Prema motivima narodne priče

U jednom malom gradu na Istoku živio je jedan siromašan Židov koji se bavio krojačkim zanatom. Ime mu je bilo Lipa Krojač. A taj Židov Lipa bijaše jednostavan i dobrodušan čovjek i uvijek je bio zaokupljen svojim poslom, poslom krojača pokućarca. Od nedjelje do petka vrijedni Lipa je hodao od sela do sela i seljacima popravljao odjeću. Lako je zamisliti koliko ga je napora stajalo dok je dan za danom, čitav tjedan, tako hodao od sela do sela. Ali, kada bi osvanuo šesti dan, petak, dan uoči dana odmora, Šabata, nikakvo blago ovoga svijeta nije moglo spriječiti Lipu da se i najmanji trenutak dulje zadrži na putu. On se svakog petka još za dana žurno vraćao svojoj kući, bez obzira kakve bile vremenske prilike - zimska snježna vijavica ili potopna kiša – ništa ga nije moglo zaustaviti da na taj, Sveti dan, Šabat, ne bude u svojoj kućici, sa svojom ženom Nehamom i svojom dječicom, da blagoslovi šabatno vino i zapjeva svete šabatne pjesme. Jer Lipa ni jednu Micvu nije čitavim svojim bićem postojanije i čvršće čuvao nego što je čuvao Šabat.

Prema svom običaju, Lipa se uvijek petkom ujutro dizao još za mraka, da do zore dovrši svoj posao kako bi mogao poći na put dok je sunce bilo još nisko. A kada se našao na putu kući, tada bi osjetio kako mu nestaju sve brige koje su ga mučile preko tjedna, a srce mu se sve više i više ispunjavalo radošću radi predstojećeg Svetog dana. Naročito za vrijeme ljeta, dok je prolazio kroz zelena i cvjetna polja, a u ušima mu odzvanjao slatki poj bezbrojnih ptičica. Tada mu se činilo da taj cvrkut neće nikada prestati. I Lipa je sveudilj krupnim koracima grabio kući, a da pri tom nije osjećao težinu svoje naprtnjače na leđima. Čak i u vrijeme jesenjh kiša, kada su ga okruživala sumorna i pusta polja, a putovi se pretvarali u blatne kaljuže, Lipino srce nije obuzimala tuga niti je klonuo duhom, Bože sačuvaj! I u takvim nelagodnim prilikama, njegove misli su bile uz njegovu ženu Nehamu, koja je u to vrijeme, dok se on nalazio na putu kući, već oprala djecu i očistila kuću. Na te misli čitavo tijelo mu je prožela neizmjerna radost, a noge su mu postajala lahke kao u vrijeme njegove mladosti. I to je snaga Šabata!

I tako je svoje zemaljske dane živio Lipa Krojač. U profane dane, preko tjedna, često je znalo ne biti kruha, ali kada je stigao Šabat, njegova kućica se pretvarala u dvorac i Lipa je sjao od sreće.

2.

I tako jednog petka, a bilo je usred zime, Lipa se prema svojemu običaju digao vrlo rano, još za mraka, i započeo svoj posao. Posao je naprosto plamtio pod njegovim rukama. Želio je Lipa Krojač što prije biti na putu kući, jer su zimski dani kratki, a put dug i težak. Dok je radio, Lipa je tiho pjevušio pjesmu, koju je često pjevao u svojoj sinagogi. Međutim, nije primjetio da je čitave noći padao snijeg i i vrijeme je bilo takvo da čovjek ne bi ni psa pustio na ulicu.

Kada je Goj, vlasnik kuće, ušao u njegovu sobicu i vidio da se Lipa sprema na put kući, nemalo se iznenadio.

- Kamo si se uputio, dobri čovječe? Tko može po ovakvoj snježnoj oluji izići na cestu?

Na to mu je Lipa uzvratio, da za Šabat mora biti kod kuće, da on na Nebu ima moćnog Boga koji će ga u miru odvesti kući, njegovoj ženi i dječici.

Kada je Goj vidio da Židov ostaje pri svojoj nakani, pozdravio se s njime i napustio prostoriju. No u sebi je mislio: "Ovaj Židov neće u miru doći svojoj kući..."

- Šteta za ovog Židova, - reče poslije Goj svojoj ženi. – Ispravan je to čovjek i ima strahopoštovanje pred svojim Bogom, Bogom koji se zove Elohim. Neka mu njegov Elohim bude milostiv!

I Lipa je uprtio naprtnjaču na leđa, u ruku uzeo svoj dugački štap i krenuo je preko pustog polja na put. Pokušao je u snijegu pronaći cestu, međutim snijeg je sve pokrio - nije se vidio niti čovječiji niti životinjski trag. Ledeni vjetar mu je snažno puhao u lice i oči mu punio snježnim pahuljicama koje su ga bole kao igle. Unatoč svemu, Lipa je sigurno išao dalje. S vremana na vrijeme bi padao, nu smjesta se dizao i nastavio dalje, jer je bio siguran da je Elohim s njime i da će ga u miru odvesti njegovoj kući.

Hodanje je bilo naporno, noge su upadale sve dublje u snijeg, a hladni vjetar ga je nemilice tukao u lice. Ali Lipa je hodao i hodao dalje; i evo ga na ulazu u šumu. Znao je da se na drugom kraju te šume nalazi gradić u kojem je Lipa sa svojom obitelji živio, međutim Lipa se uplašio šume: bojao se da ne skrene s puta i da se zauvijek ne izgubi. Šuma je bila velika i u njoj je bilo divljih zvijeri i razbojnika, a razbojnici - pomislio je Lipa - još su opasniji od šumskih divljih zvijeri. U međuvremenu dan je bio na izmaku i malo-pomalo počelo se mračiti. I stigao je Šaba -: bilo je zabranjeno nositi vrijedan teret. Lipa spusti naprtnjaču s leđa, štap zabije u snijeg i stane ispod jednog stabla te započe moliti Minhu. Moli on slomljena srca:

- Oče moj koji si na nebu, učini da ne oskvrnem svoj Šabat! Ja sam Lipa Krojač, i ja ti to moram pokazati, ali kako da to napravim?

3.

Kada je Lipa završio svoju molitvu, odjednom je među drvećem ugledao svjetlo; i to ga je jako začudilo. Odakle je dolazilo to svjetlo? On nije mogao znati jesu li tu ikada živjeli ljudi? Lipa je shvatio da to nije obična stvar i zato je pošao na mjesto odakle je, kako mu se činilo, dopiralo svjetlo. Kad, gle tamo, pred njegovim očima pojavi se dvorac s mnogo prozora i svi su prozori bili osvjetljeni s tisućama šabatnih svijeća koje su u njima gorjele. Lipa je shvatio da je to bio samo san. Ali ne, on vidi svojim očima da je dvorac stvarno tu, pred njime. I tada mu je sinulo: možda tu žive razbojnici...

Lipa je po drugi put digao oči u vis i pričinilo mu se kao da svijeće trepću, kao da mu namiguju, kao da ga pozivaju:

- Dođi amo, Lipa! Slobodno uđi!

Lipa u sebi smogne snage, otvori jedna vrata na dvorcu i uđe. I tamo unutra, Lipa Krojač ugleda stvari koje nikada nijedan čovjek nije vidio. Skupocjeni svijećnjaci sipali su uokolo jarko svjetlo, a do nosa su mu dopirali mirisi bezbrojnih ukusnih jela. U međuvremenu se Lipa osvrtao oko sebe, da vidi tko su gospodari u tomu dvorcu, ali nigdje nije vidio nikoga, ni žive duše. Približi se jednim vratima i uđe u drugu prostoriju, kad tamo, ima što vidjeti: bezbrojni srebrni stolovi puni zlatnih čaša i zlatnih posuda iz kojih su se širili prekrasni mirisi raznovrsne hrane. I ovdje nije bilo nikoga, ni žive duše.

Potom je Lipa krenuo od sobe do sobe – a one sve jedna ljepša od druge - dok nije stigao do šeste sobe, u kojoj je zlatno posuđe bilo optočeno dragim kamenjem i biserima. Ljepota poput ove se nije vidjela čak niti u ovom čudesnom dvorcu.

I u ovoj sobi – šestoj - kao i u svim ostalim sobama, nije bilo nikoga, ni žive duše.

Lipa je zbunjen stajao na jednom mjestu i čudom se čudio svim tim čudesima koja su njegove oči vidjele.

4.

Odjednom do njegovih ušiju dopre zvuk udaljene pjesme koji se malo-pomalo širio po svim sobama dok je sav uduh bio prožet njezinim slatkim tonovima. Lipa je stajao i pozorno slušao, pjesma je sasvim ispunila njegovo tijelo i dušu. I učinilo mu se da mu je melodija pjesme odnekuda poznata; i doista, već ju je čuo u svojoj sinagogi, nu tamo nije tako slatko zvučala kao sada. Riječi pjesme teško je bilo razabrati, dolazile su iz daleka i glasovi su odjekivali kao da izlaze iz srebrenih zvončića. Potom je iznenada čuo glas: nu, zapjevajmo Gospodaru Svijeta!

Kada je Lipa razumio da je to molitva Prijema Šabata, odmah se zahvalio i blagoslovio Ime Njegovo, Onoga koji mu je učinio čudo, dok su na njegove usne tiho počele navirati riječi molitve. U taj tren otvoriše se jedna vrata i pojavi se jedan starac odjeven u bijelu lanenu togu. Starac mu se približio i u ruke mu je stavio Sidur i blagim glasom ga pozvao da ga slijedi.

Lipa je pošao za starcem i uskoro su stigli u Sedmu sobu gdje je ugledao skupinu staraca. Svi su bili odjeveni u bijele lanene toge dok im je na licima sjalo Svjetlo Elohima. I svi su stajali i pjevali pjesme u čast Šabatne Kraljice. Lipa je samo mogao u sebi reći: ”Nema sumnje, ja sam stigao na vrata Raja, u Kuću Pravednika i Velikana Svijeta!”

U to se velik strah sruči na njega, na što će sa strahopoštovanjem uzviknuti:”O Gospodaru Svijeta! Što ću ja, Lipa Krojač, među ovim Pravednicima?”

I tako je stajao do kraja molitve na svojemu mjestu, sve dok se starci nisu digli i prišli mu. Nakon što su mu zaželjeli mir, rekoše mu: ”Sretan Šabat, Goste!” I na to ga pozvaše za pripravljene stolove, gdje su svi sjeli i počeli jesti šabatsko jelo. Ali Lipa se sramio i nije se usudio jesti – nije mogao zaboraviti gdje je i tko je on.

Vidjevši to, starci su ga zamolili:

- Nu, Lipa, jedi samo! Sve ovo što ovdje vidiš, sve je ovo u tvoju čast, jer nisi oskrvnuo svoj Šabat.”

Jede Lipa, a hrana je čudesna i prekrasna. I na kraju se nasitio, jer takvu hranu on dobro poznaje – to je hrana koju mu njegova žena Nehama uvijek za Šabat pripravlja...

***

I tako je Lipa Krojač proslavio Šabat onako kako ga nitko prije njega nije proslavio, samo što je u sebi patio, jer nije bio sa svojom ženom Nehamom i svojom malom djecom, kojima je svojim nedolaskom pokvario Šabat. Ali, i dok je u Raju bio, nije prestao čeznuti za njima, za svojim skromnim domom, svojom ženom Nehamom i svojom malom djecom.

Ali nakon Havdale, odvajanja svetog Dana od profanih dana, dvorac je najednom nestao. Lipa je podigao oči i vidio da još uvijek stoji pod onim istim drvetom, na istom mjestu gdje je jučer molio Minhu. Torba je još uvijek stajala na tlu, a štap je pored njega bio zaboden u snijeg. Gdje je dvorac, gdje je šuma?

Uskoro se našao na ulazu u svoj gradić, i njegova kuća nije više daleko.

***

Kada se vratio kući, Lipa je tajnu zadržao u svojemu srcu i nije nikomu ispričao gdje je proveo Šabat i što se tamo dogodilo.

Samo što mu ponekada, prema svojemu običaju kada u petak navečer na stol iznese šabatnu ribu, njegova žena Nehama reče:

- Kušaj, Lipa, ove ribe – u njima je okus Raja!”

Na to joj Lipa sa smješkom odgovara:”Blagoslov Božji neka se izlije na tvoju glavu, Nehama moja! Ja već odavno znam da je u tvojem šabatnom jelu okus raja...”

I nitko u kući nije znao što te riječi znače...