VLADAN
RADOMAN
Rođen 1936.
u Novom Sadu. Objavlljeni romani u Francuskoj: Greška,
1975, Zemlja u izgnastvu, 1982, Jaruga, 1984.
(Nagrada Sainte-Beuve i nagrada Biguet Francuske
akademije), Obespravljeni, 1986, Beogradske devojke
me nikad nisu volele, 1991, (preveden na srpski kod Galaksije
Gutenberg), Harmonikašev osmeh, 1993. (preveden
na srpski kod Stubova kulture), Ledeni svitac,
1995, (preveden na srpski kod Galaksije Gutenberg,
dramatizovan i igran 2005-e u Madlenijanumu - adaptacija
Jovan Ćirilov, režija Tanja Mandić Rigonat, gluma Goran Jevtić),
Plavo mistral, Siroče od mora, Ulica Bonaparta,
2000, Ima li seksualnog života posle smrti, 2003, Predajem
se, 2003, (preveden na srpski kod Zepter Word book),
Trojno pravilo, 2005.
|
 |
MRAV, MAČKA
| |
- Ko
zna, ko zna... - teturajući se pod teretom mrvice hleba, tri
puta veće i teže od njega samog, mrav je uporno ponavljao
isto pitanje: - ko zna...
Mrav govori?
Čudno. Možda i ne.
Mrav, ili mu je iz daljine taj insekt izgledao baš kao ta
buba - a šta bi drugo moglo da bude - čovek ga je
gledao, slušao, pokušavao da razume da li će posle tog nemuštog
pitanja doći i neki odgovor. Nadao se. Baš je to pitanje danima
zvonilo, odjekivalo, tražilo eho u njegovoj odavno praznoj,
osušenoj, ispranoj glavi.
Pre tri dana izašao je iz savetovališta za Anonimne Alkoholičare.
On, koji se odavno nije šalio, on koji je izgubio svaki smisao
za humor, pokušavao je da se ruga svojim isceliteljima.
Alkos, u redu...
Ali, nikad nisam bio anoniman.
Ceo kraj me je znao. Ne samo ovaj dunavski kraj.
Moj crveni nos i svoju cirozu sam ponosno šetao od Venecije,
Londona do Pariza, pa sam jednog dana, umoran, pokupio ono
što je ostalo od mog istrošenog tela, sakupio sve uspomene,
stavio u isti kartonski kofer koji me je uvek pratio, i najzad,
u životu napravio neki račun. Plus - minus - deljenje, nikad
nisam bio spretan za množenje. Znate već šta može da se zbira
u takvim trenucima.
To nikad nisam umeo da radim.
Tad sam odlučio da se vratim u svoje prazno gnezdo. Sasvim
prazno, ali ipak moje gnezdo.
Sve sam mogao da očekujem, ali nisam pretpostavljao da će
me tu čekati mačke. Sve moje mace. Od prve, crne - Luki sam
je zvao, pa Lucifera, takodje ugljena mačka, pa Riđa, pa Bela,
pa Boni, poslednjeg, koga sam našao u kontejneru i ostavio
mojoj poslednjoj ženi. Sve su tu bile, u svakom ćošku mog
stana, skrivale su se u senci, saplitao sam se na njihove
senke, kretao se u mraku vođen njihovim zelenim očima, farovima,
svetionicima moje poslednje plovidbe. Eto, zbog njih sam došao
za savet kod tih ljubaznih ljudi koji hoće apsolutno da me
leče.
Neću, ne želim da zgazim ni senku neke moje mačke. Delirium
su rekli.
Tremens pride. Jebo ih tremens. Znam latinski, ja nisam tremens,
ne drhtim, bar još. Nikad, osim od hladnoće, nisam drhtao.
Klinac u gimnaziji, bežao sam sa tih časova, profesorka je
bila suva ukljeva, nerazumljiva i dosadna kao taj mrtav jezik.
Tada sam brzo izlazio iz razreda, bežao na obalu i tamo slušao
predavanja, lekcije o deklinacijama od šarana, somova i mladica
čiji su se preci najeli Rimljana i njihovih nemustih vapaja.
Čovek
je sedeo u udobnoj fotelji, televizor je bio uključen na kanal
sa nekim uzbudljivim filmom, pred njim, na stolu, otvorena
knjiga i boca vina. Mrak je pao. Prazna čaša. Kao izazov,
beznadežno prazna čaša. Dole, na patosu, mrav nastavlja svoje
tegobno putešestvije, gega opterećen mrvicom hleba, i mumla:
- Ko zna, ko zna...
Ko zna zašto se rodio; i kada se rodio početak? Šta je početak?
A šta je bilo pre počtka? Noć, mačka, mrav? Šta je kraj? Ako
ima kraja. Čemu služe početak i kraj ako je smisao svega izgubljen
negde odavno pre početka svega, u samom srcu kraja? Koji je
stvarni početak, i kraj je sluga čiji... ili čega?
Čovek je pogledao prema uglu gde je u tami video jednu od
svojih mačaka.
Luki, Bela, Boni. Svejedno. Maca mu je namignula, protegnula
se, nestala.
Ustao je, opsovao glasno svoje blagonamerne savetodavce iz
Udruženja za lečenje anonimnih alkoholičara. Nasuo je čašu
vina, nazdravio mravu. I zgazio ga.
|
|
Copyright © by Vladan Radoman & Balkanski književni glasnik – BKG,
2006.
Nazad
|