| |
Padala
je kiša. Svijet je bio mokar i nesavršen. Bar takav je izgledao
kroz prozor Ivanove sobe. Centralno mjesto te velike sobe, visokih
stropova, zauzimao je pisaći stol prepun knjiga, doslovno posut
gomilama papira. Soba je bila oskudno opremljena namještajem.
Krevet na kojem je spavao. Jedan veliki ormar za garderobu koji
se raspadao i dvije trošne police sa knjigama. Uz tu sobu u stanu
se nalazila i omanja kuhinja i kupatilo. Dovoljno, smatrao je
on. Više si nije ni mogao priuštiti.
Na stolici uz stol sjedio je on. Ivan R., neafirmirani pisac,
srednjih godina. Izgledao je pristalo, ugodno oku. Markantnih,
pravilnih crta lica, bez anomalija i orlovskog nosa poput Gaja
Julija Cezara. Naravno ako je vjerovati povijesnim navodima. Naočale
na nosu, samo su upotpunile arhetipsku sliku pisca. U rukama je
držao pismo.
Pročitao ga je već nekoliko puta. Pa još jednom. I još jednom.
Bilo je to pismo izdavača. – Dragi gospodine, obavještavam vas
da rukopis vašeg romana ne odgovara uvjetima i referencama naše
izdavačke kuće. Vaš stil je težak, suhoparan, bez prave naracije.
Likovi su vam plošni, neslojeviti i nadasve nezanimljivi. Niste
vjerodostojni, niste istiniti. Vi čak povremeno plagirate A. Camusa
i držite da je to vaše djelo. Citiraću za primjer samo jedan pasus
iz vašeg djela, - “Otac je umro sinoć oko jedanaest sati. Nisam
bio uz njega. Došao sam tek ujutro. Ležao je u sobi. Na krevetu.
U tamnom odijelu s kravatom na pruge. Imao je poluotvorene oči.
Ili poluzatvorene. Izgledao je kao da spava. Soba je mirisala
na svijeće i ličila na one iz romana Franza Kafke. Vani je naprotiv,
bio sunčan, lijep dan. Bilo je kasno proljeće i treći lipanj.”
Camusov “ Stranac “ počinje smrću njegove majke. Vaš roman smrću
oca. Ali naravno nije samo to u pitanju. Sličan motiv nije problem.
Uostalom varijacije na temu su česte. I u mnogim drugim djelovima
također se ponavljate. Imate lik Turčina, vrlo slično, Camus ima
Arapa, i još mnogo toga što navodi da plagirate. No vi čak ni
plagirati ne znate dobro. Pisanje zahtjeva rad i žrtvovanje. Pisanje
zahtjeva snagu. Iskrenost, oštrog i pronicavog promatrača. Kod
vas to ne osjećam. Žao mi je što vam to moram poručiti ali okanite
se pisanja i posvetite..., etc., etc.., nije želio dalje čitati.
Pismo je znao napamet. Svako slovo i interpunkciju.
Bacio
je pismo u koš za smeće. Koš je bio pun. Danas je opet pisao i
bacao. Napunio je koš. Dosta pisanja za danas. Pomisli sa strahom,
kako je izdavač možda u pravu. Nije vjerodostojan. Nema snagu.
Da, možda je to istina. Možda.
Do nedavno je gajio nade da će ga taj roman izvući iz anonimnosti.
U mislima je čitao stupce dnevnih novina. "Ivan R., izazvao
kritiku svojim romanom." " Roman koji obećava i plijeni
". " Pojavio se novi Marinković." Stupci su bljedili
u glavi. Potom se obukao i izašao.
Krenuo je jedanaesticom po Maksimirskoj do Trga. Kiša je neprestance
padala. Ništa zbog toga. Za desetak minuta stiže. Izdavačev ured
se nalazio u Masarykovoj, nije bilo daleko za pješačiti. Ured
je pronašao bez osobitih problema. Ušao je bez kucanja.
– Pretpostavljam da ste vi izdavač, gospodin.. ? Zaboravio sam
vaše ime. Ja sam onaj kojeg vi zovete plagijatorom, Ivan R. Poslao
sam vam svoj roman. Pretpostavljam da znate o kojem romanu pričam.
Nazvali ste me plagijatorom. P-l-a-g-i-j-a-t-o-r-o-m- izgovori
slovkajući, tiho, gotovo nečujno. – Izdavač ga nije ni pogledao.
- Kako se samo usuđujete ? Kako možete upasti bez kucanja ? Tko
ste uopće vi. Napolje, napolje ili… - drhtav i nervozan glas se
izgubi u beskonačnom eteru. U crnoj rupi glasova.
Ivan
R., uze mirno staklenu pepeljaru sa stola. Pomisli u tom trenu,
da je to vjerojatno Murano radionica. Mar venecijanskih staklopuhača.
Elipsoidna pepeljara lijepog oblika.
Udarao ga je metodično i snažno. Prvo po čelu. Potom po zubima.
Zatim po sljepoočnicama. Udarao ga je i kad je Izdavač pao na
pod. Sve dok se nije prestao micati. Bio je zadihan, kao da je
trčao. Pisanje i sjedenje mu je smanjilo kondiciju, pomisli. Trebao
bi ponovo početi trčati. Kao nekada.
Crvena krvava mrlja, nalik na boju kurvanjskog ruža, širila se
po svijetlom jasenovom parketu. U isto vrijeme, sinhrono i u skladu
sa prvim Newtonowim aksiomom mehanike, gospodin kojemu je zaboravio
ime, postajao je svjetao kao pergament. To će biti dobar početak
novog romana. Tako ću početi, reče sam sebi glasno i zadovoljno
uzdahne.
Sada je bio mirniji. Izdavač je to lijepo rekao. Pisanje zahtjeva
žrtvovanje. Iskrenost i snagu.
Izašao je iz ureda. Osjećao se bolje. Osjećao se ugodno. Da, zapravo
ugodno. Kiša je već bila prestala padati. Inateći se zaostalim
kumulonimbusima, pojavila se duga. Sezala je putem kojim se i
on uputio.
|
|
