SFINGINO PREDANJE

Hram samoće

Prazne dvorane, hram samoće.
Kakvi vjetrovi viju kroz njih?
Kakvi tokovi?
U srebrnom i sivom
druže se orkestar i horovi.
Duša traži svježu sliku,
neka te misao davi kao zmija.
Ozračje je hladano
i pogled na predio
nigdje se ne zaustavlja.
Bez oblika je tvoje nebo,
bez lica tijelo.
Nervozni glasovi
pomaknu strune –
vrište u snove
i propituju o vizijama.
Mojim i tvojim sjećanjima?
Bijela se ruka spušta
da bi rastrgnula paučine –
nježno i sa srpastim uzdahom.
U kakvim se bojama druži
ljubav s horovima?
Kad se približi dodiru?

obelisci mračni
rastu
sa dubine zrcala,
mjesečina blijeda,
voda pada,
slap –
lokvanji su
na površini
ogledala

Jablanovi,

obelisci glatki
rastu
iz korijena zrcala,
mjesečina zrela,
lišće pada,
mrak –
gola nimfa
utapa se
u ogledala.

Venerino predanje

Noćni mi vjetar
grli dušu
kao san.
Kakvo me nadahnuće
približava
njenim očima?

Purpurna muza
nudi mi čašu nadahnuća.
Da li je stvarno
ljubav
jača od stiha?

Kakvo je vino
prosuto
po njenoj svili?
Zlatno joj sjeme
prodire
tanki veo užitka.

Nimfe

Njeno predanje:
usne,
nabrekle od požude.
Zjenice,
sijaju
ko sječivo.

Njena poza:
kao u galeriji
portret strasti.
Njena uloga:
raskrili se
u crvenim bojama.

Njeno ogledalo:
eros
ciničkog naboja.
Osjećaji
s klicama rasapa.

Sfingino predanje

Iz pročelja
tvojih snova
obličje
njenih misli:
bijela ptica
iz srebrnih ogledala
odlijeće u sinjinu.
Požuda si
nanese ruž –
koji me to osjećaj
ovija kao
mrtvački šal?