Otići
bos na plažu. Moćan je osjećaj kad bosa noga - nakon ručka,
dakle oko dva sata poslijepodne – staje na vreli asfalt,
nakon što je prethodno trčala po izlizanom kamenju ili
bodljikavom pijesku putića ispred tetkine kuće. Kada meki,
još uvijek nezarasli taban, svojom nježnom površinom staje
na crni, užareni asfalt, kao leđa nekog mučenika na užarene
gradele; kad se usta grče u grimasu boli i kad se brzo
pretrčava tih pet, šest koraka preko sasvim puste ceste,
sve do bijele uljane crte što označava rub kolnika i početak
parkirnih mjesta. Tu, na bijeloj uljanoj crti, tu je predah.
Dalje se hoda kao Indijanac, nogu pred nogu, spušta se
po pedalj širokoj crti; crta se sastoji od nekoliko slojeva
boje, onaj na vrhu je topao i omekšao od sunca, a oni
ispod su ispucali i gotovo stopljeni s asfaltom; i dalje
pored parkirališta, iza tvrđave Revelin, preko Ploča pa
prema plaži Banje. Također treba paziti u prolazu kroz
Lazarete da na kamenom tlu nema (a uvijek ima) sitnih
komadića stakla, preostalih od kakve pijanke prošle noći.
A zatim se bez problema spušta izlizanim i “mekim” kamenim
stepenicama, u debelom hladu smokava, pitospora i drugog
drveća kojemu ne znam ime (na moju sramotu) do plaže.
Tabani do dolaska na plažu budu sasvim crni. Kad ih se
stavi u more puste prljavštinu, kao sipa crnilo, a potom
ih more ispere i oni postanu blještavo bijeli kao najčistiji
obluci.
***
Na
staroj fotogafiji s početka dvadesetog stoljeća vide se
drvene kabine na Banjama. Sada ih nema. Možda su otisnute
u nečijem sjećanju. Oksidacija uništava film, kao i vlaga.
Na fotografijama se pojavljuju podbuhli trbusi, gljivice
bijele kao snijeg. Kao da ih je zahvatila neka kožna bolest,
slike se ljušte, pucaju, nestaju. Isto je i sa sjećanjem.
Jednog dana, malo nakon rata, kad se grad još nije bio
počeo oporavljati i kada je njegovo vrijeme teklo u nekakvom
nepoznatom i čvornatom smjeru, odlazim na Banje kako bih
se uvjerio. Spuštam se niz izlizane stepenice.
Na mjestu kabina stoji betonska građevina. Čuvar igra
šah s nekim klošarom u zavjetrini, ispod nadstrešnice
od armiranog betona. Do nogu mu leži pas. Bijeli mješanac.
Šahovska je garnitura pocrnjela. Svega nekoliko figura
ostalo je u igri na tabli i one djeluju nestvarno i tužno.
Pijesak na plaži još je mokar od kiše koja je padala noću
i na njemu se poznaju tragovi pasa i galebova. Ali, ponegdje,
sunce je osušilo površinski sloj i on se počeo mrviti.
Na deblo izbačeno morem sletio je galeb. Savršeno je trodimenzionalan,
pernat. Ima prljava crna krila i prozirne bijele kožice
na nogama. Krila je podigao na leđa pa podsjeća na sitnu
pernatu piramidu.
Nema kabina koje sam vidio na fotografiji. Kažu da tu
prije sto godina nije bilo ni pijeska: samo mali žal podno
kamenite obale i nekoliko trstika, tršćak. Kasnije se
pijesak sve više širio.
Gledam naokolo. Na udaljenom kraju široki su kameni skalini
koji završavaju bijelom željeznom kapijom, kao na ulazu
u velike posjede u tropima. Kapija je ljeti uvijek otvorena,
a zimi je zametena lišćem. S druge strane, prema starom
gradu, plaža je omeđena visokim zidom Lazareta, a dalje
se do mora spušta pregrada od grubih željeznih šipki.
Jedna je štanga izvaljena, jasno je da tuda prolaze djeca
koja nemaju novaca za kartu. Je li to ona ista rupa? Ili
je to vrijeme, ili slučaj, napravilo novu rupu na istom
mjestu. Koliko sam puta prošao tuda.
***
Vratio sam se na cestu i došao na mjesto odakle se vidi
čitava plaža. Drvene klupe stoje pored željezne ograde.
Željezni koluti na ogradi stilizirani su u obliku sunca
s uvijajućim zrakama, pričvršćeni s četiri dijagonalne
šipke, nalik na kormilo.
Bacio sam još jedan pogled na Banje, na Lokrumski kanal,
na pučinu.
Još jednom se sjetih plaže, sutona kad je more u plićaku
bilo prozirno. Prisjetih se djevojčice što se igrala prskajući
se u plićaku, dječaka što su igrali nogomet na taraci
propalog restorana, štakora među trstikama!
***
I tad, kao da sam se prisjetio one stare tajne, tajne
vremena. Tu se izgleda radi o beskrajnom kontinuitetu
ovih malih, običnih, jednostavnih sekundi. Iz mog vremena
u dundovo, iz dundovog u vrijeme njegovih roditelja, i
tako sve do početka. Do početka svijeta.
