POSTE
RESTANTE
Kola je parkirao u jednoj od sporednih ulica, u delu grada
u kojem su sve ulice sporedne. Zaključujući pregled jučerašnjih
društveno-političko-sportskih zbivanja, voditeljka sa radija
je upravo najavljivala još jedan težak dan za hronične bolesnike.
Ostale nije pomenula.
Prvo je ugasio motor, zatim cigaretu. Sa sedišta suvozača
je uzeo bejzbol kapu (bez oznaka), sunčane naočare i cigarete.
Mobilni mu sledećih pola sata neće trebati. Prebacio ga
je na zadnje sedište i prekrio jučerašnjim „Blicem“. Isključio
je radio, izvadio ključ iz kontakt-brave i izašao iz kola.
Ključeve i cigarete je odmah stavio u džep. Nije voleo pederuše.
Zaključavajući vrata, još jednom je, vireći kroz mutno staklo,
proverio uverljivost kamuflaže na zadnjem sedištu.
Prognostičare
treba poslati na neplaćeno. Zavukao je prste desne ruke
pod levi rukav, primakao lice ramenu i obrisao znoj sa čela.
Na rukavu je ostala fleka. Pri dolasku je u dnu ulice spazio
crveni kiosk sa natpisom Hamburgerija. Stavio je
kapu i naočare i krenuo na doručak.
Hodao je polako.
U ovom kraju ne cepaju plakate političara.
Mogao je da oseti vrelinu zidova pored kojih je prolazio.
Danas će se asfalt topiti.
Žute i zelene mrlje na boku kioska su svakim njegovim korakom
bivale sve jasnije.
Nakon dvadesetak metara uspeo je da prepozna konture slova:
SUR Bucko Vam nudi najbolje:
Pljeskavice,
Ćevape u lepinji,
Viršle,
Sve vrste peciva
I ostalo....
Vadeći lovu iz džepa razmišljao je šta da izabere. Nije
želeo ništa sa mesom. Možda „ostalo“?
Možda
ništa. Radno vreme SUR-a je bilo od osam h.
Stajao pred tom ružnom plastičnom kutijom i blenuo.
Prolaznici su ga obilazili.
U širokom luku.
Nije voleo ovakve situacije. Kvota nepredviđenih gluposti
za današnji dan je počela da se ispunjava isuviše rano.
Srećom, u nizu lokala na suprotnoj strani ulice spazi jedan
iznad koga je pisalo „Klas“. Instant spas. Vratio je pripremljeni
novac u džep i krenuo ka Buckovoj ne-loj-alnoj konkurenciji.
Kolovoz je prešao ne remeteći lenji ritam jutarnjeg saobraćaja.
Čudio se kako sinoć nije primetio tu pekaru.
Prvi koraci po senci su doneli osveženje plućima. A kartica
okačena sa unutrašnje strane staklenih vrata olakšanje nervima.
Radno vreme: non-stop.
Lokal je bio čist i prostran. Zidovi beli, pločice takođe,
klima uređaj ispravan. Naoružao se strpljenjem i disciplinovano
stao na začelje kolone.
Obe radnice su bile jako mlade. Nosile su žute kecelje obrubljene
crvenom trakom. Natpis Klas, na grudima, je takođe
bio crven. Bile su umereno ljubazne i neumereno užurbane.
Iskošena ogledala pri vrhu svakog od zidova su mu omogućavala
da osmotri situaciju u pomoćnoj prostoriji, i iako se red
ispred njega relativno brzo skraćivao (a iza apsolutno produžavao),
nije uspeo da odoli tom izazovu...
Tamo nije bilo ljubaznosti.
Ali
on se nalazio sa ove, bezbednije strane pulta.
Gde vreme nekako prolazi.
Naručio je dve kifle i jogurt.
Plastična čaša je bila „oznojena“, kifle sveže, a papir
na kom su servirane malo veći od poštanske marke.
Isprovociran činjenicom da se i u ovom prehrambenom objektu
robno-novčana razmena vrši u nehigijenskim uslovima izašao
je ne sačekavši kusur.
Nastavio
je niz ulicu, senčenom stranom, pa na prvoj raskrsnici skrenuo
levo.
Parkić je još uvek bio tamo. I dalje okružen najsivljim
zgradama na svetu, i dalje jednako zapušten.
Sve klupe su bile slobodne. Seo je na najbližu.
Zakržljalo
lišće i izgorela trava. Netaknuta priroda.
Polomljeni tobogan i razjebana klackalica. Netaknuto društvo.
Isto kao pre petnaest godina.
Jogurt je spustio do sebe, a kifle zadržao u ruci. Iz džepa
je izvadio kutiju sa cigaretama i položio je pored čaše.
Kifle su bile još uvek vruće. I dovoljno slane, pravi topli
obrok.
Jogurt standardan.
Koliko
zna, Marko još uvek živi u jednoj od ovih zgrada. Nisu se
videli petnaest godina. Bili su nerazdvojni do drugog srednje.
Tad je ćale dobio prekomandu. Poslednja vest o Marku, koja
je stigla do njega nije neočekivana. Dečko je definitivno
odustao od fakulteta i sad namerava da se oženi. Čika Zdravko,
Markov tata, je pre par nedelja, prilikom slučajnog susreta
na pijaci, sa zadovoljstvom preneo drugu polovinu novosti
svom bivšem kolegi.
Žvakao je polako, gledajući u vrhove svojih prašnjavih patika.
Zalivao je svaki zalogaj. Najkraći put od bloka zgrada do
najbliže prodavnice je i dalje vodio kroz park. Prolazili
su ispred njega. Penzioneri i domaćice, uglavnom. Sreća
pa je raspust. Žene u trenerkama, belim čarapama i klompama,
mahom debele, obilazile su ga gotovo panično, u širokom
luku, trudeći se da ničim ne pokažu da su svesne njegovog
prisustva. Zabavljao ga je taj njihov iracionalni strah.
Oduvek... Penzioneri su bili već druga priča. Paradirali
su sa onim svojim kariranim torbama sa drvenim, nesrazmerno
velikim ručkama posmatrajući uljeza podozrivo, krajičkom
oka, bez pomeranja glave.
Postoji li civilna samozaštita u vojnim zgradama? I, ako
postoji, da li je parkić pod njihovom jurisdikcijom?
Nakon što je stavio poslednje parče kifle u usta, zgužvao
je papir i ugurao ga u čašu. Otresajući mrvice sa majice
pogledom je još jednom potražio korpu za otpatke...Uzalud.
Isto kao pre petnaest godina. E, pa neka se jebu! Još uvek
žvačući, spustio je čašu na zemlju, pazeći da se ona ne
nađe na putu gomili mrava koja se muvala oko rupe na ivici
travnjaka.
Ispružio je noge i uzeo kutiju sa cigaretama. Obavezni deo
obroka. Odabrao je jednu koju nije trebalo puno ispravljati.
Eto zašto ne voli leto...
Nakon prvog dima, koji su njegova pluća spremno prihvatila,
pomisli da bi sada malo tišine dobro došlo. Ali...bivši
stanari nemaju prava na maksimalističke zahteve.
Bivši
nemaju pravo da bilo šta zahtevaju...
Pogleda oko sebe.
Nije mogao da veruje da se gotovo sve što je trebalo da
mu se desi, desilo u ovom parku. Od poslednjih bezrazložnih
tuča do prvih tuča zbog ponosa. Od prvog petinga do donošenja
odluke da bend nazove „Nosači zvuka“. Od tragikomičnog pokušaja
da se nakon jednog od pubertetskih pijanstava otrezni trčeći
ovom stazom do onih silnih čekanja. Ma koga i u ma koje
vreme. Parkić je bio večito zborno mesto.
Ubeđen je da je i sada tako.
Spusti opušak na zemlju pa ga poklopi đonom. Kada sledeći
put bude dolazio ovde doneće diskmen sa...nosačem zvuka
na kojem je snimljena muzika iz „Grlom u jagode“.
Pogleda na sat. Minut do sedam. Ustao je, dohvatio cigarete
sa klupe i krenuo.
Do
mesta gde je parkirao kola vratio se drugom, sad već paklenom,
stranom ulice.
Znoj mu se skupio na obrvama. Spustio je glavu, skinuo naočare
i dlanom obrisao čelo.
Izvadi ključ od kola. Brava je bila usijana.
Čim se sagnuo, talas vrelog vazduha, pomešan sa mirisom
pregrejane sintetike, grunu mu u lice. Izvadio je pištolj
iz kasete, zadenuo ga za pojas, povukao majicu nadole, i
krenuo ka pošti.
Marka je sat probudio. Privremeno. Prvi put nakon deset
meseci – privremeno. Dugmence na poleđini budilnika iznad
kog je pisalo alarm je sinoć namerno prebacio na
on, ne bi li naučio da ceni buduću slobodu. Juče
je dao otkaz. Rešio je da napravi nešto od svoga života.
POST
SCRIPTUM
Razgaćen, sedeo sam u krevetu, pušio i, preko ivice šolje
uglavnom, gledao jutarnji dnevnik. Sam u pregrejanoj kutiji,
suncu petnaestak metara bliži no što to zakoni prirode nalažu.
Ali osvežen značajnom promenom. Napokon oslobođen brijanja
na brzinu, gužvanja u gradskom prevozu i ostalih banalnosti
svakodnevnice. Kao što je, na primer, radno vreme.
Devet nula nula je pravo vreme za prvu jutarnju kafu. Devet
nula nula a ne šest jedan pet.
Roletne su ostale spuštene.
(Iako sam početku ovog dana hteo da dam svečani karakter
kafa beše očajna. Slaba.)
Prozor
u globalno selo i ja, oči u oči. Nisam imao nikakve šanse...
Činjenica da voditeljka ima prehladu značajno je doprinela
zanimljivosti ovog izdanja informativnog programa. Pažljivo
sam slušao svaku njenu reč, ne registrujući ništa od onog
šta mi je saopštavala...
Čovek se mora čuditi njenom bizarnom podvigu. Kako je uspela
da se prehladi na plus trideset ili više?
I ne samo to; ovo je treći put ove godine, koliko ja znam
a dosad sam je gledao samo u večernjim izdanjima, da narušenog
zdravlja izvršava svoje radne obaveze.
Možda bi trebalo da počnem da vodim evidenciju o tome...
Što da ne, vremena sad bar imam.
Šest
godina. Šest godina mrcvarenja.
Nema veće muke od stalnog zaposlenja. Da sam primljen na
određeno vreme drugačije bih se osećao – privid slobode
ima relaksirajuće dejstvo. Ali matori mora svugde da uplete
svoje prste...Setih se prikladne izjave (smejao sam se pola
sata nakon što sam je pročitao), javnosti malo poznatog
haškog štićenika našeg porekla: “Svaka kazna izrečena brojkama
je dobra. Ne valja kad je slovima.“ Čovek možda nije znao
šta radi ali svakako zna šta priča. Sa te tačke gledišta,
otkaz koji sam juče dao treba da shvatim kao pomilovanje
izrečeno samom sebi.
A pod ovim uslovima i to je neki jebeni podvig.
Vesti
su bile razočaravajuće, nisam propuštao bogznašta radeći
od sedam do tri. Uobičajene perverzije, ništa što bi privuklo
pažnju.
Ipak, izdržao sam do kraja. Vazduh je bio vreo i težak i
lepio se za kožu, svaki udisaj mi je ostajao nedovršen i
bio sam žedan ali mi se nije ustajalo... Stvarno, kako je
uspela da se prehladi na plus trideset ili više...
Nakon bloka reklama na redu je bila emisija koja je dobrostojećim
trgovačkim putnicima omogućavala neposredan pristup stadu.
Dohvatio sam daljinski i pritisnuo meni najdražu tipku.
Onu ispod koje se nalazio precrtani zvučnik.
Tišina
je delovala osvežavajuće. Pušio sam, žedneo, i posmatrao
knjige na polici. Moraću ponovo početi da čitam. Ne mogu
da razmišljam ako ne čitam.
Odlepivši
se od mokrog jastuka ugasio sam cigaretu. Kap znoja mi je
klizila niz levu slepočnicu.
Nisam je dirao.
Protegoh se do ivice kreveta, spustih pepeljaru na pod,
pa se, pomerivši jastuk u stranu, vratih u potpunu horizontalu.
Plafonjera iz Turske i ja, mučenik iz solitera, koji se
od znoja sija kao pelivan, oči u oči. „Lavina kotrljajućih
tegova na nogama pritiska i znoj tek kasnije počinje da
smeta...“ Dobra pesma, velik čovek.
Nisam imao ništa. Ni ambicije ni planove ni lovu...Samo
konkretno iskustvo da ambicije bez planova i love ne vrede
ništa. Nije važno, gore ne može biti. Spasa nam nema, propasti
ne možemo. Firma mi duguje osam plata. (I par metara nerava,
koje sad ne vredi ni pominjati.) S tom lovom bi se moglo
nešto početi.
Ali šta?
Moraću
početi da pratim male oglase.
Pridigao
sam se i potražio pepeljaru. Par manekena kojem je davno
istekao rok, upinjao se da me ubedi u neophodnost posedovanja
neke glomazne plastične skalamerije. Ignorisao sam ih.
Kroz dim.
Jedina poslovna ideja koju sam imao, bila je stara nekoliko
meseci i nije bila bog zna šta, a njen krajnji rezultat
bi nesumnjivo bio podložan različitim tumačenjima. Koja
bi automatski drastično povećala poslovni rizik. Naime,
nisam siguran da bi majice sa natpisom „Sledi svoje instinkte“
i likom Radovana Karadžića ispod njega, naišle na dobar
prijem kod domaćih potrošača. A pošto bi, po mojoj orginalnoj
zamisli, natpis bio ćiriličan o stranom tržištu ne vredi
ni razmišljati.
Rusija,
eventualno.
Deset nula jedan. Pre dvadeset četiri časa se završila moja
poslednja pauza za doručak.
(Sat me podseti na onu sramoticu od sinoć, na ono simbolično
aktiviranje alarma...Šta da kažem, obuzele me emocije...
Srećom, nedostatak svedoka beše olakšavajuća okolnost. Kao
i uvek.)
Umio sam se (sapunom), oprao zube, okupao, obrijao. Iz nosa
izvadio sve dostupno kažiprstima. Pa isekao nokte. Zatim
sam pred ogledalom analizirao raspored dlaka kože glave.
Beše neravnomerniji no prilikom prethodnog pregleda. Teme
– desetkovano. A iz ušiju vire žbunovi. Možda je ipak vreme
za ženidbu. Što da ne, ne bi mi bilo prvi put da mnoštvo
manjih problema neutrališem stvaranjem novih, ozbiljnijih.
Navukao sam gaće, izašao iz kupatila pa, protutnjavši kroz
hodnik, uleteo u kuhinju. Iz frižidera sam izvadio pivo,
sa stola pokupio rezervne cigarete, rezervni upaljač i pepeljaru.
Tvorac arhitektonskog čuda čiji sam delić koristio kao životni
prostor je predvideo da pristup terasi bude omogućen jedino
iz kuhinje. Danas nemam ništa protiv toga. Levom rukom sam
prislonio neophodne rekvizite uz grudi, desnom otvorio vrata
terase.
Tamo me je čekala stolica za ljuljanje. I sunce. Polako
sam prišao stolici, odlučan u nameri da mi to budu poslednja
dva koraka u sledećih sat vremena...Pokušao sam da kicoški
namignem suncu, ali brzo oborih pogled... Dole na ulici,
pred poštom, je bila neka gužva...
Polako sam se spustio na stolicu.
Presrećan što sa ovog mesta mogu da krenem bilo gde, digoh
noge na ogradu.