Rođena je 1965. godine u Zagrebu, Hrvatska. U horoskopskom znaku ovna (ovo navodi jer su mnogi suradnici BKG-a naveli i taj podatak, pa misli da je to, onda, zbog nečega važno). Pred sam raspad SFRJ, 1989. godine, ulazi u svijet novinarstva i do danas tvrdoglavo (i na svoju materijalnu štetu) odbija objaviti tekst bez provjerenih činjenica, trač, kakvu tajnu ljubavničkih ložnica, svjedočanstvo "glamura" novopečenih bogataša ili tekst koji bi na bilo koji način širio netoleranciju ili mržnju. Dapače, uporno upire prstom i razotkriva sve mehanizme javnog zastrašivanja namijenjenih proizvodnji poslušnosti, ali i dragovoljnog pristajanja na poslušnost zarad privilegija kojima autoritet katkada nagrađuje – što je svrstava u one "dinosauruse" koji se stalno nešto bune i nerviraju okolinu.
Od Danasa, preko Arkzina, Beatte, Osječkog tjednika, Fokusa (prije negoli je odlukom vlasnika postao glas najtvrđih nacionalista), Cosmopolitana, Ellea, Republike, Jutarnjeg lista gdje je radila kao novinarka ili urednica, posljednje tri godine članica je uredništva dvotjednika Zarez, redovno objavljuje u Novostima, a za kolumnu "35 čvorova" (inače, jačina vjetra kada meteorološke službe objavljuju neveru) u mjesečniku Zaposlena primila je i nagradu "Maja Miles" za 2004. godinu. Radio kao medij isprobala je kao dopisnica Radija Slobodna Europa, a televiziju igrajući se s prijateljicom Andreom Radak ispred kamera emisije Ex-Yu kult. Novinarstvo je jednom napustila zbog rada za Institut Otvoreno društvo – Hrvatska, a redovno ga nadopunjuje radom za kakvu nevladinu organizaciju ili kulturološke inicijative (Centar za ženske studije Zagreb, CESI, Sajam knjiga u Istri, Istraetnojazz festival…).
More joj potrebno poput hrane i vode za piće, pa je prije dvije godine napustila tzv. metropolu i danas zna sve nijanse kvarnerskog plavetnila i refule riječke bure.

ZA UŽITAK DOKIDANJA GRANICA

 

Deseti broj koji ujedno svjedoči i o deset godina postojanja časopisa "Europski glasnik" nesumnjivo je trenutak kada tom projektu valja posveti nešto više pažnje. Proslavljen je, kako bi to s ponosom rekli u doba socijalizma, radno, kao dvodnevni simpozij, odnosno "Dani Europskog glasnika" s naslovom "Totalitarizam medija?" upućujući tako i na dio sadržaja najnovijeg broja. Nasuprot tomu, stoji poteškoća. Jubilarni broj zaziva da se o posljednjem i svim prijašnjim brojevima, nekako u isto vrijeme, nešto i kaže, ali svaki, pa tako i posljednje izdanje "Europskog glasnika" tu želju (ili zadatak) čini nemogućom. "Europski glasnici", naime, iziskuju predano čitanje od nekoliko mjeseci, pa promtno reagiranje straši mogućim pogreškama i propustima. Zbog stava da je ipak bolje pravodobno reagirati, svim nedostatnostima usprkos (a i kasnije dopisivanje je moguće), ne preostaje nam drugo nego reći da i ovaj put "Europski glasnik" zaključen s tek kojom stranicom manje od njih tisuću dajući time svim predstavljačima/icama i komentatorima/icama mogućnost kakve doskočice poput one o nemogućnosti čitanja u krevetu, pred spavanje. Jer kako je to rekao Velimir Visković, predsjednik Hrvatskog društva pisaca, nakladnika "Europskog glasnika" – postoji opasnost od ozbiljnih ozljeda. No, ne samo zbog obima i težine, nego ponajprije sadržaja "Europski glasnik" nije izdanje za miran san. Vjerojatnije je da će napisano uznemiriti, najčešće u onom pozitivnom smislu inspiracije, novih saznanja, poticaja za vlastitu kreativnost, ali u njegovoj desetogodišnjoj povijesti ima i onih momenata koje već nazivamo ljutnjom, ili bijesom. Kako bilo, ni jednog niti drugog ne bi bilo da nije "Europskog glasnika", da nije upornosti Dražena Katunarića, glavnog urednika, dobrih prevoditelja i nadasve sjajnih (i onih manje sjajnih) autora iz cijelog svijeta. Sasvim precizno, prema podacima iz prigodno objavljene bibliografije, s tim je časopisom do danas surađivalo 96 prevoditelji/ica i 435 autora/ica.
Kako smo već naznačili jedan od tematskih blokova o kojima se već raspravlja jeste onaj posvećen medijima. U promišljanju totalitarnosti medija krenulo se s "Razumijevanjem medija" amblematičnog teoretičara medija Marshala McLuhana, a odmah ga slijedi upozoravajući tekst Briana Fawcetta "Gdje je McLuhan pogriješio u vezi s globalnim selom i što nije predvidio". Zatim slijedi prava revija tekstova iz pera (i tipkovnica) nezaobilaznih autora i teoretičara kada je o masovnim komunikacijama riječ – Umberto Eco, Jean Baudrillard, Noam Chomsky, Günther Anderes, Geert Loovink, Jean-Pierre le Goff, Amelie Nothomb, Philipe Murray…njih ukupno 28. Konzultirani su i novinari i pisci redakcije (Beck, Pavičić, Roško, Žigo, Katunarić), a unutar temata objavljen je integralni rukopis Pierrea Bourdieua: "O televiziji. Pozornica i kulise" (Sur la télévision, Raisons d'Agir Éditions, Paris, 1996.).
Drugi blok koji je u ovo kratko vrijeme od izlaženja broja već pobudio veliki interes jeste onaj pod nazivom "Propitivanje islama". Razlog je, vjerujemo, prilično jasan, jer kako piše u uvodniku "islam se nalazi, više nego ikad, u srcu današnjih rasprava". No, "bilo koji sud o islamu iskazan na temelju isključivo političkog djelovanja ljudi i njihovih organizacija čini se površnim i nedovoljnim bez poznavanja duhovne baštine Kur'ana i njegova moralnog kodeksa. Tek nakon toga uvida mogu se eventualno razumjeti različiti spektri ideološko-političkih implikacija. Tekstovi Anne-Marie Delcambre, Abdela Wahaba Meddeba i Josepha Bossharda imaju upravo tu svrhu". Niti da bi što dodali, niti oduzeli.
Time se ni izbliza ne iscrpljuje draškanje znatiželje i užitak čitanja "Europskog glasnika". Tek će se kroz nekoliko mjeseci moći spoznati prave dimenzije (i eventualno uključiti u raspravu) što ih izazivaju još dva temata. Dossier "Crna knjiga psihoanalize" sastavljači kojeg su psihoterapeuti i psihoanalitičari, a koji je krajem 2005. godine izazvao veliku polarizaciju prvo francuske, a potom i šire europske javnosti jer upućuje "na kriminalno podrijetlo i djelatnost psihoanalize". U časopisu su objavljeni osnovni elementi te rasprave, kako pozitivni tako i negativni, a vjerujemo da nećemo pretjerati ako najavimo i odgovor – "Anti-Crnu knjigu psihoanalize" Jacquesa-Alaina Millera čije se objavljivanje iščekuje ovih dana. Polaganom i predanom čitanju valja se prepustiti od 459. do 665. stranice koje čine blok "Moć slike – izgledi za umjetnost". Najveći dio izabranih tekstova neposredna su posljedica projekta ICONIC TURN iz Karslsruhea, koji je prema riječima sastavljača temata, Žarka Paića novi laboratorij ideja našeg doba koji radikalno dovodi u pitanje povijesno-umjetničku hermeneutiku i ikonologiju kao načine razumijevanja suvremene slike i suvremene umjetnosti. Pa tako možemo čitati Gottfrieda Boehma, Friedricha Kittlera, Stefana Heidenreicha, Petera Weibela, Billa Violu, Wima Wendersa, Bazona Brocka, Petera Sloterdjika, Hans Beltinga, Bredekamp/Brons, Martina Kempa, Willibalda Sauerlandera, Deana Komela, Philippea Muraya, Aude de Kerros, Nathalie Heinch, te samog sastavljača.
Stotinjak stranica rubrike "Poezija/Proza" najvećim dijelom zauzima nova portugalska pezija, potom poezija Claudine Helft i Jean-Luc Wauthiera. Prozni dio donosi prijevod "Pripovijest o dobrom starcu i lijepoj djevojci" Itala Sveva, te nove uratke Tatjane Gromače i Igora Rajkija.
Sukladno najavljenom deseti broj donosi i nastavak dijaloga Petera Sloterdijka i Alana Finkelkrauta, inače suosnivača "Europskog glasnika" čije je francusko izdanje u međuvremenu prestalo izlaziti, a u uvodnom poglavlju svoje su mjesto našli i Giuseppe Sacco, Bora Ćosić i Knut Hamsun. Nema dvojbe i ovaj je put "Europski glasnik" potvrdio svoje usmjerenje prema opisivanju i propitivanju ponajprije evropske suvremenosti, ne bježeći ni od suočavanja onoga što prelazi granice Europe, otkrivajući i razotkrivajući nove teorije i prakse itekako relevante za ono što se zbiva u Hrvatskoj i široj regiji. Zrcanjenja koje nam omogućava i na koja nas potiče namah potiru i moguće primjedbe o suvišnoj obimnosti jednog časopisa i tome sukladne sugestije o učestalijem izlaženju. Takav kakav jeste zapravo na sebi svojstven način vrlo dobro obogaćuje scenu, nameće nemale standarde periodike u Hrvatskoj koja posljednjih godina doživljava malu renesansu. Dosljednost u propitivanju uloge intelektualaca, svih njihovih dilema i onih o njima nije napuštena ni sada - u slavljenički nas broj uvodi Frank Furedi tekstom "Devalviranje intelektualaca" koji dobro zaključuje "Većina akademskih intelektualaca čine inteligentni stručnjaci i pronicavi eksperti, koji nisu kulturno opskrbljeni za ulogu javnoga intelektualca. Pripadaju svojim institucijama i ostaju otuđeni od svijeta javnosti". No, jedno je neutralno, sa svom silom argumenata, dijagnosticirati stanje – slabljenje neovisnosti i autonomije intelektualaca - a posve drugo iskazati i vrijednosni sud što jeste jedna od zadaća intelektualaca, ma koliko nalazili opravdanje za njegovo napuštanje. Izrazito uočljivo nepostojanje ženskog roda navodi na razmišljanje ne krije li se odgovor na pitanje o tako općeprihvaćenom konformističkom povlačenju pod skute akademskih institucija, upravo u dosljednom ignoriranju intelektualki. Koje, i kada bi htjele i kada ne bi htjele, u istim tim povlaštenim mjestima znanja obitavaju neovisno – luksuz odgovora na pitanje "što pokreće svijet", kako je ustvrdila Jamaica Kincaid, ne proteže se do njih.
Možda je vrijeme da se svi skupa protegnemo, preko, ispod i pored granica što nam ih liberalni kapitalizam tako efikasno nameće. "Europski glasnik" u prvom je desetljeću svog postojanja pokazao kapacitetnost za nove iskorake, protezanja i ne samo u binarnim kategorijama gore-dolje, bolje-lošije, sjever-jug, istok-zapad. Zaželimo si da u narednom desetljeću bude još avanturističkijeg duha.