BKG: Književnik ste čije ime izaziva pravu buru čim ga se spomene. Naime, tako sam i doživjela reakcije internetske populacije i njihovu pomamu za Vaša dva nedavna objavljena intervjua u časopisu Op.a i Novom listu. Tekstovi ta dva intervjua doslovno su preneseni na blog (knjigara.blog.hr) te objavljeni kao ekskluzivni prilozi. Za oko mi je, međutim, zapelo da se komentatori tih intervjua gotovo isključivo bave naslovom pod kojim je intervju objavio Novi list (Svaki istinski eros po svojoj je naravi drama, citat je iz jednog Valentovog odgovora), što vjerojatno znači da je na našim prostorima, barem mlađoj populaciji, zamjetljivo ono isključivo što u sebi nosi naboj erotskog. Bez većeg problema mogu zamisliti čitatelje koji preskaču stranice Vaših knjiga i zaustavljaju se samo na onim dijelovima koji obrađuju erotsku intimu ili razmišljanja o njoj. Mislite li da bi to moglo biti blizu istini?

Milko Valent: To je vjerojatno istina kada se radi o površnim čitateljima ili mlađoj internetskoj publici, adolescentima i studentima, uglavnom blogerima, ali vjerujem da malo starija populacija čita moje 'cijele' knjige, koje se, između ostaloga, bave i spolnošću, zadržavajući se, ipak, malo više na onim mjestima koja tretiraju osjetljive teme naše seksualnosti. Meso integrirano kao subjekt, kao individuum, kao pojedinačni mesni ego, uvijek voli čitati o mesu. Seks je kao očiti 'nositelj svijeta', pa i našeg ljudskog svijeta, uvijek ekstremno zanimljiv, a osobito su zanimljivi oni odlomci o njemu koji ne izbjegavaju suočavanje s vitalnim temama seksualnosti današnjice kao što su, recimo, homoseksualnost, i ženska i muška, pornografija, pedofilija, incest, erotski kanibalizam i ostale seksualne orijentacije. Naravno, čitateljima su zanimljivi i oni odlomci literature koji tretiraju heteroseksualnu tematiku i njezine brojne probleme poput ljubomore, erotske spontanosti, vjernosti, mogućnosti bogatijeg orgazma i tako dalje. Taj čitateljski interes za eros nije nimalo čudan, osobito u ovo doba rastuće nekorektne 'političke korektnosti' i sve žešće hipokrizije te uglavnom lažnog liberalizma. Čitatelji vole vidjeti napisano ono što je inače skriveno, a osobito ono što kriju čak od sebe samih. Taj prostor općeg skrivanja jest ujedno i moj prostor literarnog istraživanja, jedna politika otkrivanja, strategija intelektualnog i umjetničkog rada na području koje i mene životno određuje takoreći svakodnevno.

BKG: Tematika Vaših djela koja, naravno, nije samo seksualnost, po mojem je mišljenju zapravo potpuno usklađena sa svime što se događa oko nas, s čime se suočavamo i živimo svakodnevno. Vezano uz prethodno pitanje, koliko scene seksa u raznim varijantama svjesno koristite kao sredstvo skretanja pozornosti na eros i pojave u vezi s njime, koje se šire poput epidemije svijetom pa i našim krajevima, te na pitanja i probleme s kojima se uglavnom suočavamo između svoja četiri zida?

Milko Valent: Pitanja i problemi erosa odnosno seksualnosti uvijek su skandalozni, bolni, osobito u našoj, prilično retardiranoj, kršćanskoj zapadnoj civilizaciji, koja je tako nesretno i nespretno razdvojila duh i tijelo, tako da se većini ljudi pričinja da su to doista dvije cjeline, često nepomirljive. Kako bih demistificirao tu razdvojenost, taj privid razdvojenosti, 'scene seksa' koristim itekako svjesno i namjerno, ali isključivo u skladu s 'pričom' odnosno osnovnom temom bilo pjesme bilo romana bilo drame. Svjesno nastojeći oko mnogobrojnih i ravnopravnih istina ljudske spolnosti, želim razoriti taj mit razdvojenosti duha i tijela, taj mit koji u stvari onemogućuje slobodu spolnog izražavanja i seksualno zdravlje. Iako, s druge strane, sva umjetnost, pa tako i književnost, paradoksalno živi djelomično od te nesreće razdvojenosti tijela i duha. Umjetnost raste i uspijeva na nesreći, osobito na onoj koju često nastojimo sakriti. Zbog te tako očite shizofrene podvojenosti na tijelo i duh, Cioran i može izreći sljedeću rečenicu: ''Duboko je, istinsko je samo ono što krijemo. Otuda snaga niskih strasti.'' Nejasna je, naravno, u toj rečenici spomenuta niskost. U prirodi ne postoji niskost, ona je kulturološka tvorevina, baš kao i podjela na duh i tijelo. Upravo 'scene seksa' govore u prilog tome da ne postoji niskost, te scene govore u prilog tome da postoji intenzivna radost spajanja. Srećom za sve nas, nijedan mit ne može ugroziti zdravstvenu politiku mesa, njegovo spajanje pri kojem je prokreacija doduše razlog i uzrok postojanja te osnovni impuls, ali impuls praćen užitkom koji često može i bez te prokreacije.

BKG: Puno se govori o vašoj prozi, međutim Vaša impozantna bibliografija obiluje isto tako i poezijom. Konačno, u Balkanskom književnom glasniku prvi put predstavit ćemo Vas upravo poezijom, i to kontroverznim ciklusom Koralji, alge, kaos iz knjige pjesama Jazz afrička vuna. U tom ciklusu pjesama identificirali ste se s likom ženske osobe, koja preispituje sebe i vlastiti smisao u svijetu nedovoljno kvalitetnih muškarca – takva su joj, naime, iskustva. Pozivajući se na vlastiti doživljaj ovog djela, moram Vas upitati odakle tako dobro pronicanje u ženski mozak odnosno psihu, i da li je ovo knjiga pjesama koju bi bilo preporučljivo čitati ženama u dnevnim dozama kako bi razvile osjećaj samokritike i samospoznaje?

Milko Valent: Svaki istinski umjetnik odnosno umjetnik koji teži mnogostrukosti ljudske istine, jest polivalentan, sabire u sebi i mušku i žensku energiju, čas je muškarac, čas je žena, čas je ono između, a čas je i neko prazno mjesto, prozirno a ipak mutno mjesto svih mogućnosti. U najboljim trenucima umjetnik i umjetnica su istodobno sve to što čini ljudsko biće u skali od djeteta do starca. Ako umjetnik ili umjetnica dobro i sabrano usredotoče tu svoju polivalentnu prirodu na ono čime se bave, pjesmu, roman, dramu, svejedno, onda je u umjetničkom djelu moguće postići dobro pronicanje. Takvi, uspješni, umjetnici će se kretati podjednako uspješno u svakom 'mozgu i psihi'. U ciklusu pjesama Koralji, alge, kaos mlada žena, centralna energija tog ciklusa, očito je zgađena niskom kvalitetom suvremenih muškaraca, ali ipak u njoj iskri nada da će sresti 'pravoga'. Tu danas sve krhkiju nadu mora njegovati svaka djevojka i mlada žena ukoliko se ne želi raspasti, poludjeti ili odlutati u autizam. Mlade žene bez te nade bile bi prazne ljušture, gmižuća depresija u porastu. Perspektive su loše, nada umire zadnja, a sve će se poboljšati kada se napokon muškarci prestanu igrati rata i oštrog biznisa, a falusnu strast usmjere samo na ekologiju mekih usisnih mjesta. Čitanje te knjige svakako bi trebali preporučiti i muškarcima, jer u prvom dijelu knjige (Vječni jazz) centralna energija poetskog iskaza upravo je muškarac. Uostalom, na tu opću preporuku upućuje i opća posveta na početku te knjige:

depresivnim ljudima koji se kriju u dječjim vrtićima
veselim ljudima koji jedu stare sendviče
nervoznim djevojkama koje skaču bez veze iz kreveta
starim ljudima koji se sjećaju razularenih izleta
sjebanim intelektualcima koji vole staru liriku
neurotičnim glazbenicima bez posla

BKG: Prebirući po nekim Vašim proznim djelima i po podacima o Vama i o njima; pažnju mi je privukla drama (radio-igra) Neonski rubovi koja nije bila dobrodošla ni na Radio Zagrebu niti na BBC-u, a koju ste napisali prije 10 godina kao dramu negativne utopije smještene u relativno blisku budućnost. S današnje točke gledišta, čini mi se gotovo negativno vizionarskog karaktera, jer nekako kao da "svi putevi'' vode u "čelične kaveze" koje nam uredno priprema elita!? Koliko se vaša titula kontroverznog umjetnika koji šokira javnost svodi na sirovu istinu o sirovoj sadašnjosti s kojom se malo tko želi suočiti?

Milko Valent: Upravo se ta 'titula' kontroverznog umjetnika koji šokira javnost svodi tek na ritualnu titulu, dakle ona je rezultat površnog čitanja, jer ono što je doista šokantno u mojem umjetničkom radu jest dobro vibriranje očitih istina, truizama, koje unatoč tome nemaju nikakvog utjecaja na sirovost suvremene stvarnosti pa je lijepljenje etikete ili titule kontroverznog umjetnika tek ritual koji proizlazi iz lijenosti čitatelja. Ipak, politički gledano, a tako i treba gledati jedan dio moje literarne prakse, riječ je o tome da ja kao umjetnik želim danas svjedočiti glasno ne samo o univerzalnim nego i partikularnim istinama svijeta, i na taj način ipak revitalizirati, barem u tragovima, onu nekadašnju važnost 'javnog intelektualca' koja se odavno izgubila. Pročitajte samo govor ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade Harolda Pintera i bit će vam jasno o čemu govorim. Svako umjetničko djelo mora distribuirati moć slobode ljudskog odabira, mnogostrukost ljudskih žudnji, kao i nužnu slobodu konteksta u kojem se sve to zrcali. Takva djela nisu nikada sasvim dobrodošla pa tako ni danas, osobito ona koja se između ostaloga bave i istinom ljudske spolnosti. Puno je lakše proglasiti ih kontroverznim nego ući u djelatnu interakciju s njima.

BKG: Zahvaljujem na Vašoj susretljivosti želeći Vam dobrodošlicu na stranicama Balkanskog književnog glasnika. Čitateljstvu koje smo pak uspjeli zaintrigirati navodima o kontroverznosti, te samim naslovom ovog intervjua „Hrabra tipkovnica“ dužni smo pojasniti odakle g. Valentu svi navedeni epiteti; a odgovor na to nalazi se u nastavku, gdje objavljujemo uvodnu pjesmu zbirke Jazz, afrička vuna a koja ozbiljno i radosno tematizira itekako bitan dio suvremenog spolnog života mladih i onih koji se tako osjećaju; i koliko god na prvo čitanje može djelovati šokantno iz nje, zapravo izvire velika količina duhovitosti autora.
Dakle, samo hrabro!

polifoni bastard 23, opus 9
uvodni jazz u prozi

atmosfera je sunčana. jutro je. ptičice
veselo komentiraju noć. u tvojim očima
mutni daleki galebovi. cvrkut. proljeće.
vrisak djece iz susjedstva. majke su
nemilosrdne u cijelom gradu. sise
ti se lagano njišu u ritmu pokreta koji
život znače. ležimo na plavoj plahti,
goli i srebrni od znoja. raširila si noge.
filozofi bi rekli raširenost kao takva. to
je slovo V. slovo V znači pobjedu.
dok u mislima razgovaram sa
Cioranom i tehno frikovima, moj kurac
lagano kruži. turistički nehajno istražuje
vlažne latice. tvoja rumena orhideja
zadovoljno i naglas mljacka erektivno meso
života. na plavoj plahti cijelo tvoje tijelo je
bijelo kao najljepši Tadijanovićev stih:
“moja majka bijelo platno tka”. kažem ti u
uho: “volim tvoju orhideju”. ti se smiješ i
veliš jednostavno: “Milko, to nije orhideja, to
je pička.” “oh, sorry”, kažem ja, “volim tvoju
pičku”. ti se opet smiješ pa kažeš “tako je
već bolje” i nastavljaš praviti one krugove
koji vode drito u svemir, ili spuštaju zvijezde
na žovijalne vrapčiće u našim očima. uskoro
tisuću vrapčića ulijeće u naš dah. ti kažeš:
“super, jebote!” ja odgovaram: “jebote,
super!” ti se smiješ i kažeš: “znaš da Ines i
Jura pa da se jebu nemreju pričat dok se
jebu.” ja kažem: “jebi ga, kad nisu
intelektualci.” zatim te okrećem na trbuh,
vrlo nježno, tako da ne povrijedim
pristojnost jutarnjeg spajanja. sada te
jebem zguza. jutarnji laganini. jebem te
na plavoj plahti i navijam za sunce.
povremeno ga vadim iz pičke. transportiram
sok na tvoj šupak i, kako se kaže, ubitačno
lagano ga razmazujem. tako lagano da to
nije istina. osjećam da imam more u očima.
ti kažeš: “ti si frajer s morem u očima”.
“hvala”, kažem ja. “važno da je tebi udgu i
da nisi bila u sukobu s Titom kao ona
djevojka uz rijeku što korača.” smijemo se
politici i umiremo od užitka. zatim se
sagnem i jezikom crvenim od stida ližem
ti cijelu guzicu, a potom pokušavam
prodrijeti u šupak. ali jezik je preslab za
takvu avanturu. vratim se na tren u pičku.
tu je jezik puno djelotvorniji. osjećam se
kao Indiana Jones. potraga za dijamantima,
i tako to. opet uzimam sok i stavljam ga na
šupak. ti kažeš da ti je lijepo. ja kažem da
je to prirodno, ma što mi inače mislili o tome.
zatim uzimam u lijevu ruku svoj tvrdoglavi
kurac i oprezno počinjem proljetnu
penetraciju tvojeg anusa, ljubavi. anđeli na
vrhu čipa plješću. oni su iz virtualne
stvarnosti, ali kuže povratak prirodi. vrapčići
se smiju. oni misle da se mi zajebavamo.
oni u svojim ptičjim mozgovima ne kuže
da je to za istač. desnom rukom uključim
Radio 101 da čujemo phone-box. ulazim
polako, milimetar po milimetar. čim čujem
da malo stenješ, stanem na toj razini i
čekam proširenje materije i svijesti. usput
ti pričam onaj dugački vic o bazenu i o
najvećoj kurvi iz Venecije. tako lakše
podnosiš novu ljepotu. kad je nakon pola
sata ušao do kraja, mislim, do jaja, lagano
te jebem kao hrvatski intelektualci s
Akademije za umjetnost, znanost i obrt.
istovremeno prstima zafrkavam tvoj hrabri
klitoris. pet puta kažeš da ti je jako lijepo.
kako vrijeme odmiče počinješ šaptati. tiho
šapćeš. spominješ vrapčiće. pričaš sa
pticama kao nekada sveti Franjo.
razumijem te. prvi ti je put pa si malo
religiozna. nakon velikog broja analnih
krugova i neartikuliranih pjesmotvora koji
ih prate, tiho vadim kurac i želim se vratiti
u rodno mjesto. ti vrisneš: “ne, idiote! to nije
higijenski. prvo ga operi.” kažem ti da
pametniji popušta i odlazim u kupaonicu,
operem ga i vratim se u pičku tvoju, ljubavi.
bog se smije s polica na kojima su knjige o
spoznaji. vrativši se u pičku, ponovno sam
onaj stari. sav sretan kažem: “kužim, ti si
djevojka iz fine obitelji. do sada sam jebo
samo sirotice iz radničkih kvartova s rubova
raznih metropola. one nisu marile za
mikrobiološke nijanse.” ti se smiješ i kažeš:
“Milko, pa nije sve u seksu.” ja odgovaram:
"dušo, imaš pravo, nije sve u seksu, seks je
u svemu.” kasnije šećemo ulicama
legendarnog Zagreba i brijemo nostalgiju
jutarnje plave plahte sa puno smeđe boje.
pitam te kako si, a ti odgovaraš: “super!
samo kaj me malo boli šupak. ali nema veze.
danas sam izgubila nevinost i osjećam se
slobodno. vjeruj mi, teško je biti nevin.”
zaključujemo kako je teško biti moderan
i otkrivati staromodne običaje. šećemo.
nebo se pretvara u platinu. nesretna
mladež puši reklame i javno masturbira
očima. daleko je sunce. zatim smo prekinuli.
došle su nove ljubavi. oprao sam plavu
plahtu, ali smeđi tragovi tvojeg govna
još uvijek su izrazito vidljivi. zovem je
plava plahta sa smeđim aplikacijama.
podsjeća me na onu staru pjesmu Tvoja
košulja plava i njene nezaboravne
stihove:

“tvoja košulja plava / nek me sjeti
nek miriše / košulja plava nek umjesto tebe
diše. / sad kad te nema / sada neka uz
mene spava / jedino tvoje što imam / najdraža
košulja plava”.

svijet mi aplaudira, cijeni
moju odlučenost za ljubav u dvoje. u
jednom telefonskom razgovoru rekla si
mi da u ono vrijeme puna tri dana nisi
srala. odgovorio sam ti da je opstipacija u
senzibilnih djevojaka normalna pojava.
ona se pojavljuje iz straha od začeća.
odgovorila si da je teško biti oprezan
kada ti samoća teče u venama, a
prezervativi su ionako paradoksalno
nesigurni. od milijun komada jedan
propušta. da, božice proljeća, plava
plahta budi analnu nostalgiju. njome
danas prekrivam kompjutor prije odlaska
na počinak. sada jebem na drugim
plahtama. toliko sam te volio, ljubavi,
da na toj plavoj plahti više nikoga neću
jebati. njome ću pokrivati Macintosh,
tužne monitore i virtualnu stvarnost. da,
plava plahta, na njoj životna esencija
smrti. da, plava plahta…
“daj, prestani pisati te rapsodije već
jedanput”, kaže mi Marijana iz mojeg
današnjeg filma. kažem joj da prestane
zanovijetati dok stvaram pjesmu za
večerašnji nastup i da radije uključi
play-station, uzme joystick u ruku i zaigra
onu našu igricu od jučer. i bi tako.
sumrak se hvata za naše mlade vjeđe
dok smirujemo disanje ljubavi i televiziju.
Marijana se šeretski smiješi i aludirajući
na današnji nastup kaže da se vratim do
jutra, a ne kao prošli put tek četvrti dan.
kažem joj da sam ja čuđenje u svijetu i da
su moja skretanja u nepoznato čisti
zen-budizam okružen laticama.
vraćam se za kompjutor. sada ću isprintati
ovu rapsodiju i isključiti ga te pokriti plavom
plahtom. analni krugovi zbivaju se na
nebeskoj podlozi užitka. more rado
proizvodi bijelu pjenu i esenciju smrti u
kojoj je toplo. živio život! žalim one koji će
i danas drkati zagledani u krhki desktop. ja
ću i danas voljeti raznobojne plahte bez
virtualne nervoze u rukama. jer daleko je
sunce, vrlo daleko ako si blizak mentalnim
bolestima.