| |
Dablin,
uvijek miriše medju mojim prstima,
Irland, moja slobodna irska zemlja, uvijek kažem,
odmara se na mom potiljku, oslanja se na moja ledja,
krade mi šešir preko ramena.
Porede me sa bijesnim patuljkom iz Berlina,
premda moji pjevajući vokali iz sna druidâ
nemaju ništa zajedničko sa njegovim kukastim konsonantima;
uvijek kažem: aperkat, i sagni se, aperkat
i sagni se.
Trinaestog augusta 1933, nešto iza podne, donesoše gospoda iz
vlade zabranu,
zabranili su naš marš i zaposjeli groblje, i poredali policajce
kao zastavice pored naše zacrtane putanje.
Nedjelja je tako tužna, premda sunce sija i ja čujem kucanje
mog zlatnog džepnog sata kroz jasni zrak i moja najljepša svilena
kravata
prelijeva se u skerletnom odsjaju.
Uvijek kažem, kada hodaš, ne treba niko da zna
da si bokser,
dovoljno je da si džentlmen.
I tri stotine policajaca uokolo zgrade parlamenta,
Dablin - u mome srcu, u novinama - laži:
moje plave košulje podsjećaju ih na Dučeove crnokošuljaše.
Glupost, uvijek kažem, zar taj jajoglavi imperator
može da se poredi sa mnom?
(General
Eoin O’Duffy, zapovjednik Nacionalne garde - fašističke organizacije
medju stanovništvom poznate kao “plavokošuljaši” - umro je jedanaest
godina kasnije, na ulici, od srčane kapi. Legenda kaže da je
zaboravio da otvori poklopac svog džepnog sata, pa je u uglačanom
metalu umjesto dobro poznatih kazaljki vidio zlatnu masku odraza
svoje glave koja je u ispupčenoj oblini poklopca u dlaku naličila
mrskoj četvrtastoj glavi Benita Mussolinija.)
Smrt
je bokser u top-formi:
aperkat i sagni se, i
Više me nije bilo.
(31.3.1998)
OTAC
Razmahuju
se napolju pod pazuhom vjetra
mlade krošnje javora i lijeske,
i listovi bijele vrbe sjaje mutnim sjajem,
kao i pramenovi runa na paradnoj šubari
Mustafe Kemala.
(Oblaci ka nebu bijeli, ka zemlji sivi.
Dijete na koljenu vjetra, vojnik na konju revolucije.)
Mustafa gleda pored djeteta u ivicu puta gdje nedostaje veliki
komad kamenog ivičnjaka.
Dijete ima na glavi duboku bijelu kapu bez šilta ili bilo čega
drugog, pa kapa naliči polovici ljuske jajeta iz koje se mladunče
upravo ispililo.
Njih dvoje ne mogu vidjeti bjelinu u kojoj ih više neće biti,
jer ni sada nisu tu gdje izgleda da jesu.
TO JE SAMO SVJETLOST
UHVAĆENA U POLEGLO GRANJE
NA DNU KANALA
ZARASLOG U TRAVU, ŽBUNJE I DRVEĆE.
Mustafi praskaju kopita u ušima i u zraku promiče
bijela paučina sa drveća i kasno ljeto zamire, kao i mnogo godina
unazad, u živom sjećanju na bitku na Galipolju.
Život je kao jedna od onih fortografija na kartonskoj ploči
-
misli Mustafa - što se više lomi sve se manje razaznaje.
(Mustafa
Kemal Paša, prozvao se “ocem Turaka” deset godina kasnije (1934):
Ispod krute kragne sa zategnutom kravatom preko vrata, i ispod
visokih zalistaka na prosijedoj glavi ni on sam nije više mogao
prepoznati onog vojnog inspektora Devete armije sa fotografije
sa Galipolja ispod bijelog oficirskog turbana, upalih obraza
i isturenih JAGODICA ISPOD OČIJU PUNIH MRAKA I SJENE. Na ivicama
je fotografija bila izlomljena i vidjelo se bijelo tkivo kartona.
Sjene su smrvljene u prah - misli Mustafa Ataturk pomirljivo
i pusti sjećanja da se izmiješaju pod spuštenim kapcima.)
(16.8.1999.)
MAURICIJE, MOREPLOVAC I KIPAR, SREĆE SVOJU SMRT
Mauricije
je klesao dugački tanki oblik u mliječno bijelom mramoru. Zamahivao
je teškim kiparskim batom po metalnom dlijetu i, sa svakim odbačajem
od kamena, šake kao da su letjele dalje od njega preko krošanja
bukvi duž zemljanog seoskog puta. Kamen je na vrhu bio gotovo
proziran, svjetlost se probijala kroz bjelinu krune kamena,
i Mauricije je sa sunčevim zalaskom gledao čeznutljivo u nijanse
ružičaste u stijeni, uzdišući za ljepotom ružičastih bisera
iz mora uokolo karipskih otoka. Zaškripa zubima kao da mu je
u ustima bilo pijeska i odmaknu se dva koraka nazad. Kada bi
se odmaknuo od kamena ovaj mu je izgledao još veći nego kad
mu je stajao na dohvat ruke ukivajući brazde udarcima dlijeta
u njegovu površinu. Pretrčao je preko puta i opet se okrenuo.
Sada ga je kamen bio opkolio sa tri strane, a njegovom površinom
prelama se sedefasta svjetlost zadnjih zraka sunčevog zalaska.
Mauricije pokri usta rukom i poleti preko krošanja. Srce mu
se u trenu pretvorilo u pijesak.
(18.8.1999.)
|
|
