RADE
JARAK
| Rođen
je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je slikarstvo u Sarajevu
i Zagrebu, gdje je završio likovnu akademiju. Radi kao likovni
pedagog.
Objavio je zbirke poezije:
Demon u pari kupaonice (2000. Meandar, Zagreb)
Vlak za Bangalore (2001. Naklada MD, Zagreb)
Prozna djela:
Kiša (2001. roman Naklada MD, Zagreb)
Termiti i druge priče (2002. kratke priče Fraktura Zaprešić)
Sol (2003. kratki roman, Fraktura Zaprešić)
Duša od krumpira (2005. roman, Fraktura Zaprešić)
Neočekivano Venecija (2005. kratki roman, u časopisu Europski
glasnik)
U pripremi: dva kratka romana Neočekivano i Johnny K. u istoj
knjizi (početkom 2006.)
Sentimentalni roman o odrastanju (krajem 2006.)
|
 |
| |
VIHOR
Prošlo je naše zlatno doba. Nakon kratkog i sretnog vremena
nastupilo je vrijeme obamrlosti, začaranosti, poraza. Napuštamo
Lokrum, ostavljamo staze išarane mrljama svjetlosti, tihe zabačene
puteljke, čistinu s crvenom zemljom na kojoj raste veliki hrast.
Ostavljamo livade osmagle od vrućine, patuljaste maslinike,
visoke eukaliptuse što odgovaraju dubokim šuštanjem na puhanje
sve jačeg vjetra koji se diže s juga, ostavljamo sive čemprese
na osami pored obale, okljaštrene vjetrom.
Vihor se podiže s pučine, stiže daleko s juga, praćen kišom,
divljim razularenim pijavicama, maglom. Drveće na otoku sve
više se povija pod naletima vjetra, suhi čempresi cvile, eukaliptusi
zmijski šište svojim rijetkim krošnjama; valovi sve bučnije
i sve drskije nalijeću na obalu, kamena obala na jugu, nekad
mirna i topla od sunca, sad se kupa u vrtlozima pjene. Zadnji
je trenutak za odlazak, vihor prijeti da potpuno izolira otok.
Selimo se na kraju ljeta, na kraju zahuktale sezone. Onamo gdje
je nekad bilo mnoštvo turista, veselih ekskurzija iz Švedske,
brbljavih obitelji iz Italije, ostaje samo pustoš, praznina,
igra pustih sjena.
Odlazimo kao učenici poslije dugog naukovanja, ali kao oni čiji
je trud bio uzaludan – sve što smo uspjeli naučiti nepotrebno
je i bez svrhe. Mi smo propali kalfe, ostaci jedne mrtve sezone.
Vraćamo se stazom prema Portoču kao poražena vojska, pognutih
glava, iščitavajući grimase i izraze izdaje na licima bližnjih.
Da, to smo mi – vojska izdajnika koja je napustila carstvo sjena.
Bezvoljni sjedimo na mulu. Osluškujemo šum mora iza rta u Portoču,
očekujemo brektanje brodskog motora – ovaj put to je mali rezervni
brod Triton, koji se nesigurno propinje i lomi na valovima.
Huka valova sasvim prigušuje njegov motor i prvo što se ukazuje
iza sivih stijena na kraju uvale njegova je prova, koja nesigurno
poskakuje gore dolje. Ušavši u mirnije more Portoča, čujemo
stenjanje i pućkanje njegove izmučene makine; sad je već sasvim
blizu, jasno vidimo godove na njegovom tamnom lakiranom drvu,
bokove premazane bijelom bojom. Na oplati posvuda su vidljive
ljušture morske soli. Mornar, čije je lice sasvim išibano vjetrom,
baca cimu, polako kao umorni dinosaur brod pristaje na rivu.
Konačno polažemo oružje, bezvoljno ulazimo u njegovu utrobu
kao u Haronovu lađu koja nas ima prevesti preko Stiksa.
Posljednja vožnja s Lokruma nalik je puštanju krvi; lice dunda
Pava je bezizražajno, ne odaje nikakve emocije, ali ja znam
da je to samo naizgled. Znam da je njegova unutarnja bol još
veća od moje. Kormilar se naslanja bedrom na ručicu gasa, pritišće
je težinom tijela i motor zaurla, brod krene krmom.
Na povratku nitko ništa ne govori, snažni vjetar baca brod gore
dolje, lijevo desno, nakratko potpuno nestajemo u udubljenju
između valova, a onda se opet pojavljujemo na vrhu kreste. Taj
isti snažni „šilok“ mrsi nam kose, podiže marame, odnosi kape,
kida razgovor u beskorisne krpe. Šibe morske pjene polijevaju
nam lice i odjeću. Valovi pljuskaju kao ogromni šamari, more
je sasvim usporilo naše kretanje, ne dozvoljava nam da izađemo
iz mreže koju je podmuklo isplelo. Pod nama, otvaraju se duboki
ponori u koje propadamo bez daha, da bi nas koji trenutak kasnije
podivljali vir opet izbacio na površinu. Oplata broda škripi,
drvo se napinje do pucanja, stenje poput živog bića.
Preplašeni tom ogromnom snagom polako zaboravljamo na Lokrum,
čije zelenilo ostaje daleko za nama, obavijeno maglom. Gledamo
udaljenu Porporelu i gradski porat, kao luku spasa. Oni neizmjerno
polako postaju sve veći i sve bliži, iz mora se izdižu sive
gradske zidine, okrugli tobolac Svetog Ivana. Još samo malo
pa ćemo moći vidjeti i crveni feral Porporele. Tu, na raspomamljenom
moru, maštamo o sigurnosti luke. U sebi se polako opraštamo
s ljetom, proklinjući vihor što bjesni.
* * *
Vrativši se kući odlažemo sve nepotrebne stvari: bijelu mornarsku
kapu, slamnati šešir i kožne sandale; također i jednu iglicu
koja služi za vađenje bodlji od ježa. Tetkina mjesečna karta
u zelenoj plastičnoj futroli s mutnom fotografijom (dok se dundo
uvijek vozi besplatno, „na poznanstvo“), pada na stol kao beskorisno
oružje. Na stol padaju i karte Triestine s pohabanim konjem
špadi ubačenim iz nekog drugog špila. Spremamo svu ljetnu robu
i krpice: kupaće kostime već nagrižene solju; razfilane, zakrpane,
krutih šavova po kojima je pustilo ljepilo. Cijela ta beskorisna
hrpa - ostaci jednog ljeta - biti će prvo prostrta nasred stola,
a onda pažljivo razvrstana, zauzet će svoja mjesta po zakucima
ormara. Tamo će ostati sve dok se ne obnove naše snage, dok
se vjetar ne stiša, dok opet ne povjerujemo u to ljeto što nastupa.
|
|
Copyright
© by Rade Jarak & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.
Nazad
|