| |
Imao
je široku bradu sa jamicom u sredini i bionjače vodnjikave i
žućkaste od odsjaja smeđe kože ispod vijeđa i po sljepoočnicama.
Crnac. Fantomov ogromni prijatelj. Mora biti da je stigao iz
Amerike, jer je bio obučen u jednostavnu i modernu odjeću finog
kroja preko koje je navukao kožni mantil gotovo do zemlje, ispod
kojeg su provirivali zaobljeni vrhovi crnih pilotskih čizama.
Ustvari, tako obučen mogao je da dođe i iz Istanbula, ali odavao
ga je njegov engleski sa jakim američkim akcentom na kojem mi
se obratio kad su se zatvorila vrata salona u koji me je uvela
ona riba u sjajnom elastičnom kompletu pripijenom uz tijelo.
- Dje je sad? (Okrećem se.)
- Are you looking after woman? (Tražiš li ženu?) - zapita me
crnjo dubokim glasom od kojeg me stomak zagolicao.
- No, no (ne, ne) - odvratim ja pogled od vratâ odlučno.
(Ovdje ćemo da bismo pojednostavili, a i zbog prostora, nastaviti
bez engleskog, po naški).
- Ti znaš zašto si ovdje?
- Matriks?
- Cijeli život osjećaš da nešto nije u redu, da si se rodio
u zemlji punoj agresivnih, uplašenih, sebičnih i bolesnih ljudi,
jadnika koji o podne zaborave u šta su se jutros kleli, a o
večeri se kunu da će ih i sutra biti. Zato iznova i iznova postavljaš
sebi pitanje: “Šta je ovo, mater im ...? Je li ovo ...‘matriks’?”
...Moj odgovor je: da. Matriks je svugdje oko tebe. Viri iz
očiju svakog čovjeka. Na ulici, u pozorištu, u crkvi, u džamiji,
matriks je prisutan svuda; u vazduhu, u gradskom vodovodu, u
električnoj rasvjeti i na željezničkoj stanici. I srce ti je
matriks, i snovi su ti matriks.
Mene nešto u stomaku steglo, pa pritišćem leđima o visoki naslon
fotelje presvučene crvenim cicom u koju sam u međuvremenu bio
zasjeo. Ne znam jesu l’ nervi il’ je salmonela od ono pola pileta
iz folije od sinoć.
- Ti imaš izraz čovjeka sa pokvarenim stomakom. Upravo sad razmišljaš
da li je u onom piletu od sinoć bilo bakterija salmonele ili
su ti to nervi poremetili varenje i pune ti nekontrolisano želudac
aminokiselinom.
Ovo je za mene bilo nemoguće. Čovjek mi je čitao misli, ko na
filmu. Zagledam se pažljivije u tog visokog crnca širokih ramena
i izbrijane glave što je stajao ispred mene pričajući malo razmaknutih
nogu, sa rukama u džepovima dugačkog kožnog mantila. Učini mi
se iznenada veoma poznat. ...Javni radnik? Političar? ...Razmišljao
sam grozničavo: SDA? ...Srpski radikali? ...HDZ? ...Crnac???
Ne. ...Možda ipak u ministarstvu vanjskih poslova? ...Ne, ne.
Ovaj mora da je estradni radnik. A onda zapucketam dva-tri puta
brzo prstima nagnuvši se u fotelji napred širom raširenih očiju
punih radosnog prepoznavanja i zastanem za trenutak trijumfujući
otvorenih usta i zaokruženih usana: “...Lorens? ...Jeste l’
vi to gospodine Lorens?...”
Čovjek se jedva smješkao klimajući neprimjetno glavom u lijevo
i u desno.
- Fransis Ford Kopola, “Apokalipsa danas”, sa samo četrnaest
godina, a onda još tri filma kod istog gospodina, 1983., 1984.
i 1987. Gledao sam “Koton-klub” jos prije petnaest godina. Izvrsno,
izvrsno... - izdeklamovao sam u jednom dahu.
- Da li me se sjećaš u tom filmu?
- Ne, ali...
- Vidiš, sjećanje nas izdaje - reče Lorens sklopivši ruke ispod
brade i uzdahne duboko.
- Ali ja znam zašto ste vi ovdje... - klimao sam glavom umirujuće
- naučna fantastika, “Matriks”, je li, sve je samo kompjuterski
program dizajniran od inteligentnih mašina, kako bi nas doživotno
držale nepomične u prozirnim kapsulama ispunjenim aseptičnom
ružičastom tekućinom, i pretvarale našu toplotu u njima neophodnu
pokretačku energiju, jer sunce više ne grije kroz zagađeni i
zagušeni zemljin omotač - pokazivao sam oduševljeno kroz gola
prozorska stakla u noćno nebo bez zvijezda. Lorens me je gledao
zamišljeno ni ne osvrnuvši se ka prozoru.Tada izvuče ruku iz
džepa, otprije već držeći između srednjeg prsta i palca tamne
naočale okruglog rama bez naušnjaka, i zakači ih u jednom jedinom
sigurnom potezu na nos i reče – Na stolu pred tobom nalaze se
dva papira: zeleni... i crveni. U unutrašnjem džepu tvoje jakne
je plavi rapidograf na kojem piše “Stabilo”, a pored naziva
je otisnuta minijaturna slika labuda. Izvadi ga iz džepa i napiši
svoje ime.
- Čekaj, čekaj - podignem ja značajno ruku sa rapidografom u
vazduh ispred lica. Ti si nešto pomiješao Lorens, ovd’e treba
da izvadiš dvije pilule iz džepa i da kažeš: “Ovdje imam crvenu
i plavu pilulu. Ako uzmeš plavu, zaboravićeš sve što ti se desilo
i nastavićeš da živiš u svom svijetu kao i dosad; ako uzmeš
crvenu, nema ti više povratka i ja ću ti pokazati koliko je
duboka zekina rupa.” Sa lica mi na tren skliznu podsmješljiv
pogled ka Lorensu, i ja pojasnih diskretno se izvinjavajući,
potpuno nepotrebno, - Ovo “zekina rupa”, to je ona rupa ispod
drveta u parku u koju je upala djevojčica u “Alisi u zemlji
čuda”.
- Ti već znaš to – odgovori Lorens jasno i glasno – Ti znaš
koliko je zekina rupa duboka. ...Oni bi isto to znali kad bi
smjeli da pogledaju dolje.
- Ko?
- Svi. ...Ljudi.
- Tačno! To je to. Svi ljudi nalaze se u tim kapljičastim kapsulama
načičkani poput ružičastih elektroda uokolo mrkih metalnih konzola
koje poput divovskih neonskih cijevi strše u zagađeno nebo bez
sunca. To je svijet poslije dvijehiljadedvijestote. Science-fiction
Thriller, novi ekonomski uspjeh kompanije Warner Bros, iz 1999.
Prodali su film Ted Tarnerovom TBS-u i kompaniji Fox za ukupnu
cijenu od trideset pet miliona dolara!! - zaustavio sam se u
pokretu odajući priznanje nulama u uzviku.
Lorens uzdahnu i prevrnu u neprilici jednom očima ispod oteklih
vijeđa što su skrivale gornje kapke (Bio je za trenutak skinuo
naočale.) i nastavi pomirljivim i neumoljivim tonom, - Skini
poklopac sa rapidografa i napiši svoje ime. Čitko i jasno, štampanim
slovima.
- Na kojem od ova dva papira? - pitam ja mašući rukom iznad
stola lijevo-desno, sa željom da surađujem sa čovjekom.
- Svejedno.
- Svejedno hoću li napisati na crvenom ili zelenom papiru?
- Da. - vratio je naočale na nos. Činilo se da ga žuljaju na
sredini.
Zastao sam zbunjen u neprilici - U čemu je onda izbor? Ako je
svejedno koji ću papir da odaberem?
- Da, ali nije svejedno koje ćeš ime da napišeš - odgovori crnac
brzo.
- Ako napišeš ime koje ti stoji na tvom zdravstvenom kartonu
i u vozačkoj dozvoli, i na profesorskoj diplomi, dakle ako napišeš
to ime koje su ti tvoja draga mama i tvoj tata dali šest mjeseci
poslije rođenja, jer nisu ispočetka htjeli da te zovu ni srpskim
ni hrvatskim imenom, vraćaš se u svoj svakodnevni život, ni
srpski, ni hrvatski, niti ičiji, i živiš u anonimnosti do kraja
svog vijeka, na kraju Evrope čekajući penziju na birou za zapošljavanje.
Ako napišeš ono drugo ime, voljeno i mrženo duž svih meridijana
naše jedine nam majčice planete, nema ti više povratka u anonimnost
i ja ću da ti pokažem koliko zečeva i zečijih rupa krije ova
naša lopta zemaljska.
Na prozorskoj dasci, ogledajući se u staklima punim mraka izvana,
stajale su divovske bijele ciklame očajno stremeći laticama
ka ispucaloj i požutjeloj farbi na plafonu. Mogao sam čuti šum
sopstvene krvi u usima. Ili je to bio automobil koji je promakao
jednosmjernom ulicom pod mršavom rasvjetom ispod prozora.
Lorens je u stvari jako ličio mome prijatelju iz djetinjstva
sa kojim sam nekad zajedno, na trotoar ispred naše zgrade, bacao
prazne novčanike zavezane silkom, pecajući tako slucajne prolaznike
pune nervozne nade i nestrpljivosti. Samo što je Lorens bio
crnac.
- Da, da, naravno - nastavio sam nepokolebljivo - Ime! ...“Neo”,
je li tako? “top-dollar hacker” Neo. To je to što otkriva moju
pravu narav, ta sposobnost da se uvaljujem u interne i eksterne
operativne sisteme i presnimavam i iščitavam podatke što leže
u osiguranim informatičkim bankama, isključivo preko interneta,
preko telefonske mreže. A onda - podigao sam ponovo rapidograf
bez poklopca ispred lica - dolaziš ti, Lorens, ili da kažem
“Morfeus”, Hacker nad hackerima, državni neprijatelj broj jedan
i predmet moje potrage za odgovorom na pitanje: Šta je to pogrešno
sa životom? Mislim, šta se to dešava i, ako se nešto dešava
sa životom kao takvim, da li je to što se dešava pogrešno ili
ispravno? Da li je ovo jedini mogući život. ...I onda ti kažeš:
“To je matriks”; to jest, ovo i nije život, nego kompjuterski
program, virtuelna stvarnost, izmišljotina koja nas sve drži
zarobljene u komičnom snu, a naša jedina stvarna funkcija je
da budemo baterije, isporučivači energije za mašine koje...
Lorens podiže ruku i dade mi znak blijedim dlanom svoje crne
ruke da prekinem.
- Morfeus, hackeren Neo, inteligentne mašine, virtuelna stvarnost,
koga briga za to? Kino “Prvi maj”?
- Ali to je scenario, sinopsis, onako kako su ga zamislili i
izradili braća Wachowski, režiseri i pisci scenarija za “Matriks”,
naučno-fantastični film iz 1999. u produkciji WarnerBros. kompanije...
- Šta misliš koliko prostora može jedan otvoreni urednik političkog
magazina da ti ponudi za tvoju “fantastičnu priču”? Nisu ovo
Andy i Larry Wachowski, nego si ovo Ti ...i Ja.
Zatvorih oči kao da sam upravo uronio glavom u veliki mjehur
od sapunice i nozdrve mi ispuni nešto poput vodnjikavog mirisa
ustajalog vazduha. Shvatio sam, naravno, šta Lorens traži od
mene.
- A ne. Ne, ne - pomislih - Nemoguće. Ovo je ludilo, konačna
dehidracija pisca u emigraciji. To su kao oni talasi samoubojstava
austrijskih intelektualaca ubijenih dekadencijom i raspadanjem
Habsburškog Carstva. Na primjer onaj bolesno ambiciozni ženomrzac
Weininger što se upucao u Beethovenovoj kući, prešavši godinu
dana prije na protestantsku vjeru, ili onaj židovski antisemit
Max Steiner koji se otrovao u Berlinu 1910. umrijevši kao preobraćenik
u katolicizam.To je samo ovaj probuđeni sjevernoevropski fašizam
koji me tjera u ludilo. Isti taj fašizam koji je konačno istjerao
Ernsta Weisa u martu 1938. kroz prozor stana u Parizu na četvrtom
spratu, kada je začuo trapanje jurišnika na stepeništu, to je
kao Stefan Zweig što je pojasnio da je prestar da se prilagodi
novoj sredini pa se onda ubio skupa sa ženom.
- Stani - reče Lorens - osjećaš li te naslućene pokrete u mišicama,
tek neprimjetno lebdenje udova pod odjećom?
- Da.
- To su duše. To su duše prizvane tvojim zovom. Daj im oprost,
i vrati ih nazad njihovoj istoriji.
- Da - rekoh ne mičući licem - duše, oprostite, idite nazad,
vratite se svojoj istoriji.
- To je to s tobom - rece Lorens - tvoje riječi imaju konsekvence.
- Zašto ja?
Lorens se nasmiješi prvi put - to je kao hackeren Neo u “Matriksu”
kad pita sebe sama u panici zagledajući u ambis prometnice,
stojeći ispred otvorenog prozora na metalnom simsu na trideset
i nekom spratu njujorškog nebodera pokušavajući da umakne virtuelnim
agentima koji su mu za petama: “Zašto ja? Ko sam ja, ja sam
potpuno nebitan.”
- Da, sa virtuelnom stvarnošću čovjek mora biti oprezan - rekoh
izranjajući iz zamišljenog mjehura koji se neočekivano rasprsnuo
poput mjehura od sapunice. - Eto, na primjer Gogolj... Prvo
je spalio drugi dio “Mrtvih duša”, a onda je umro vičući da
mu dodaju ljestve da se popne na nebo.
- Da li si siguran da je baš tako bilo? Da li si bio tamo, tad?
- Ne, ali ...
- Šta ako nas sjećanje izdaje?
Ovdje sam se bio nageo naprijed, savivši se u struku, sjedeći
još uvijek duboko u crvenoj fotelji, i protrljao sam desnu stranu
lica i kose dlanom ruke u kojoj je, između kažiprsta i palca,
stisnut stajao otvoreni rapidograf “Stabilo”, poput bežičnog
detonatora koji je u svome plastičnom srcu još uvijek sadržavao
dovoljno plave vodene boje da jednim potpisom raznesem hologram
naše drage ere, što je zaudarala na krv i spermu sve do ispred
vrata ovog bidermajerskog salona požutjelih zidova i ispucale
tavanice u kojem smo ja i veliki crnac divanili kao u snu, ili
kao u kompjuterskom programu ili ... kao u fantastičnoj priči.
Lorens podigne obrve do iznad okvira tamnih naočala u kojim
se udvostručena odražavala moja figura u fotelji i nerazaznatljivi
detalji dijela sobe iza mojih leđa.
- Nije da ja imam nešto protiv mirisa krvi i sperme, - osjetim
se pozvanim da pojasnim svoje stanovište. - Ove drage tekućine
daju nam radost disanja, i radost ukusa i pokreta, i novi život
uljuljkuju u ženama našim i potomstvo nam donose. Ne. Problem
je što nema onog trećeg mirisa, mirisa duše. Problem je što
u ovom našem kompjuterskom programu sve zaudara na strah i stravu,
a kada bi malo pročačkao taj strah vidio bi da to i nije strah,
dragi čitaoče, nego mržnja, ali ne prema drugome, nego prema
sebi, ali šta da ti kažem, kad ti ne znaš otkud ta mržnja dolazi,
a i ne želiš da znaš.
Zidna lampa sa pocrnjelim željeznim ramom u obliku poluotvorenih
leptirovih krila sa kojih je platno bilo istrulilo, zalijevala
je sobu svjetlošću gole sijalice. Crnčeve obrve bile su se sad
izdigle čitavih pet-šest cantimetara iznad čela i nisu više
izrazavale čuđenje, nego su naličile pipcima velikog plavog
morpho-cypris-leptira natopljenog usijanim električnim svjetlom.
Sada je bilo potpuno jasno da se ovdje radi o virtuelnoj, izmišljenoj
stvarnosti. Privukoh zeleni papir lijevom rukom ispred sebe
i napisah svoje ime kratkim potezima, širokim štampanim slovima.
A onda odgurnuh papir na sredinu stola ponovo, pored crvenog
arka. Žudio sam za uvidom u cjelinu slijeda događaja i oči su
me pekle od naprezanja.
- Ja znam da je to prva lekcija iz alhemije duše, to sa crnim
i bijelim zmajem, ta sjena koja nas prati i od koje strahujemo...
- tražio sam riječi lupkajući prstima po stolu, - ali, možda
bih mogao da pomognem...
Podigao sam pogled ka crncu ponovo, a on je sad stajao kao prerasli
akrobata kineskog Državnog cirkusa žonglirajući obrvama koje
su već bile poprimile boju i oblik plavičastih porculanskih
naprstaka iz perioda Ming. Nisam razumio ovu sliku i gotovo
nervozno iritiran pritisnuh rukom crveni papir sve do suprotne
ivice niskog salonskog stola, prema Lorensu. - Napiši svoje
ime - spustih energično otvoreni rapidograf na stol.
Jos uvijek vrteći obrvama visoko iznad glave na blijedim antenama
koje su naličile bambusovim štapićima, Lorens priđe stolu i
dohvativši rapidograf, ne gledajući u papir, ispisa štampanim
slovima: MOJZE. Fantastična slika nesta kao rukom odnesena i
preda mnom je opet stajao potpuno normalan doajen američkog
glumišta u svom kožnom mantilu do zemlje. Neobični prizor nestao
je poput sna i činio se potpuno nestvaran. Stvarna su bila jedino
naša imena koja su sad stajala ispisana na stolu između nas.
Ovo je kao u alhemijskoj posudi, - rekoh skupljajući skutove
jakne oko stomaka pošto mi je bivalo zima. - Spaljujemo slike
poput minerala i gasova od kojih nam je sazdana stvarnost, sve
dok ne dođemo do kvintesencije. Osjetio sam mučninu u stomaku,
gotovo da bih mogao povratiti. Ruke mi zadrhtaše i spustiše
se nemoćno na stol. - Zato ne gore Majstorevi tekstovi kod Bulgakova?
jer sve se to dešava u piščevoj mašti, zar ne? I nemoguće je
iz priče ući u stvarni život, a da se ne povrijedi nježna arhitektonika
duše, zar ne? To je kao onaj istoričar kod Andrića u “Prokletoj
avliji”, što na kraju povjeruje da je on glavna ličnost svoje
istrage i to mu konačno dođe glave.
- Istoričar? - Lorens se počeša po obrazu pokušavajući da produbi
dijalog.
- Da. Istoričar, ili samouki istrazivač... Zaljubljenik u prošlost
koji je zbog nečega dospio u zatvor, je li, u prokletu avliju,
kako se to kaže kod Andrića.
- Da li je dospio u zatvor zbog toga što je istraživao sudbinu
pogrešnog čovjeka ili je to počeo da istražuje kad je već bio
unutra?
Nasmijem se u neprilici. - Ne mogu da se sjetim.
- Da, sjećanje nas izdaje - zaklima Lorens značajno glavom.
- Nisam ni siguran da li je pisao ljetopis ili biografiju, čak
ni da li je uopšte nešto zapisivao ili je samo iščitavao tuđe
spise, ali sjećam se jasno atmosfere trenutka kada glavna ličnost
sklizne iz stvarnosti u fantaziju. To se u košarci zove “koraci”.
Andrić je to izvrsno opisao. Pogubno miješanje fantazije i stvarnosti,
vrela zrnca ludila, bolesti.
(Razmišljam da li se u svakom piletu nalaze bakterije salmonele
i koliko je bakterija potrebno da bi pile postalo opasno. Sada
mi se težina bila premjestila iz stomaka u glavu, ispod čela.)
- Sadašnjost, - nadoveza se Lorens na moje kazivanje - sadašnjost
je najbezopasnija. U bukvalnom i u prenesenom značenju. Psihičke
patnje uvaljuju se uvijek u prazninu između nas i slika iz prošlosti,
sjećanja, ili opet, u drugom smjeru, između nas i naših projekcija
o budućnosti, našeg iščekivanja spasitelja i spasenja. U tom
prostoru između jučer i sutra razvija se bolesna fantazija na
zdravim ranama. Ni bakterije salmonele ne potječu iz ove sobe,
njih si sa sobom donio u svome stomaku, zar ne?
- Želim da živim u sadašnjosti - rekoh umorno pritiščući prstima
oči pod spuštenim kapcima.
- Da. - Lorens podiže rasklopljene ruke ispred sebe i nastavi
povisivši značajno ton i gledajući u tavanicu kao da se sad
obraća nekom trećem - Ali, šta je sadašnjost?! Za nas? Naša
sadašnjost je ova soba i ovi papiri na stolu na kojima stoje
zapisani tvoje i moje ime. Možda postoji i druga sadašnjost
od koje smo na volšeban način razdvojeni! - vikao je u plafon
- Ali mi ne znamo ništa o tome, zar ne!? Možda tamo napolju
postoji jedan svijet bez mašte, bez slobode, bez herojâ i bez
vjere. Jedan smrdljivi svijet u kojem debeli kancelar Kohl uslovljava
ujedinjenje zapadnoevropskih zemalja u Mastrihtu ’91. raspadom
zemlje južnih Slavena. I nije problem u raspadu, u klanici seljaka
i građana, nego je smiješni problem u motivu Helmutovom, u onom
džepu njegovom dubokom koji je požderao milione maraka trgovaca
oružjem i naftom. Možda je to nekakav Karlheinz Schreiber ili
kako se već zovu ti fabrikanti smrti, tutnuo demokrati i kršćaninu,
Helmutu, deset-dvadeset miliona maraka, tada, jer je jugoslovensko
tržište bilo bliže nego Saudi-Arabijsko. Tada. I nažalost, sada,
godine nulte, ne može Helmut u džep svoj duboki da se zavuče,
nego stoji sa čuperkom daleke kose na ćelavoj glavi i znoji
se pred kamerama pod svjetlom lampi, i ne može da se sjeti,
kao što ni mi ne možemo da se dosjetimo naših motiva. I niko
se više ne sjeća, i sve je prekrio božićni snijeg, a i on se
topi.
I onda, spustivši pogled, ruke i glas, nastavi - Možda postoji
jedan svijet gdje sam ja 1995. bio prvi afro-amerikanac u istoriji
kinematografije koji je igrao lik Otela za film.
Promeškoljih se u fotelji mičući vratom poput velike barske
ptice, - Otelo je kod Šekspira crnac, ako me sjećanje ne izdaje?
- Ne izdaje te sjećanje nego klasično obrazovanje - Lorens otkorača
do prozora i zadigne svoju snažnu izbrijanu bradu loveći horizont
mračne ulice ispod zaobljene i zaguljene prozorske daske. -
Moja koža nije crna, nego je predstava o meni crna u glavama
evro-amerikanaca, i evro-australijanaca, i evro-južnoafrikanaca.
Ne biti rasista, to je nešto čemu se odgajamo, kao kad se učiš
sviranju klavira. Dva puta nedjeljno, dva sata.
- To mi se dopada, to tvoje klasificiranje. Ja sam se naime
uvijek smatrao evro-balkancem - poželih očajno da se našalim.
Lorens se okrene prema meni odsutna pogleda. Nisam bio siguran
da je čuo moju šalu. - Moraš da napustiš ovu sobu. Rastajemo
se ovdje i sad, do idućeg puta.
Smješkao sam se, pun razumjevanja za tok radnje - Provalili
su nas, ha? Prokleta virtuelna policija. ...Da nemaš možda telefonski
broj od one simpatične ribe u plastičnom elastičnom crnom kompletu
koja me je dovela ovamo? ...Trinita? ...Carrie -Anne? Moss?
- pokušavao sam očajno u stisci s vremenom.
Lorens je odmahivao glavom napućivši usne, bez riječi, ozbiljna
lica. - Kada izađeš na vrata, idi lijevo do...
- ...Do požarnih stepenica, zar ne? - upitah domišljato ustavši
iz fotelje i krenuh energično ka zatvorenim vratima.
- Čekaj! - prekide me moj prijatelj i u dva koraka nađe se kod
stola zgrabivši velikom mrkom rukom zeleni ark papira na kojem
sam bio napisao svoje ime.
- Da? - rekoh znajući odgovor.
- Ovo nije stvarnost... - okrenu se prema meni brzo, tako da
su mu se skuti kožnog mantila bili zadigli u kretnji poput halje
derviškog plesača.
- Da. - rekoh kratko i tiho - Moram da idem.
- Tvoje ime - reče Lorens uhvativši me za ruku, i spusti mi
papir u šaku. - Ni jedan čovjek ne bi trebao da ide bez imena
po zemlji.
- Bulšit! - rekoh sa čistim američkim akcentom - Bullshit!
- Recimo da je ovo “Rat svjetova”, radio-drama, Orson Vels i
1938., proširivanje pripovjedačkog konteksta sve do panike na
pitomim ulicama Njujorka. Nova pripovjedačka tehnika.
- Da?
- Recimo da je ovo rok-opera...
- Da... Njujork! Broadway! - prisjećao sam se grozničavo.
- Da! - Lorens otvori vrata i povuče se unazad klimajući glavom
- Njujork, Broadway.
Iskoračih u hodnik velikim korakom i okrenuh se prema mom tamnolikom
prijatelju. Stajao je u sobi leđima okrenut svjetlu, pridržavajući
lijevom rukom širom otvorena vrata. Fantomov ogromni prijatelj.
- Šta da radim s ovim? - podignem zeleni papir među suhim prstima.
- Stavi to kao naslov tvoje rok-opere. - reče i zatvori vrata,
brzo i tiho.
Preko lica mi pređe dašak vjetra od zamaha drvenog krila.
- Bulšit. - rekoh pomirljivo.
|
|
