Visoki je utrčao u hangar. Velika valovita vrata, obješena o šine iznad prostranog otvora ulaza u hangar, klepetala su ispod naleta vjetra poput metalnih štitnika na srebrnobijelom šljemu samuraja. Dohvatio je jednu prelomljenu dasku iz čijeg su kockastog profila zijevale vlati iskidane strukture drveta. Okretao se lagano stojeći u mjestu na sredini hangara, okrečući glavu sa širom otvorenim očima brzim i jednomjernim pokretima lijevo-desno, stežući u ruci prelomljeni preradjeni komad drveta. Valovita bijela vrata od fiberglasa činila su se mekima i dubokima, zasuta sivom prašinom koja je još i od prije početka ove scene lebdjela u hangaru.
Gdje je vječnost? – upita visoki glasno, jednom, i umukne potpuno siguran da ga je zapitani čuo, i da jedino što mu je sad preostalo, jeste to da čeka na odgovor na postavljeno pitanje.
Ali ko je bio zapitani?
I ko je bio pitac?
Nije bilo ljudi, ni u hangaru, ni uokolo hangara. Samo izgažena trava - niska i zelena; prosijana mrljama utabane svijetlosmedje zemlje.
Gilgameš, visoki čovjek zvao se Gilgameš. Disao je duboko, pošto je još doskora trčao dugo i naporno, upirući se iz sve snage da se odbacuje od zemlje stopalima. Ime je dobio prema junaku babilonskog epa, ukucanog u glinene ploče i pokopanog u pijesak prije nego što su jednobožačke religije podijelile pojas ekvatora pa dubini i širini. Ime mu je ni kršćansko, ni muslimansko, ni jevrejsko. Tako su mu roditelji htjeli. Njegovo ime bilo je njegov usud. Dio njegovog usuda.
Njegova brzina bila je nedostižna njegovim progoniteljima koji su se naslućivali jedino u tragovima kaplji znoja ispod jabučice na Gilgamešovom vratu.
Njegova brzina bila je za njih kao slučajnost, kao san, kao slučajni trag linije mastila koji se probio na drugu stranu papira. Besmislena linija tinte mekanih i nejasnih ivica, putokaz ka nigdje na poledjini pisaćeg papira, njegova brzina činila ih je slučajnim posmatračima otimajući njihovim koracima teško izboreni smisao.
Zato ga mrzili, ne zbog njegova imena.