Ono što nitko od nas nije htio ni šaptom izustiti, ono što smo svi izbjegavali makar i na čas pomisliti ovih zadnjih tjedana otkako se našoj Ani vratila prokleta leukemija, u nedjelju se u zoru obistinilo. Ana je umrla u svojoj bolničkoj sobi u KBC-u »Zagreb« na Rebru, u 29. godini. Šturo medicinsko objašnjenje kaže da je umrla »od zatajenja organa uslijed septičkog šoka«.
Ništa novo, rekli bismo, u vječnoj borbi života i smrti. Ništa neobično za ljudski život, tako moćan, a istodobno tako ranjiv i potrošan. No, problem je s tim mrskim medicinskim objašnjenjima što ona ne otkrivaju ama baš ništa o osobi čiju smrt tako hladno i analitički raščlanjuju. Iz povijesti bolesti ne možemo saznati kakav je bio taj bolesnik, što je htio, o čemu je sanjario, za što se borio, čemu je težio...
Srećom, Ana Rukavina svojim se životom pobrinula da u njezinu slučaju ne bude nepoznanica. Bila je širom otvorena knjiga, i u zdravlju i u bolesti. Svi koji smo je poznavali zdravu, znali smo da govori iz duše. Nikad u njezinim riječima, pa ni između redaka, nisam osjetio zadršku, naprosto zato što Ana nikad nije imala »kočnicu«. Istina joj je bila važnija i vrijednija od svega.
Dokazala je to i svojim pismom što ga je, teško bolesna, isprva uputila nekolicini prijatelja. Pismo je posve neplanirano izazvalo medijsku erupciju i zapravo se na razini države zbilo ono što se zbilo kod svih Aninih prijatelja i poznanika. Osvojila je ljude snagom svoje iskrenosti.
Stjecajem okolnosti, u subotu me oko 16 sati Ana nazvala iz bolnice. Zvučala je strahovito iscrpljeno, a morfij što ga je zatražila da ublaži bolove usporavao joj je riječi. Bilo mi je teško slušati je. »Ne brini, stari, nije ništa strašno. Reci svima da sam dobro i da se ništa ne brinu. Nazovem te sutra«.
Kratko sam odzdravio ne želeći joj oduzimati ni sekundu više za odmor, no vrag mi nije dao mira te sam, spuštajući slušalicu, u panici pomislio: »O Bože, a što ako je više nikad neću čuti?«. Dvanaest sati kasnije Anini su organi »zatajili«.
Budući da sam i sam u mladosti preživio rak i kemoterapiju na onkološkom odjelu, sa smrću bliskih i bolesnih čudnovato se brzo mirim. Pa ipak, Anina me toliko potresla da mi nije na pameti plakati, nego vrištati.
Da, organi su joj možda zatajili, ali baš zato sad ne smije zatajiti naša spremnost, ljudskost da ustrajemo u onome u čemu je i ona ustrajala tako dugo, neustrašivo i sa smiješkom. U spomen na Anu koja je »željela živjeti«, pomozimo da žive svi za koje se ona svojim pismom zauzela.
Da, nje možda više nema fizički među nama, ali ne dopustimo da se s njezinim tijelom ugasi i njezina posljednja želja.
Ana, nazovi me kad god poželiš.

Antun Krešimir Buterin
(Vjesnik, 27. XI 2006.)

---

 

Ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost - to je za sad sve lijepo od mene.
Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija: od svibnja 2005. godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za deset minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se, nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljena završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me je primio na Rebru samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kući i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.
Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspjevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana, preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me je snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze, kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječike i sestrice, i što je još ljepše, mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja, i uljevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolje. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otežano hodala. Usprkos tome, pretrage su bile u redu, a onda je sve krenulo ispočetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno - toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene, jer ja sam sve - samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću, kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni sto godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i naposlijetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donatora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je teško sročiti što Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku deset minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi: želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama i sebi moram obećati, jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.

Želim vam ugodan dan!
Hvala.

Ana Rukavina