U VRTU BARBARE V.

Barbara V. živi sama, točnije, živi s jednim od svoja dva sina, onim mlađim. Stariji je već odselio, dovoljno je velik, samostalan, a Barbarina kuća nalazi se na jednom okretištu gradske linije autobusa, to bi se, znači, moglo nazvati predgrađem, ali što je uopće predgrađe u ovako velikom gradu? Ah, njena mi se kuća jako dopala, jedna mala prizemna kućica s malom strehom ispred ulaznih vratiju. Vrata kuhinje vode u vrt otpozadi, u tom smo vrtu sjedile nekoliko sati, iz njega se može ući u dnevni boravak, tamo je mnoštvo knjiga, knjiga o kojima smo mogle razgovarati. Poklonila sam Barbari na rastanku CD tužne blues pjevačice, Barbara, rekla sam, neka te ovaj CD sjeća na mene, ali ne bih željela da misliš da sam ja tužna kao ta pjevačica, i srcem mi je prošla tiha jeza, bila je to jeza straha, straha koji se stvorio od pomisli da bi moj život možda ipak mogao biti tužan kao život blues pjevačice, i da je možda već sada, u ovome trenutku toliko tužan, jer u protivnom što bi me navelo da provodim toliko vrijeme razgovarajući s Barbarom, zašto bih se inače bojala bilo kakve usporedbe s tugom?

U sobi sam izabrala CD Bob Dylana, njegov je glas otvorio svijet skromnosti i istinoljubivosti, pažljivosti i ljubavi za životom, za lijepim, taj je svijet u potpunosti odgovarao atmosferi u Barbarinoj sobi, uklopio se u nju kao najidealniji komad namještaja, kao savršena grafika stavljena na ogoljeli komad zida. Potom je Barbara donijela kolač sa sirom kojeg smo pojele u vrtu zajedno s njenim manjim sinom guste plave kose koja mu je padala na oči poput žutog paperja. Njegova je opuštena nezainteresiranost, sramežljivost ogrnuta učtivošću osvajala svojim šarmom, bio je to šarm inteligentnog djeteta koje mnogo toga razumije, senzibilnog stvora koji za ljubav majci sjedi u društvu s nepoznatom ženom i vodi šljapkajuću konverzaciju na drugom jeziku… A kada se dječak vratio u svoju sobu, pred kompjuterski ekran iz kojega su dopirali povremeni šumovi, iritirajuća elektronska pištanja kojima se hipnotiziraju djeca, Barbara mi je otvorila dušu. Tada je rekla – moj muškarac ne živi samnom, ali mi smo zajedno već dvadeset godina. On je otac moje djece, rekla je, ali on želi imati svoju slobodu, rekla je, i činilo se kao da se svakom izgovorenom rečenicom još jednom želi uvjeriti u ispravnost takvoga života. Osjetila sam njenu težnju, zato sam kimanjem glave i pogledima koji su trebali značiti razumijevanje i blagost nastojala potvrditi da je takav život savim u redu, da su mogući razni oblici ljudskih ljubavi, a njena je zasigurno također jedna od mogućih. I sada, nastavila je, sada se on nalazi na jednom simpoziju u Frankfurtu, već tri dana je tamo, nastavila je vedrim tonom kao žena koja je ponosna na karijeru svoga muškarca a njenim još uvijek lijepim licem prelijevale su se nježne bore tuge i umora. Očekujem da bi se možda mogao večeras javiti telefonom, rekla je Barbara, već je prošlo tri dana, nije se još javio iz Frankfurta, sigurno nije bilo vremena jer simpozij je važan, književnoznanstveni simpozij, on je doktor književnosti, sve njegove radove unosim u kompjuter….

Vrt Barbare V. u kasnopopodnevnim satima zadobija nijanse ruskoga čaja, nijanse hrđe, cimeta ili pečene cigle. Otkuda takve boje u tvome vrtu, pitam Barbaru, a ona se šulja sa praznim porculanskim tanjurićima obrubljenim srebrom, na kojima se još mogu nazrijeti jedva vidljivi tragovi kolača s pjenom od sira kojeg je spremila osobno Barbara, i sa ponešto grožđica, koje je njen sin ispljunuo na travu trudeći se da to učini što diskretnije, što manje zamjetno. Na rastanku grlim Barbaru, i ona taj zagrljaj prihvaća, distancirana, suzdržana sjevernjakinja koja rijetko pokazuje emocija, koja je od malena naučena potiskivati. Ovaj je zagrljaj jedna od životnih iznimki u životu Barbare V., to se osjeća u načinu na koji ga je prihvatila, kao da je pružajući ruke prema mojim ramenima morala slomiti debelu opnu, komad brušenog stakla koji nas je do tad dijelio. Mogle bi se dopisivati, promucala je naivno, ali odmah nakon što je to izgovorila licem joj se prelio trag odsutnosti, shvativši valjda da je dopisivanje koje bi imala samnom nešto čime želi nadoknaditi nešto drugo, popuniti puno važnije praznine, i da bi naša pisma bile štake, krute drvene štake koje bi povremeno nosila i kojima bi se, tužno je to reći, radovala, stoga se naglo povukla, kao da je nekom nevidljivom gestom hitro izbrisala to što je rekla, uronivši ponovno u kristalnu emulziju udaljenosti i tihe, plutajuće samoće.