Prihvativši se nezahvalnog, a odgovornog posla izvršne urednice Balkanskog književnog glasnika, našla sam se odjednom u poziciji da kroz moje ruke prolazi mnoštvo tekstova i uradaka između kojih valja učiniti odabir za objavljivanje u BKG-u. Točka do koje nas je netko možda smatrao simpatičnima, pa je nakon nje naglo promijenio mišljenje i obratno.
Pojavom tzv. „blogomanije“ ili masovnog pisanja blogova (što zapravo nije negativna pojava, dapače) i još više pojavom rangiranja i rang-lista blogova rađenih po pitajboga čijem ukusu i nahođenju te pitajboga kojim i kakvim kriterijima, kod mnogih će se autora blogova stvoriti osjećaj kako su upravo oni do sad neotkriveni književni talenti (ne kažem da i takvih nema) prema kojima se zapravo, čitavo vrijeme njihova postojanja činila gadna nepravda, a da ni oni sami toga nisu bili svjesni. No nećemo o blogovima i blogerima…
Moja je prava namjera ukazati na sveopću pojavu krajnjeg banaliziranja procesa stvaranja (spisateljskog) i gubitka ili pomanjkanja kriterija kod ocjene tekstova s bilo kojeg aspekta njihove književne vrijednosti. O etičkim vrijednostima da i ne govorimo.
Sve gore navedeno vrlo je lako sagledati kroz poeziju. Pjesnička sloboda i slobodni stih savršeno su pokriće za svakojake besmislice koje dožive određenu „prođu“ i par komentara na spomenutim blogovima, pa se to sve preozbiljno shvati što pak dovede do prave uobrazilje vlastite pjesničke veličine i to tolikih razmjera da je kasnije problem objasniti dotičnom „pjesniku“ kako mu djela nisu za objavljivanje u Balkanskom književnom glasniku.
Poezija je teška i komplicirana „sportska“ disciplina. Usporedit ću je s biatlonom koji zahtijeva savršenu fizičku spremu, duhovnu mirnoću, samokontrolu i oštro oko – sve u jednoj osobi. No ja ne znam ime niti jednog biatlonca, jer oni ne postaju zvijezdama o kojima se snimaju TV emisije ili koje pune novinske stupce. Biatlonce ne ganjaju paparazzi. To jest poezija.
Njezine su vrednote neprolazna konstanta. Ona je univerzalna (vremenski i prostorno). Ona je suptilni način prenošenja životnih iskustava i istina koje je pjesnik – autor spoznao. Ona je pokušaj ukazivanja na stvari i pojave kraj kojih iz ovog ili onog razloga, prolazimo, u većini, kao slijepci.
Izvorište je poezije u duhovnosti njenog stvaraoca, a usmjerena je ka razvoju duhovnosti čovjeka. Ne bavi se samo religija duhom i duhovnošću – time bi veliki dio čovječanstva bio degradiran.
Pokušaji da se poeziju od neprofitabilnog i samozatajnog biatlona transformira u bučnu, hostesama pretrpanu, šampanjcem zalijevanu i medijski razvikanu Formulu 1, oko koje se vrte milijuni, ali i smrti i prljave igre i smrad benzina; jest ništa drugo do neshvaćanja srži poetskog izričaja i neimanja, duboko unutar sebe, one tanke baršunaste niti koja oduvijek razdvaja umjetnička djela od artikala za masovnu konzumaciju i široku upotrebu.
Ili recimo to u duhu književnosti: beletristiku od šunda.