže ražesti, će im pokaže di se sinkopiše a di blefira. Tek, jebote, treba da se povinujem pređašnjoj panonskoj balad-ševićkoj poemi, pa da go slušujem po dva do tri puta s one duple CD što mi o slavi, presvetoj Đurđevici, pokloni druga mi po feminizmu, Mirjana Đ. Razumiješ, onaj kokot banatski, sve čkilji onim očima što mu utonule u obraze ka da su ga čele izujedale. Sjajne su mu stvari, no vazda jedno isto obrće. I samodopadan je, to ne volim kod autora. Volem skromnost, pritajenost, do iščezavanja iz vlastita pisma. A ne bolan, da mi se razmeće sa snagu, ko neki retorički Herkul. Tu se odma iznerviram, ugasim onu napravu, okrenem ploču. Zato si s instrumentalnom muzikom vazda načistu. Nema ogledalce ogledalce, reci ko najlepše sklada reči, jok bato. Samo se tonovi zgušnjavaju i rastvaraju, tope i sabiru, luduju ili tješe, već prema nastrojeniju, već prema položeniju. Tvome, koji dotle, svoje jade celofanskoj apstrakciji mreže nudiš: gol si golcat, i treba ti pokriće, pokrivalo. Nema li ga u tvojoj ruci, ima da nadrljaš, i od kritike i od paravojske spasa književnih protuha. Nijedna nije capable sonet napisat a ne nosit se s teškom artilerijom zanata kritike.
To mu ga dođe ka u onoj soldatskoj anegdoti. Ide vojak sa straže a pita ga dežurni, derući se: Koji si? Ja sam, veli ovaj, taj i taj. Stražar veli, stani, uzvikuje li, uzvikuje.. Stao sam, uzvraća soldačina. Đe si bio, udara dalje kaplarčić put njega. Srao sam, da prostiš. Sve sam postmodernistički pastiš govnovaljskih uradaka. To ti je na svijem stranama sukus naše dične, drnčne nazovikritike. Usporedi samo Matoševu ili Vinaverovu, pa ćeš da vidiješ brale što je oštrica a što bodež. Ima da te proburazi s glagoljivom dijamantski reskom rezonancom.

Sljedujuščij denj
Dvadeset i prvi je već u mjesecu, kako brzo prođe ovaj početak tzv. Nove, evo već prekosjutra bit će Preobraženje. Kako počne oktobar tako počinjem željeti ljeto, njegove milosti i žaropeke, njegove duboke sjene i debeli kao za manastirskim zidinama hlad, a kad dođe, iscuri ko klepsidra, za koliko se prekrstiš. Ne bude više one hrabrosti da se kupaš u maju na i inače znatno hladnijema južnijem morima, ili krajem septembra, kad si rođena, poneki zaludan posao ili beštije familijarne pokupe ti vrijeme, te ga protratiš nizašto.
U kafenisanju i teferiču, u divanu u kojem se više ne znaju oni mlađi u famelji snaći, no se deru ko da su svi šuplji navr' glave. Naj mi je miliji protagonist ljeta onaj magarac s očinskoga doma, star je već prestar, reče ono pašče od Periše da ima put 40 ljeta. To magare kad se ražljuti na ukućane i kad više ne može trpjet njiovu dreku, lijepo se izgubi, pođe put šuma u one glavice, niti riče niti se čuje, radije će da lipše od žeđi nego sluša graju. Gubio se tako pretprošloga ljeta par puta po par dana, već smo mislili da ga pregazi džip one raspusne omladine na cetinjsku džadu. No, onda se pojavi, s onim debelo upletenim užetom oko vrata, razvezano, ili, lancem koje vuče za sobom, kao znak ropstva kući Blagotića. Ja mu samo kažem, Mago jadan, đe si ti Moj Mago. A on, odobravajući i razumijevajući sve od onoga moga zbora, striže ušima. I kad sam bila mala voljela sam magarad, sve su me stavljali na samare kad odlaze u berbu grožđa, a ja fino iz one čvrsto upletene kotarine motrim na dudove i Đerinac, njišući se na onom četveronošcu sve do Razboja. Poslije mi daju da zobljem od onoga grožđa tako slatkoga da ti se prsti slijepe, i jezik pocrni ka da si pio tintu.
Ili me svrate kod onije kuma Ljubice i Milice, a one ne patihnu, e im je dan doša: svaka me propituje što smo večerivali što ručali, mrčimo li pinjate ili samo od bijeloga mrsa objedujemo. Ne, rekoh ja, nego strina kuva pijetla u supu ili ka za inat, i ka usput, ispričam kako je stric zakla jagnje nama u čast, te sam se osladila onom priganijom za doručak, a do ručka me druga strina zvala na pitu, ka dušek meku. One obrću onim mrkim očima i gledaju put Svetoga Vasilija Ostroškog, i krste se preko prsiju i sve do pupka, a ona mlađa, od njih dvije, sličnije jedna drugoj nego dva jajeta, nudi mi pršute, sitno zboreći: Anu, probaj, pa da vidiš da je naša bolja, i suvlja i slađa od one što ti stričevi suše. Tu meni ne bi pravo, pa da ih još podjarim kažem, Ne mogu hvala, onomadne mi je stariji stric peka na ražanj, na oganj , na žar, suvoga telećega mesa, ne umijem vi kazat kako je slaaatko. Tu razvučem one vokale ka oni, a njih se dvije u jedan glas pitaju, Kako ova mala Milorada Blagotina zbori ka da se nije rađala na te bande latinske, ko bi kaza da nije ovdašnja đevojka, viđi Bogoti, kako su je vaspitali ti roditelji fino. A ja da spasim svoju ranu lingvističku svijest uzvraćam: Umijem ja i po njihovu da zborim, no me ovđe niko ne bi razumio. Reci nešto, Svetoga Ti Petra Cetinjskoga, nagovaraju me one, a ja onda popravim šiške i haljinicu, kao na sceni i prepričam neki dječji dvorišni dijalog na kajkavskom. One se zbune, i pokrivaju usta da im se, dok se zacjenjuju od smijeha, ne vide oni zubi što ima fale u glavu.

Večer dnevi v katoroj uštap jest
Đe si bolan Sadisto, u ovakav krunski tren kad ogromno oraha stablo tik uz moje prozore namiruje se besprijekornim kristalnim, kao prah, kao štaubcukor, svjetlucajućim pršcem a idilu zimske večeri kvari samo onaj prizemni tip, dok razvaljuje sjekirom drva u podrumu zgrade. Tu sam i ja kojoj ne treba muzika, jer sveti trenuci isključuju sluh, isključuju čula, možda u podjednakoj mjeri kao i čuvstva, a ekstaza stapanja sama je sebi svrha, kao i laka a obvezujuća lektira cioranovska. On je možda dosegao veličinu ničeanske mjere, dosegao ali ne i premašio. I kao što ti citiraš svoje uspavanke, lektire poglavnice, tako i ja vazda za nuždu uz jastuke i jagluke držim po jednog Antikrista u prilici filozofa ili književnika skeptika. Uz Danila i Tina, tu su nove dvije kod Feltrinellija izašle filozofske knjige Salvatoreove, druga mi i sustanara u samoćama milanskijem, Celan i Cioran, Andrićeva ili Maupassantova novela, neutješni Filozofski rječnik Voltairov i za potpuno jezično sluđivanje, poezija Roberta Desnosa ili Paula Verlainea. Moram li dodati da ih čitam u izvorniku, uz pomoć rječnika, doduše, ili je dovoljno reći skromno: iz istog sam jezičnog kruga iz kojeg su crpili Crnjanski i Dis, Dučić i Matoš.
Kasan je popodnevni i sat, još nije odzvonilo u S. za večernju, kažu ovdje Kasno je popoldan iti k maši. Kasno je i u nekim godinama zazivati fantazije djetinje. Kako to činim ja pisanjem, svakodnevno, i bez trpke muke kojom se inače truju pisci izlišni sebi koliko i svojim čitaocima, izlišni i nabeđeni kao plavuše, pseudoumjetnici, gromoglasni vikači što s prvim kihanjem prave performanse a potonjom i prdnjavom revolucije. Žuči puni i olovnog otrova koje vam strovaljuju u njedra već na prvoj stranici ili u svojim preuzetnim Proslovima, preseravajućim eklektičkim i samodopadnima, kako to već biva kod ljudi koji su usrkali od smrada Canala Grande ili od paprenosti londonskih azijatskih restorana. Ili, nedajtibože, preletjeli Baru pa se navukli na california-blues. Ja bi to sve lijepo ispljuštala jednim dobrim šmrkom, dobrim pritiskom debelog mlaza vode isprala te bljuvotine, te ostake snobovskih gozbi, na govnarijama koje slušamo kao svjetske pozornice organiziranog kriminala kiča.
Ne bi mi ga mogli prijeći nijedan više ne pontonski mostić, ma ni jednu granu put Istoka, a da se prethodno ne cijepe od ljevičarenja, zelenog mišljenja ili makrokozmičkih recepata o bielom i svietskom poretku. Pa neka si ga pripašu na onu stvar, ili okače o pluća marice puna, drkadžije predsviesne, iz primozga puneće, na elektronskoj mrežici svršavajuće pizdopatnike.
Sigurno misliš kako mi je jezik ogrubio među Galima, i kako sam daleko od one Teroristkinje milosti kakva bjeh pred desetak već bogme godinica kad me upoznade.
Jes, vala, tačna ti je to istina moj Sadisto, više se i ne sjećam potanko okolnosti u kojima smo se upoznali ili sreli, bit će svakako jedna od onih vazdaistih ka iskopiranih sličica iz tvojeg manjinskog ureda gdje velebne i svetske stvari dževapiš. A sad, otkad se primaknu Vrhu Njiova Prevashodstva, ja se sjećam samo ljetošnje Tvoje kulturkancelarije, u kojoj se ponovo, kao leitmotiv, uz one mrčne grafike i plakate i ulickana uljem premazana vrata i stolice i okrugle stolove, javljaju rekoh one lelijave zavjese, kao čisti amblem naše obostrane nevinosti.

Sljedujuščaja vječer
Zdravo da si Dragi moj Sadisto, više svačiji nego moj, pripoji se na tebe vaskoliki živalj serbskij onaj iz zemlje Orvacke, em mu ga dođeš nešto kao Prevashodstvo koje mu metaniše i sledstvije pravoizriječno dejstvije ovaploćuje. Nit te viđeh već podobri broj danah, no samo čuh na žicu. Reko danas, u onim našim radnijem dogovorima o rabotah koje imam proizvesti ili već u njima tonem gušeći se jednako od blagorodnije bogougodnije djela, reko danas, oće li ta dva moja libra rječnička, skoro pa bukvarska, onoga što slučylos i onoga što nuždnoe est, oće li gledat bijelije dana, iliti publikacija. Oće l'reko, da ne ponavljam ko oštećena longplejka, gledat bijeloga dana do proljeća? Kad tu me ti zaskoči, i kanda nećeš, priupita: A kad za Tebe počinje proljeće? Ja se malo ka zbunih od dejstvija anestetskog pitanija tvoga, kako ima tu sad da mi postavljaš tako poetičesku frazu kao neki svemirski geometar, oli znam ja kad sviće dan ol' se pravim neučena? I brzo se dosjetih jadu pa odgovori: Dvadeset i sedmoga marta, nego kako, koji dan kasnije, ali reko toga je dana u zapadnoj ikonici Santa Lydia, ima po njoj da se pamti kad dan pruža svoje ozarenije u kokota letu. S praga polijetajućeg. I tu se mi, bez oko u oko, samo uho na uho, dogovorismo da knjige, dvije ujednu, imaju izaći. Ja se obradova', ograši' se, kao ono derište kojem ponudi šećerlemu, čibuk, s pazara. Ima da vidimo oćeš li se držat slova il ćeš mene, ljutu Arnautku, za riječ fatat.
Inače cio mi je dan u gostima bio jedan od najvažnijih ljudi u mome živo