PROMJENA

Samačka soba bila je uvijek dobrodošla. Uvući se u krevet, češkati se po koži koja ne dotiče drugo tijelo. Voditi duge monologe. Izmišljati prihvatljive situacije – smještati u njih prekrasne djevojke i one koje “čitaju” naše misli.
Tako je bilo onda. Ovo djete ništa od toga ne zna. Njegova je zadaća samo snaći se u novom svijetu, nametnuti svoj socijalni smješak. Snaga volje nije presudna – sve se polako slama, razbija u tisuću oštrih krhotina. Više ne odlučujem sam. Promatrač sam, dok sitne krhotine jure međusobno se sudarajući, tvoreći jedan posve novi, neobični oblik.
Gledam naša nasmješena lica i njega u sredini. Fotografija, naravno, nije dovoljno oštra. Nas troje. Tek sada, biološki, mi smo savršeni, poput ljudskog egzemplara: otac, majka, dijete.
Ne namećem si igru proučavanja njegova lica, mada se ona nameće sama od sebe. Liči na mene. Ona kaže: - liči na tebe – i oboje potvrdno klimamo glavama. Ponekad uspjevam sebe sagledati sa strane, kao nekog drugog. I tada, samome sebi izgledam isuviše predvidljivo, kao jedan od “njih” koji imaju dijete.
Davno u mladosti, u danima nakon vojske, pogled mi se na ulici često hvatao za sivomaslinaste uniforme. Ostajao sam tako zaogrnut, opsjednut tim drugim svijetom, dugo. Sada zamjećujem dječja kolica, bebe i one “na putu”, plišane žirafe u izlozima. Dok ga držim u rukama nadolazi mi neobična nježnost pomješana s nekontroliranom slabošću, skoro do bola, i ne mogu si pomoći.
Pokušavam ga doživjeti kao zasebno biće. Suparnika, zašto ne?! Nikada mu ne tepam. Ona mu tepa.
Jednom sam imao malog crnog labradora. Zima je bila neuobičajeno hladna a on je bio jako mali. Pored kreveta rasprostro sam šarenu deku i pokazao prstom – Tu budi! Noću sam se budio i nosio ga na pišanje. Četvrti dan oči su mi bile natečene i crvene od nesanice.
Ponekad, dok se djete uvlači pod moje krilo, osjećam tu nevjerojatnu nježnost, kao što rekoh, skoro do bola. Zažmirim, na trenutak, zaboravim gdje se nalazim. Oko mene se pomiču sunčeve zrake probijajući površinu, uranjajući, lomeći se o obrise već pomodrjelih prstiju. Tišina me opsjeda. Plavetnilo me tiho okružuje i skupina malih vilin konjica i nas troje: otac, majka, dijete, držimo se rukama tonući sve dublje, smijući se samo očima, kao neobična samosvojna bića okružena raznobojnim planetama, negdje duboko u Svemiru.
Dok plaćam stanarinu, pričuvu, struju … ne vjerujem da se to meni događa. T. me onda previja kao dijete, okreće me po krevetu. Naše se dijete neobično umiri. Jer ja tada plačem kao što ono često radi.
Kažem – Jebiga, ne mogu više tako –
Ona zna kako to izgleda, kada dođe kriza. Ona onda skuha čaj od kamilice, otvori “Domaćicu”. Dok dijete spava ležimo u krevetu – pijuckamo topli napitak, grickamo kekse, proučavamo svoja umorna lica. Onda se ljubimo i pomičemo zaliske vrlo oprezno. Dodirujemo se pažljivo. Širimo zjenice, začudno, kao da se gledamo prvi puta u životu.

Prozor naše spavaće sobe gleda u susjedno dvorište. Čudna je to perspektiva iz koje promatramo dvorište i mladoga dobermana zatvorenoga u boksu na kraju zapuštena travnjaka. Iznajmljeni stan je u suterenu i sve što se događa u susjedstvu vidimo iz žablje perspektive. Predosjećamo da ni mladome dobermanu nije ništa lakše. Izokrenuta perspektiva i njega zbunjuje. Njegovo učestalo lajanje povezujemo sa zvukovima iz našega stana. Mladi doberman napeto osluškuje kako bi odgonetnuo tajanstveni izvor neobičnih zvukova. Onda iznova laje.
Ujutro, dok cijeli kvart žuri na posao, ja i T. meškoljimo se na prostranom krevetu. Leđima okrenuti jedno prema drugome, skvrčeni u embrio položaju, dodirujemo se vrelim stopalima. Pažljivo se privijamo jedno uz drugo toplim tijelima. Bunovni smo i naši su pokreti veoma spori. Nervozu i svakodnevnu napetost tijela zamjenila je jutarnja slatkasta malaksavost. Ne mogu točno odrediti kada nježnost prerasta u želju ali svaki je naš jutarnji dodir dvoznačan i ostavlja traga na našim učahurenim tijelima prekrivenim debelim poplunima koji su dugo u noć akumulirali toplinu. Ponekad samo nastavimo spavati, promeškoljimo se i okrenemo na drugu stranu.
Ako dodiri očvrsnu i ruke odaslaju molećljive poruke, pomjeramo se dajući jedno drugome više prostora ili se dodirujemo tijelima, pomičući blago ona mjesta koja nas najviše uzbuđuju. Sve se dešava u slatkastom polusnu u kojemu ja postepeno preuzimam inicjativu. Kada se oboje dovoljno uzbudimo skidamo se bez prenemaganja. Tek posvema goli, napete, brončane puti, poput koščatih bogova zaplećemo se punom dužinom tijela. Osluškujemo jedno drugo ližući jezikom najosjetljivije točke koje unaprijed poznajemo.
T. se predaje mojoj igri odugovlačenja. Ponekad je igra toliko izludi da zapomaže u bolnoj grimasi požude. Kada više ne uspijevamo svladati vlastitu napetost sjedinjujemo se bez namjere da više odugovlačimo. Ako ne svršimo zajedno, pomažemo jedno drugome dok se oboje ne srušimo crveni u licu. Svjesni smo čudnih zvukova koje stvaramo tek kada sve utihne. Ležeći opušteno, osluškujemo tišinu koja nas prekriva.
Sve je utihnulo. Ne čuje se žamor djece ili zvuk posuđa iz susjednoga stana. I mladi doberman više ne laje. T. se napinje osluškujući ali ne čuje se ni najmanji zvuk. Ništa. Znamo da je mladi doberman zbunjen. Nagli prestanak njegova lajanja potvrđuje da nas je sigurno čuo. Možda se boji? Možda samo nervozno liže uzdignuto spolovilo? Uvijek je tako.
A onda, ne prođe ni sat vremena i on opet reži, promuklo laje tako da nikome ne pada na pamet posjetiti ga, pomilovati po uskoj, duguljastoj glavi i šiljatim, obrezanim ušima. Njegovim promuklim lavežom sve se nanovo budi u malom dvorištu. Čuje se cvrkut ptica ispod oluka. U susjedstvu netko buši rupu. Postavlja stalažu ili nekakvu sliku? Zabija čekićem plastični čep. Onda dolazi na red poduži navoj. Ali to se više ne čuje. Lajanje mladoga dobermana nadglašava sve ostale zvukove.