Svak ga je oslovljavao Starinom. U mimohodu, na sijela, u džamiji, u čaršiji – svak je hitao da se prvi merhaba i upita Starinu za zdravlje. On još ljepše odgovarao, umekša riječ i starinskim, piskutavim glasom veze li veze. Dotakne se i kostobolje i zla vakta i još goreg gospodara i kvarna naroda i neposlušna evlada i oca zulumćara. Rasprede priču o starinskom zemanu, o vasikama i pustom denjizu, o zakonu, o blještavilu i sili svetog padišaha, o askeru, o gazijama, o murtedima, o poturkušama, tmastim arnautima, prijekim kadijama, prkosnim binjadžijama, o košijama, o ječermi, o ašik-pendžeru, o omahama, o krađama lijepih djevojka, o preplanulim butinama, o čvorovima na đerdekhani, o dojavi hajvana, o prvoj jagorčevini, čobanskom hljebu, jamuži, o gudži i vrbovom pisku.

Student stoji naspram i virka mu ćulah. Bijela čalma prekrila glavu, spustila se niz vrat i skolila okrajke podno grla. Pilji u njega i potvrđuje mu svaku riječ. Uzdiše kad i on. Rastuži se kad mu ugrabi suzu na namrcanim obrazima. Izglasa se smije kad obrne na šalu. Prati mu ruke. Grimasama potvrđuje geste. Potapše ga po ramenu. Starina mu kvrdžavim šakama stišće desnicu kadgod odluta. Student poskakuje s noge na nogu. Probio ga znoj.

Starina upravio priču o ratovima, komšijskom haku i pobratimstvu. Vojna na Makedoniju i Balkanski rat. Student pokušava da požuri stvar i pripituje o komiti i partizanima. Prešao se. Starina je baš taj rat doživio svojski, u punoj snazi i zrelosti. Prvoborac. Sija zvjezda sija svaka / al najljepše petokraka, Petokraka sa pet pera / to je značka proletera…

U Studenta sve veći nadražaj. Osjeća kako mu valovi urina jurišaju prema izlaznom kanalu. Uvija noge. Grči mišiće. Pokušava pratiti ritam starinskog glasa, dok mu sandale nervozno skakuću kao u nekoj zavodljivoj španjolsko igri.

Starina se razgalio, nije mu nimalo zazorno da tu, na sred trga, popjevkuje borbene distihe. Nema boja da se bije / đe Sandžačka Treća nije // Nema boja niti rata / bez Halila komandanta. Starina priča o pušci, partizanskom džeferdaru, o borbama i mukama, o neustrašivima i kukavicama, o junaštvu i strahu. Student se uzvrpoljio. Pokušava doći do riječi. Izmoliti izuzeće. Starina se, sav u svom svijetu, prisjeća ratnih zgoda. Bili mi, tako jednom, na položaj. Čekamo dušmana. Baš tog jutra u našu bateriju doplahao jedan Novâk. Novaci nam nijesu mrski, ali ovaj bijaše gradsko dijete. Ne znadijaše o oružju aman ni kolko begovica o stapu. Dojaviše nam tajnim znakom da ni se primiče talijanska straža. Svi na gotovs. Novak do mene. Kipti iz njega baš kao ovo sa tebe što rosi znoj, morebit u njega i malo više. Ruka mu podrhtava. Trudi se da što jače stegne pušku. Viđu ja da od ovog hajira nema. Namigujem ostalima, da se malo posprdnem ne bi li Novak napustio bateriju, da ni ne kvari glas.

Student više i ne shvaća starčeve riječi. pritisak mu udrio u glavu. Mjehur ga peče. Sad mu cijelo tijelo preuzelo nervnu igru stopala. Dršće. Roguši se. Elektriciteti bauljaju iz njega. Sva mu kosa otišla u zrak. Oči iskolačio da iznutra ne gruhne suza.
Hej ti, nastavlja stari, pojaviše se stranom. Nišanimo. Polagičko okrećem oko ka Novâku, ne puštam nišan. Veselik se razdrhteo. Cijelo mu tijelo igra. Drhtavac drhtavi! A i ti si mi se nešto, Junače, uzmuho? Samo da ne napuniš gaće k'o ona' moj Novâk! Ha ha ha! On se jadan upišo od straha! Ho ho ho! Sve mu se mlaz slijevao niz nogavicu. Neki nije rođen za junaka. krv mu strašljiva. Kukavica, pa kukavica. Baci pušku u kleku. Spodbi opankene ne puknuvši ni jedno zrno. Mi serbes riješismo Talijene, pa se stasmo smijat. Eto, to ti hoću svo vrijeme rijet? Strašljiv i kukavica se prvo upiša u gaće, pa onda pobjegne sa bojišta!

Studentu u istom trenutku nagrnuše i suze i mokraća. Kroz tanke ljetnje bermude probijao se upišotak u nekoliko snažnih mlazova. Stajali su na sred gradskog trga. Po vrelom asfaltu padale su kaplje svježe mokraće. Obojica su upravili poglede ka njima. Šutjeli su. Starina prvi podiže glavu. Zagleda se u postiđeno i preplašeno studentovo lice. Došavši sebi Student se pokrenu. Ostavi starca i rastrča se ka soredim ulicama. Dok je mahnito bjeđa od radoznalog svijeta u ušima je osjećao eho posljednjih starčevih riječi. Odmah sam vidio da si i ti neki Novâk! Phi, mene si našao solit pamet ko biva neka nauka i neka borba perom, a od same priče stresoše ti se gađe! Phi, sjeme ti upišano! Novâk, je uvijek Novâk ma koji matrak bio! Svijet okupljen galamom uadari u smijeh i zazivanje.

Novače! Novače! Zic, zic Novak! Pa pa pa!