| |
KUPANJE ŠARANA
Šaran je jedna od najrasprostranjenijih slatkovodnih riba.
Obično dostiže dužinu do 1 m i težinu do 20 kg, mada postoje podaci
o šaranima teškim i preko 30 kg. Telo mu je prekriveno krupnim
krljuštima. Na gornjoj usni ima dva para brčića, pri čemu su brčići
koji se nalaze u uglovima usta duži. Leđno peraje ima dugu osnovu.
Nastanjuje sporotekuće otvorene vode, jezera i ribnjake. Podnosi
slanitet vode do 1,5%.
Prema Fan Liju, šarani su u Kini uzgajani i 2000 godina pre naše
ere. Aristotel je ostavio podatke da su se u njegovo vreme Grci
i Romani bavili uzgojem šarana jer je bio veoma tražen na ondašnjim
trpezama. Poznato je da su Teodoriku Velikom (u 6. veku n.e.)
redovno donošeni šarani iz Dunava u Ravenu. U Evropi, šaran je
introduciran, kasnije, oko 1150. Pojava hrišćanstva doprinela
je širenju šarana u Severnu i Srednju Evropu, jer je to riba koja
prikladno zadovoljava verske propise o postu.
Po "Srpskom mitološkom rečniku", u podunavskim selima
u istočnoj Srbiji verovalo se da zmaj postaje od šarana, kada
doživi četrdeset godina. Tada mu izrastu noge i krila, i on izleti
iz Dunava u nebo.
Mnogo
puta su pokušavali da me uhvate. Na udicu, mrežom... jedanput
čak i na ruke. Zimus, dok sam mirno dremuckao na dnu čkalje neki
ludak je pokušao da me uhvati rukama. Ej, mene?! Koji bi se normalan
čovek po onakvom mrazu zavlačio u vodu? To je mogao da učini samo
ludak. Današnji ribari kao da ne znaju da je šaran najinteligentnije
stvorenje među ribama. I ne samo među ribama. A među šaranima
se izdvajam ja! Nije to samo moje mišljenje. Svima je to u jatu
jasno, zato me ili obožavaju ili preziru.
Jedared, kada sam se upecao na udicu, moje jato se nije razbežalo
kao što bi to uradile normalne ribe. Ne. Sve su plivale oko mene
i čekale šta će da se dogodi. Jer, znale su, nešto se moralo dogoditi;
nisam ja obična riba. Kada se struna sasvim zategla i počela da
me vuče ka obali, čak je i mene zahvatila panika. I odjednom...
proviđenje! Umesto da zatežem strunu na suprotnu stranu, da se
bacakam levo-desno kao što bi to uradio svaki prosečan šaran,
ja sam se zaleteo i svom snagom udario u obalu. Toliko je puklo
da su se sve ribe razbežale. Čini mi se da je i obala naprsla.
Mora da se zemlja pod nogama ribara zatresla. Koliko li su se
tek oni uplašili, kada su se ribe onako prestrašile?! Strah me
i da mislim o tome. Pukla mi je usna, to je tačno, ali sam se
skinuo sa udice. Oni koji su me do tada voleli, počeli su da me
obožavaju. U meni su videli svog vođu, šta li?! Oni koji su me
do tada nipodaštavali počeli su otvoreno da me mrze. Obična riblja
zavist. Takav je život u vodi. Ili - ili! Ravnodušnih nema. Tamo,
na kopnu, valjda je drugačije.
Razjeda me dosada. Nekada je ovde bio dinamičniji život. Bilo
je više riba ali i više ribara. Svaki dan se nešto zanimljivo
dešavalo. Neko se upeca, neko odluta da se nikada ne vrati. S
vremena na vreme pojavilo bi se novo jato. Niti zna odakle ide,
niti kuda je pošlo. Kao muve bez glave. Ranije je bilo više i
utopljenika. A sada je sve nekako zamrlo. Evo, pola leta je prošlo
a u ovom delu Dunava još se nijedan čovek nije utopio. Nijedan
čamac s kukuruzom nije se prevrnuo. Stvarno, šta je s tim kukuruzom?
Da nisu ljudi prestali da ga gaje?
Koliko šarani mogu da žive? Sto godina? Hiljadu? Kako ću to izdržati?
Ako se ovako nastavi ja ću biti jedina riba koja je umrla od dosade.
I hrane je sve manje. To je čudno, što je manje riba u vodi, manje
je i hrane. Nema tu logike. A nema ni ribara. Nekada, ovde nije
moglo da se živi od mreža. Koliko sam se samo puta spasao ležući
na dno pobočke dok mreža klizi preko mene milujući me po perajima.
Ovog leta samo sam tri puta video mrežu. Neki entuzijasta bacao
je tri dana zaredom nekakvu pocepanu mrežu kroz koju bi najveći
i najgluplji som pobegao a nekmoli najpametnija dunavska riba,
to jest ja. Više ni bežanje od uspaljenih ribolovaca nema onu
draž koju je imalo nekada.
Ovo je najvrelije leto u mom životu. Temperatura je tolika da
je sve postalo mlako. Voda, drvo, kamen... Ceo svet je mlak. Sparina
iznad vode je takva da se nebo samo nazire. Svima je vrućina udarila
u glavu. Ovih dana glavna tema su nekakve zmije ljutice. Potiču
iz nekih dalekih kamenitih predela a kako su dospele na obale
Dunava, to niko ne zna. Sigurno su ih ljudi doneli da imaju s
kim da se druže. Priča se za te zmije da u vreme parenja, dok
mužjak u ekstazi ispušta seme, ženka mu grize vrat i ne prestaje
dokle god ne zamre i poslednji trzaj partnera. Kasnije kod porođaja,
zmijad danima grizu utrobu majke sve dok ne izađu napolje. Trenutak
koji označava rođenje potomstva u isto vreme je trenutak smrti
majke. Nikada nisam verovao zmijama. Gadna su to bića. Ista su
kao ljudi. Samo bez nogu.
Možda bi trebalo negde da odem. Šta me još veže za ovo ovde? Uspomene?
Od uspomena se ne živi. Ovde sve poznajem, svaku čkalju, svaku
vrtaču, svaku hrid. Da li me to zadržava da ne odem? Bilo gde
da se nastanim, upoznaću sve ispočetka. Ionako je svuda isto.
Dole mulj, gore nebo, uz obalu šiblje i pokoji kamen. Zašto bih
onda išao? Dunav je svuda Dunav. Možda bih mogao da odem do mora.
To još nijednom šaranu nije uspelo. Sačekaću još ovu zimu a onda...
zbogom! Samo da mi je jednom da se okupam u moru. Ali, kakva je
svrha kupanja u moru ako za to ovde ne saznaju? Koliko su zlobni,
ovi moji bi prvo pomislili da sam usput upecan. Otići, okupati
se u moru i vratiti se među ove ribetine! To je ono što bi šaran
mog kova trebalo da uradi. Odem, nestanem i jednog dana iznenada
se pojavim. Pa zaplivam lagano između njih kao da se ništa nije
dogodilo. Onako nonšalantno, samo zadnjim perajem, kako sam čuo
da to velike morske ribe rade. Bez uvijanja telom. Plivam i nikoga
ne primećujem. A miris soli se širi oko mene. Kada me već mrze
da imaju i razloga.
Šaran i more. Kako to poetično zvuči.
Oteglo se ovo leto. Otegao se Dunav. Više i ne teče kao normalna
reka. Gega se kao onaj čamac koji po ceo dan prevozi ljude između
obale i onog ostrva.
Veliko
ratno ostrvo netaknuti je deo prirode, na kilometar-dva od samog
centra Beograda. Pogled koji se pruža sa ostrva opkoljen je sa
jedne strane drevnim gardoškim zidinama, kolevkom potonjeg grada
Zemuna, s druge novobeogradskim neboderima, s treće kalemegdanskim
zidinama - matericom Beograda, negdašnjeg Singidunuma, s četvrte
dunavskom obalom ogrezlom u šiblje i šipražje... a odozgo komarcima.
Veliko ratno ostrvo oduvek je bilo ničija zemlja, na sredokraći
između Austrougraske i Tuske, Balkana i ostatka Evrope. Takvo
je ostalo do dana današnjeg, ogrubelo od dunavskih talasa i ljudskih
navika.
Kroz
rojeve komaraca nazire se nebo. U ovom metalnom bazenčiću voda
je čista, sam sam, niko me ne uznemirava. Smeta mi jedino to što
je tesno. Plivanje mi otežava obilje povrća. Toliko je povrća
oko mene da me pomalo hvata strah. Ješću danima, mesecima... Naješću
se, kako se nikada nijedan dunavski šaran nije najeo.
Imam utisak da je voda nešto toplija. Sunce peče. Ovako vrelo
leto sigurno ni Dunav nije zapamtio. Mora da će zima biti hladna.
Ledena. Kako ću preživeti zimu? Ja ne mogu bez toplote. Nemoguć
sam, brinem o zimi a sve moje iz jata su pobili. Uhvatili smo
se u mrežu kao somovi. Svi. I nismo samo mi stradali. Pored nas,
šarana, bilo je tu i nešto bele ribe, dva-tri smuđa, bilo je i
kečige... čak se uhvatio i jedan grgeč. Ribari su sve pobili.
Glave su im odsekli, utrobe povadili i pažljivo isekli kako to
samo alasi umeju. Gledao sam svojim očima. A mene su ostavili!
Ubacili su me u ovaj metalni bazenčić. Stalo im je da ostanem
u životu. Očigledno je da sam ja nešto posebno. To su čak i ljudi
primetili. Ja sam izabran!
Oduvek sam se pitao šta je to što me izdvaja od ostalih šarana,
da li moji pokreti prilikom plivanja, da li lepota mojih peraja,
da li instinkt? A možda i pamet... zašto da ne pamet? Možda je
trebalo da se rodim kao neka velika morska riba pa se sudbina
sa mnom poigrala. Ali... nemam razloga da se žalim. Evo, ostao
sam u životu i to u trenutku kada sam čak i ja poverovao da je
sve gotovo.
*
* *
Nemoguće
da je voda ovoliko topla zbog sunca. Mora da ljudi znaju da sam
zimogrožljiv, pa je greju. I po tome sam se oduvek izdvajao od
ostalih dunavskih riba. Ne podnosim hladnu vodu. Zimi sam bežao
u najdublje čkalje i nikada nisam uspevao da se dovoljno zagrejem.
Sve zime sam skoro prespavao drhteći od hladnoće. Čuo sam da ima
životinja koje prespavaju zimu. Izgleda da je trebalo da se ja
rodim kao jedna od tih životinja.
Kako da plivam od ovolikog povrća? Mesecima ću morati samo da
jedem, e da li bih raščistio svoj novi životni prostor. Šta ako
se prejedem? Šta ako pokvarim stomak? Nisam navikao na ovoliku
hranu. Dešavalo se i po nekoliko dana da gladujem. Takav je život
u Dunavu. A sada, ljudi su samo za mene spremili ovoliko povrće?!
Do zime neću moći da ga pojedem.
Nemoguć sam. Sve moje su pobili a ja razmišljam o hrani. Gledao
sam kako alasi jednu po jednu ribu vade iz mreže i udaraju njome
o kamen. Glava bi po pravilu prsla odmah. Oči su ispadale na travu
i kao ikra meškoljile se u lokvicama krvi. Ali, šta je bilo, bilo
je! Ne vredi žaliti za onim što je prošlo. Ko im je kriv što nisu
izabrani?! Ja sam ostao u životu i to je dovoljno. Svaki čas nad
bazenčićem se nadviruju ljudske oči. Neka ih, neka gledaju kako
se u hrani kupa izabrani šaran!
Deca mi bacaju novo povrće. Možda misle da sam još gladan. Jedna
ručica je pokušala i da me dodirne. Deca ljudi su divna. Šteta
što nemaju peraja.
Ovo grejanje počinje da preteruje. Toliko čak ni ja nisam zimogrožljiv.
Moraću brže da plivam. Iz pravca Kalemegdana dopiru glasovi ljudi.
Kao da neko recituje. Da li sam to ja počeo da haluciniram?
Iz povrća izlaze mehurići. Plivam najbrže što mogu ali i dalje
je vruće. Osećam da bi trebalo još brže da plivam. Ne mogu. Mora
da sam se prejeo.
Da li sam počeo da sanjam ili mi toplina vode udara u glavu? Sigurno
sanjam. Biću prva riba koja sanja ljudske snove. To je zato što
sam izabran.
Priviđaju mi se riblje oči u lokvicama krvi. Proklete ribetine.
Ko im je kriv što nisu kao ja.
Iznad mog bazenčića miriše drvo. Osećam to. Ljudski glasovi se
mešaju sa pucketanjem vatre. Šteta što se ljudi ne razmnožavaju
kao zmije ljutice. Bilo bi lepše i njima i meni. Ne vidim više
komarce. Svuda napolju je dim. Kao da celo ostrvo gori.
Ne smem prestati da plivam. Brže. Još brže!
Vrelina vode mi se, kao sečivo, zabija ispod krljušti. Pokušavam
da je ne primećujem. Ipak ja nisam obična riba. Šaran jesam, ali
izabrani šaran!
Alaska riblja čorba
Od slatkovodne ribe mogu se spremiti veoma ukusne riblje čorbe.
Za pripremanje alaske čorbe potrebno je 500 grama sitnije rečne
ribe, jedna veća glavica crnog luka, jedan čen belog luka, jedna
paprika, ostalo povrće po izboru, najmanje pet vrsta plemenite
ribe (šaran, kečiga, smuđ, štuka, som... grgeč obavezno!), jedna
kašika pirea od paradajza, decilitar belog vina, so i biber.
Pripremanje
U vodu staviti sitno seckan crni luk, papriku i drugo povrće
po želji. Kada uzavri, spustiti očišćenu belu ribu, kuvati na
umerenoj vatri dok sve ne omekša, a zatim propasirati. Dodati
očišćenu plemenitu ribu, belo vino i pire od paradajza, koji ne
dozvoljava da se riba raspadne. Kuvati još oko dvadesetak minuta,
zatim po ukusu soliti i biberiti.
U kotlić, zajedno s povrćem može da se ubaci i omanji
živ šaran. Što se voda više greje on brže pliva i samim tim bolje
meša povrće. Kada voda proključa šaran ugine, vadi se iz kotlića
i baca. Tek tada se ubacuje očišćena bela riba i kuva na umerenoj
vatri. Ovakav način spremanja riblje čorbe specijalitet je na
Velikom ratnom ostrvu.
(Iz knjige “KRATKA ISTORIJA DUŠE”)
|
|