BRATISLAV
R. MILANOVIĆ
Rođen
1950. u Aleksincu. Jugoslovensku i svetsku književnost studirao
na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je sledeće knjige:
Jelen u prozoru, 1975, Klatno, 1980, Neman,
1987. Balkanski pevač, 1995 (drugo izdanje 1996.),
Vrata u polju, 1999, dvojezično na rumunskom i srpskom
Cîntãretul balcanic, 2001, Potok
(roman), 2001, Petice / Fives - Pet američkih i
pet srpskih pesnika, dvojezično na srpskom i engleskom
jeziku, 2002, Silazak, 2004.
Priredio je izbor Najlepše pesme Vladislava Petkovića
- Disa, 2004.
Prema njegovom scenariju Sto na raskršću izvedena
je 1995, u amfiteatru Memorijalnog parka u Kraljevu, scenska
igra Srbija na raskršću koju je režirao Dejan Mijač.
Dobitnik mnogih književnih nagrada. Prevođen na više jezika.
Zastupljen u više antologija srpske poezije objavljenih u
svetu.
Objavljuje kritičke tekstove na radiju, televiziji, i u periodici.
U štampi: Male lampe u tamnini - izabrane i nove
pesme - knjiga iz koje Balkanski književni glasnik, ljubaznošću
autora, objavljuje izbor koji je sačinio Božidar Vasiljević.
.
|
 |
| |
STVARANJE
SVETA
Doveli su me na nepoznato mesto
dobri bogovi – mirni ljudi:
sprali sa tela svaki talog:
izbrisali opasno sećanje.
Poklonili su mi kuću: roditelje
pokazali: kamen gde ću stati
s rukom na grudima.
Samo o duši nisu govorili:
ni o tajnim sobama u kojima zaključan
raste razum.
Tutnuli su ti jabuku u ruke
dragano: na moja te vrata gurnuli:
šapnuli mi zmijski: reci da si srećan:
ne šali se ludo: ne igraj se.
MIRNO,
SASVIM MIRNO
Mirno je
u našoj kući:
nema se šta ni jesti, ni piti,
niti se može usnuti
na strunulom jastuku.
U sve je posude zalegla prašina,
u svim je ostavama paučina,
limeni su rogovi na zidovima,
o njima plesniva naša nada,
stari mitovi,
upokojen svet.
Govorimo – ništa se ne čuje.
Snivamo Vedru Zemlju,
čučeći na pragu naduti,
olinjali, iskeženi.
Već su nas davno i batinom i posnom koskom,
već su nas smutljivci zaboravili.
Mirno je u našoj kući:
na ognjištu plamti kora od leda,
u ogledalima razbijena lica,
oči posivele od istorije
i od budućnosti.
Već sto godina se zvono nije oglasilo,
već sto godina ne zvrje telefoni,
ni rode na krov ne sleću,
ni mačke se ne pare u podrumima.
Mirno je u našoj kući:
niti je voda plavi,
nit je udara grom.
PRIZNANJE
Gradovi, gradovi u daljini,
mada vas nisam upoznao vaše lampe
na mojoj koži gore
i ja ih priznajem.
Priznajem da me nema:
da neko drugi, mojim korakom
odmerava prostor do tople večnosti.
Priznajem da sve je laž u rečima
o magli, o gušenju, o sečivu
zastrašenom ponad moje glave.
Opasnim sam očima gledao
utuljene zublje na raskršćima:
vrzina kola sa mladim vilama
i vilenjacima nad vašim krovovima:
u vašim uredima.
Skidali su mesec na papir
– veliku rošavu guku –
palili nepotrebne životinje,
uspostavljali gordu harmoniju
između trbuha i mirne budućnosti.
Divno su mi ispijali limfu:
budila se fosforna svetlost
u njihovim telima, na moju radost,
na veliku moju radost.
Gledajte ih: pravedni vaši svici
razjedaju vazduh, love moje rečenice:
oči moje nad jasnim trgovima.
Zahtevaju reč neopozivu o svemu
što se zbilo u mojim snovima.
I, evo, priznajem, da sam ljubio vodu, i zemlju,
da sam disao, govorio istinu
kao da sam smeo, kao da sam
na to imao pravo.
ODMORIŠTE
To gde se svet odmara – nije utočište:
to je tek predah na dugom putu u dubinu.
Dok posmatram, naslonjen na ogradu
skovanu od prošlosti, ovaj lepi zbeg,
u dronjcima, kako prismače hleb i so
i nada se da će sveti Đorđe, još jednom,
u sve slabijoj i slabijoj svetlosti,
izmahnuti rukom, pomislim:
kako bi bilo da odmor potraje,
dok se u gluvom sumraku konjski ne začuje topot,
dok sveto koplje opet ne poleti...
ili da se produži ne bih li, iznova,
začuo njen glas što budi, kraj vode,
uz jošje i trsku, nenapisane pesme
i zove na lepši silazak: u gustu toplinu...
ili da sa kule predalekog grada prosijaju
kroz tmicu što nadolazi njene oči,
pa da mi korak bude čvršći...
Ako sam i zaslužio taj tren
produžiće se sa njim polagana smrt
i zato je bolje, kad kucne čas,
otisnuti se, sasvim, prema dnu.
MALE
LAMPE U TAMNINI
Kada mi svi ostave
dušu, golu,
na iskonskom mrazu,
ili kada se udaljim, nepovratno, ka međi
između onoga što je bilo i svega što je,
ne beleg na ukrštenim putevima, već – zjap,
na nekom proplanku,
da bi mi osvetlio preostalu stazu,
isijavaće jezik nauk koji sam
i pre morao znati:
da reč lampa isijava
– tamu,
a reč vatra – pepeo
svega što je u njoj sagorelo
otkako je pod božjom kapom izgovorena;
da iz reči drvo progledava – kamen
koji je ono rastvaralo od svoga početka;
a šta će u tom mimohodu isvetleti drugo
iz reči život do – fosforne oči smrti...
Takav se nauk stiče
u samoći i praznini.
Samo će Reč ponovo,
kao žižak,
iznedriti – reč, svetlicu oivičenu tamom,
i ljubav će poroditi ljubav
i zatim joj, u ledenoj pustinji,
načiniti gnezdo kako bi se odatle
pokrenuo svet.
|
|
Copyright
© by Bratislav R. Milanović & Balkanski književni glasnik – BKG,
2006.
Nazad
|