Imati za izvor stvaralaštva ono što ne određuje unaprijed pravac našeg kretanja, ni jedan njegov dio, niti poželjnu brzinu, ne nudi mjesta odmora podjednako kao ni mjesta s kojih se dalje ne može ići, oslobađajući nas privilegije odustajanja ako smo ga, sa znanjem ili bez njega, prepoznali, kao utopija se pokazuje svima koji takav upravo izvor nemaju. Ipak, čini se da je to pravi izvor stvaralaštva, jer stvaralaštvu budućnost nameće svojom postojanošću, a autoru strahotu slobode stvaranja, ali i punoću ljepote koja se tu samo zbira. Ako nijesmo u toj igri kao akteri, preostaje nam voajerizam. A on s onu stranu odnosa izvora stvaralaštva i stvaraoca ne zalazi, valjda je u tome i njegova čar i prilika za autora da nas svojim djelom izmjesti.

Novi broj Balkanskog književnog glasnika priče Gorana Pajkića pod nazivom Milan Majer, od kojih ste mnoge, ne i sve, mogli čitati, ili gledati (ne zaboravite, svi smo mi voajeri i to nije nešto loše sada!), na različitim jezicima, u različitim časopisima i na različitim kontinentima, premijerno prvi put zajedno objavljuje. Riječ je o rukopisu u nastajanju, koji udaljenost između sebe i nas poništava, ne vraćajući se sa svog putovanja, već provocirajući našu otvorenost da ga razotkrijemo, razumijemo, razdaljimo.

Frontmen grupe Digresija, Goran Pajkić (1972.), autor tri scenarija za film, kroz različite medije izražavanja i različite načine unutar jednog, demistifikuje sve što možemo stvarnošću nazvati u najširem smislu, bez pretenzija na posjedovanje apsolutnog otklona, pronalazeći užitak u drugačijem rasporedu stvari ili bar njihovoj percepciji. Ugao posmatranja jeste uvijek ono čemu je legitimnost poželjno narušiti, a time se nesamorazumljivost spušta na leđa i posmatranom koje samim tim ne ostaje isto za nas. Neprestalnost promjene iz koje niko i ništa nije izuzeto, neutišnjavanje začuđenosti koja nije i zbunjenost, ne postavlja metafizička pitanja već odmah grebe po zidovima njihovih odgovora, znajući da će sva ona prije ili kasnije (a zašto kasnije ako može prije?) beskrvna postati. Grebe i po našim strahovima i radostima, našim ubjeđenjima i nadama, dajući ubrzanje onome što ne može istrajati da svojeg postojanja nas oslobodi.

Pajkićevo staralaštvo možemo posmatrati kroz stepene demistifikacije i širine polja na koje se ona odnosi, ali ne i kroz njeno potpuno odsustvo, kroz jačinu veze sa svijetom u njemu i oko njega, ali ne i njen gubitak, kroz preobražaj autora od bojažljivog pojavljivanja do uosjećanja, vidne udobnosti u sopstvenoj poziciji kao onog koji ne zaobilazi i ne traži prečice, ne drži predavanja i ne ostaje nikada ni pred čim ravnodušan. Diskontinuitet kao bliska odlika njegovog stvaralaštva, koja se isprva nameće u zahtjevu da pratilac dijeli s autorom ugodnost komunikacije na načine koji su međusobno nespojivi, iako riječju umjetnost su obuhvaćeni, u svojoj osnovi ponajviše je kontinutet sa jasnim (koliko svijet može biti jasan!) izvorištem i posjeduje snažnu unutrašnju logiku koja se tek pogledom unazad otkriva i ništa nam, naravno (voajerizam je odveć ljudska aktivnost), ne odaje od budućeg. Ali to sada nije ni potrebno kada je Milan Majer pred nama.