GORAN BOGUNOVIĆ

Rođen je 1972. u Zagrebu. Priče i pjesme objavljivao u hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj i slovenskoj periodici, te na radiju. Član je Hrvatskog društva pisaca.
Objavio: Ovdje, pjesme, 2002, Sve će biti u redu, priče, 2003, Područje pojačanog naoblačenja, pjesme, 2004.
Uvršten u izbore: Buntovna p(r)oza, Nije Lektira!
2002. dobio nagradu za mlade pjesnike "Zdravko Pucak".


 
REČENICA JE PJESMA

Čudo su te rečenice, svašta se danas rečenicom zove, jedino što je bitno, da bi rečenica bila rečenica, to je da se na kraju nalazi točka, zarez ili uskličnik, i one ponekad pomažu, da, mogu te rečenice čovjeku pomoći, nedavno me, primjerice, pjesnik jedan zamolio da mu pošaljem pjesama za novi broj časopisa Poezija i ja rekoh da eonima pjesme nisam napisao, onda on reče ma jesi sigurno, pristojan je i pravi se da mu je stalo da pošaljem, a ja se doista bacio na pisanje priča svakakvih i romana jednog i jedinog, dakle, poezija čeka, poezija, loša riječ, ako se prečesto upotrebljava, poezija, naime, zvuči užasno ozbiljno, kaže netko - pišem poeziju, nije li bolje - pjesme pišem, poezija je nešto apstraktno i ogromantno, to može kad umreš, kad se prašina slegne i patina nahvata, a dotad sve svoje pjesmicama zovem, tko poetom sam sebe naziva, odmah mi je sumnjiv, kao i onaj na čiji se račun šaliti ne smiješ, poezija koja išta vrijedi podnosi zajebanciju, to joj dođe kao vježba, jača je, a ako svisne od prevelikog napora, to znači da je bila mlitava od početka, te je hudu sudbu i zaslužila, ali nisam zato počeo rečenicu, počeh je zbog ideje da ove rečenice mogu biti i poezija i proza, i pjesma i priča, samo to treba izvesti kako valja, pa se onda mislim kako bi trebala izgledati pjesmorečenica, i prvo mi na pamet pada nabrajanje opažaja u svrhu stvaranja atmosfere, potrebno je tu mnogo zareza, vrag će ga znati gdje ih sve treba staviti, no počnimo svejedno s pokušajem opisa trenutne situacije ne više tako mladoga pjesnika: u neprirodnom položaju, napola okrenut na lijevu svoju stranu, razmišljam hoće li opet pasti snijeg, nadam se da neće, lijeva noga na kabelu strujnom, desna na krevetu, monitor slijeva na koji je spojen laptop zdesna, dvije slike jednog te istog, pokušavam otkriti ima li prevare, brzo skrećem pogled da provjerim je li tekst na katodnom ekranu od sedamnaest inča slijeva isti kao na LCD-u desno, kutija Nescafea koja služi kao pepeljara, optički miš, podložak za miša s reklamnim logom, oštri rub stola pod mojom lijevom podlakticom, cigarete Davidoff (kad već pušimo, pušimo najbolje), mobitel, knjiga na podu okrenuta na stražnju stranu, ne mogu vidjeti naslov, a lijeno mi se sagnuti, dva Mission zvučnika, lijevo i desno, i tako dalje, i tako dalje, i sad vidite kako bi to moglo izgledati da sam inspiriraniji nego što jesam, ali, sve u svemu, nije loša ideja, nije loša, a?
NEVRIJEME IPAK NIJE DOŠLO

Danas puše vjetar jak, baš jak, i vraća hladnoću nakon dva dana nekakve jugovine s temperaturom debelo preko nule, upravo je palo nekoliko kapi kiše, kao ljeti kad se naoblači i opali pokoja krupna kap, nebo se nećka hoće li se prosuti ili ne, i onda počne oluja prava, nevrijeme, i baš bi to sad dobro došlo, jedna poštena oluja, dosta mi je spore, priglupe kiše, hoću pravo nevrijeme, kao kad na moru moraš zatvoriti škure, bura fijuče, zanosi te toliko da ne možeš hodati i nosi kišu koja te za sekundu-dvije natopi do kostiju, pa se ti skupiš, zamotaš u krevetu i čekaš da prođe, i kad prođe, šećeš uz more i sve je čisto, tiho, dakle, hoću sad jednu ljetnu oluju, recimo u Primoštenu, samo za mene, znam da to nije ostvarivo, ipak je ovo zima i ipak je ovo Zagreb, ali bilo bi lijepo da zažmirim na jedno oko, pa da mi se učini da je ovo mjesto neko drugo mjesto, a ovo vrijeme neko drugo vrijeme, koje, kao ni ovo, ne postoji.
REČENICA NEŠTO KRAĆA OD ZAMIŠLJENE

Ova rečenica trebala je biti jako duga, ali bit će kratka, jer život je kratak i jugo je u zraku, mislim se što da ti napišem, mislim, ali nikako domisliti, ima takvih dana, dana kad misli ne slušaju volju čovjekovu, nego mašu repićima i sudaraju se glavama, sve to od obijesti, previše im je dobro kada se ništa od njih ne očekuje, pa se razmaze, ali što se tu može, čovjek, kao takav, potpuno je nemoćan, baš mi je večeras došlo da ti napišem jednu jedinu rečenicu, bori se ona da izađe, ali ništa, na pamet mi ne pada baš ništa, a za rečenice važna je prva riječ, misao, ili bar polumisao, no, kao što kažem - ništa pa ništa, a onda mi se pripišalo, već krenuo obaviti tu nuždu malu, i tada mi sine ideja za pokus, dakle, napisati nešto na brzinu, sa što manje razmišljanja, biti primoran pisati, a onda se, kad se misao, polumisao ili četvrtmisao dovrši, a obično se i stvori i dovrši nekako sama od sebe, e onda se nagraditi jednim finim pišanjem, i eto, dolazi misao kraju, a rečenica točki, škripim zubima, jer moram izdržati još malo, a svaki put kad se približim kraju rečenica se počne produžavati, ne da mi da je završim, inati se, ima ona neku svoju inerciju i kad je gurneš, kotrlja se i kotrlja i neće stati, ali sad će morati, jer ću staviti točku, evo samo još malo, a onda ću se nagradno popišati, s osjećajem da se prije mene nitko nikada nije popišao i da ja, osobno, a s tobom i dvosobno, pišam za cijeli svijet
PA ŠTO IMA, GORANE?

To pitanje postavila bi da ta je briga, ali koga je danas briga, ljudi su se zatvorili u kuće, umjesto da se druže, piju po birtijama, plešu i znoje se po klubovima, u kojima je toliko glasno da boli, pa kad malo razmislim, nije ni čudo što su se svi sakrili u kuće i vise na internetu, a bolje bi bilo čitati knjige, evo baš dovršavam Basarino Srce zemlje, a srce zemlje je uran, radioaktivni element, što znači da je srce zemlje otrovno, i mi se polako trujemo, postajemo radioaktivni i uskoro ćemo u mraku svijetliti predivnom blijedozelenom svjetlošću, ali to ćemo skrivati, nosit ćemo olovne ogrtače i gas - maske i pravit ćemo se da smo dobro, tako je to, svi se prave da im je dobro kad im je loše, meni nije loše, zato se i žalim, jedino mi se čini da ovih dana svi govore preglasno i ako ja od njih ne mogu čuti svoje misli, kako je tek njima, ali pustimo to, htio sam reći da je najgore kad šutimo, jer dok se još žalimo ne može nam biti tako strašno, čudno je to, ali i nije, jer čovjek je i sam čudno biće koje ne može shvatiti samo sebe, a kamoli bilo što drugo, no to nije ni čudno, jer čovjek ne postoji, a pravi se da postoji i kako da mu onda vjerujemo?
 
Copyright © by Goran Bogunović & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad