Duša
New Orleansa
Duša Nju Orleansa nikad nije bila avion
što naslijepo tutnji za Pariz,
nego se molila tom Parizu,
a i kupovala ruž za usne tamo.
Pa, iako je često drhtala,
nikad nije zatezala lice,
jer zašto bi ona bila neko drugi,
kada je pola zemlje bilo ludo?
Pa čak ako bi i svi rekli da je to opasno,
ona bi uvijek pušila kad god joj se prohtjelo, izduravajući
tri muke američke mahnitosti:
prediku, pouku i post.
Neki pričaju da je nosila najmanje sedam velova, da bi se
zaštitila,
a njihova se boja mijenjala u zavisnosti od toga s kim je,
i da ih nikad nije skidala dok je spavala
sa Predsjednikom, Papom ili sa Duhom Francuske.
I
pošto su to bili velovi, providili su se često,
iako je, godinama naplavljujući se, počela da im dodaje šljokice,
tako da, ako nisi oprezan, mogao bi ostati zaslijepljen
i zaboraviti da se bolje zagledaš.
Bijući druželjubiva,
bivala je bremenita potomcima i sjećanjima što su se legla:
fantazmagorije od vode i vatre i izjamljene zemlje,
od ko-fol-vojnika što su mislili da su božji sveštenici
i ko-fol-sveštenika što su mislili da su božji vojnici.
”Oboje blesavi i jednako opasni”,
mrmljala je za sebe perući se jutrom.
Pa, iako joj se misli još uvijek upletu u velove,
Pa, iako pokušava da zamete tragove koliko god može,
njena priča odslikana je u tragovima stopa nebeskih
i tamo će da bude pročitana od onih koji mogu takve stvari
da čitaju.
Uobičava
da padne u san ovih dana dok voda opada i diže se,
budeći se jedino na tačkama ravnoteže.
U takvim trenucima poznata je po periodima lucidnosti
i potpuno je sposobna da napiše testamenat. Onda ponovo padne
u san
dok mi, njena djeca, još jednom postajemo žrtve njenih noćnih
mora
ili na našu radost osjećamo nježnu pusu njene zamišljenosti.
Tada može da iznese pred nas najćudljivije od svojih osmijeha.
Čak se smješkala
i kad je moj pradjed proveo svoj posljednji sat
slušajući radio. Nije mogao umrijeti dok nije saznao
je li Lindberg dosegao Pariz.
I kad je ta vijest pristigla
odahnuo je u uzdahu.
I duša Nju Orleansa uzdahnula je isto,
jer ona je obožavala ruž za usne.
Diklica
je mlada
To sjajno djevojče
ne zna ništa o rascvjetavanju
ili kako to da ljeta prolaze
a i zašto bi?
moraš da budeš u mogućnosti da
pogledaš unazad
da odmjeriš zamah stvarî
a to uzme vremena
to da se izgradi pravi instrumenat, ili kula
koja će tvojim očima dopustiti da prelaze pejzažom,
uzme vremena izgraditi svjetionik
i uvijek ta opasnost
da do vremena kad završiš, otkriješ
oni više uopšte ne upotrebljavaju svjetionike
nego više profinjene forme
crtanje stvari izbliza
dijete usred djetinjstva
ima problema sa leptirima u vjetru
krila zalepršala
nije lako zadržati
spororastućim prstima misli,
da li će ih godine vratiti nazad
pitanje je bilo kome
uprkos tome
koračaš preko sobe
kroz zakošeno svjetlo
odškrinuvši vrata sa jednim stopalom na podu
sa koljenom o kvaci
stupajući napolje u okruženje svjetla
dižući svoje ruke ka svemu
raskriljujući ih
tako da krila mogu pronaći vjetar.
