U tome divljem kraju proživljava sraz prirode i tehnologije; uništenje kišne šume, izgradnja tvorničkih postrojenja, željeznica i električna struja; razorne oluje i tutanj vatrenog oružja prilikom čestih pobuna.

Jedna od tih oluja uništila je sve što joj se našlo na putu, i kuću jedne stare, vrlo siromašne i mršave poput kostura žene, koja je govorila samo guaraní i znala je bezbroj pripovijesti o životu nekadašnjih ljudi, o mitovima, legendama i šumskim božanstvima. Bila je ugledna. I moja majka je bila oduševljena. Moj otac manje, no morao ih je trpjeti kako bi pokazao svoje milosrđe. Na Rufina nas je skrivećki učila guaraní i, kako je bila pomalo iscjeliteljica i gatalica, naučila nas je još mnoge druge stvari. Ah, dona Rufina, koliko smo plakali kada je jedno jutro osvanula zauvijek nijema.

O svojim književnim početcima priča slijedeću anegdotu:

Prvo što sam napisao, bila su ustvari neka pisamca nepoznatoj i vrlo tajanstvenoj ljubljenoj koja se mogla nazrijeti u svijetloj sjeni popodnevne sieste. Ja sam joj pisao pisma i stavljao ih pod jedan kamen u nadi da će doći i uzeti ih. No pisma su tamo stajala dok ih nije kiša na kraju isprala. Jedan dan sam našao kuglicu od zgužvanog papira na jednom obronku. Pomalo drhtavih ruku razmotao sam papir i ustanovio da je bio zaprljan izmetom. To sam zaslužio, međutim nisam ništa naučio jer sam i dalje pisao pisma.

1925. Uspješna vlada Eligia Ayale (1924.-1928.) donesla je zemlji mir i jedan relativno dobar ekonomski oporavak, što je mladom Roi omogućilo da pođe na studij u Asunción, jer u Iturbeu nije bilo moguće studirati.

Otac me povjerio jednoj ženi (o kojoj govorim u romanu Hijo de hombre) koja me uvela u ono što se zove svitanje seksualnog života. Na željezničkoj pruzi prema glavnom gradu bila je ogromna jama koju je načinila eksplozija za vrijeme jedne od mnogobrojnih pobuna. Tu su putnici morali pješice otići do drugog vlaka, na drugoj strani te ogromne jame. S tom ženom je putovao njezin mali sin koji je još sisao. Morali smo po ružnom vremenu čekati čitavu noć. U jednom trenutku oduševljeno sam gledao kako dijete siše i ja sam (imao sam osam godina) počeo sisati drugu sisu, tako da sam prvi put u životu osjetio seksualni zanos.

Smješta se u kuću svoga strica, biskupa Hermenegilda Roe koji je imao velik utjecaj na njegov intelektualni razvoj i kojega će opisati u jednoj od svojih prvih pripovijesti, “El viejo senor obispo” (Stari gospodin biskup),

Paíno mi je ponudio svoju knjižnicu u koju sam zašao pohlepniji od kakvog miša. Knjige Zlatnog doba blještale su pored čitavog niza knjiga teoloških tema. Tu je bilo knjiga od Cervantesa do Queveda, od Calderona do Gongore, od Lope de Vege do Graciana. Celestina i Lazarillo de Tormes, no Don Quijote mi je postao najdraža knjiga. Od tih adolescentnih godina neprestano ga čitam i kopiram..

1928. To će godine Roa naročito isticati, sasvim očevidno puno vremena prije, ono što će se kasnije dogoditi u ratu za Chaco.

Nacionalni duh je osjetio poziv. Kada se sučeljenje s Bolivijom nije ostvarilo, te postrojbe, izgladnjele i u strašnom stanju, vratile su se u svoje krajeve. Svuda su se osnivali komiteti za pomoć. Moja je majka bila iz obrazovane obitelji. Ona mi je bila stvaran učitelj. Moj poticaj. Jednog dana mi reče:“osnujmo nezavisnu kazališnu družinu i krenimo po selima da pomognemo tome siromašnom svijetu nakon mobilizacije”. Te dodade: “moraš napisati neki kazališni komad". I napisah ga. Imao sam tada trinaest godina.

1931. Okrutna represija na jednom skupu koji je tražio da se brani Chaco, završila je studentskim pokoljem. Navršio je četrnaest godina i piše svoj prvu pripovijest, “La lucha hasta el alba” (Bitka do zore).

Tu prvu pripovijest počeo sam pisati u Iturbeu, uz blijedu svjetlost krijesnica skupljenih u jednoj boci koje su mi osvjetljavale paragvajsku noć. Taj se rukopis izgubio u neprestanim metežima selidba i bježanja. Nakon više od trideset godina kasnije, neobjašnjivo ga pronađoh u jednoj knjizi /Leonardova Raspravi o slikarstvu/. Rukopis, napisan olovkom, bio je napola izbrisan i gotovo nečitljiv i to mi je jedan od najdražih rukopisa, kojeg obožavam, naravno, ne zbog književne vrijednosti nego životne, egzistencijalne vrijednost.

1933. Pohađao je treći razred gimnazije u Kolegiju bratstva Svetog Josipa kada je buknuo rat za Chaco (1932.-1935).

pomoću vezanih plahta pobjegoh kroz prozor iz Kolegija, i pođoh u rat. Sanjao sao o pročišćenju u vatri bitaka. Poslali su me u pomoćne čete. Bio sam pozadinski bolničar koji prenosi raskomadana tijela. Vidio sam smrt drugih i bio sam sav pun rana dok su posvuda letjele nesnosne muhe i obadi. Nu to nije bila crta bojišnice, to je bila samo pozadina toga rata, prvog u Latinskoj Americi u kojem je bolivijska vojska koristila moderna oružja kupljena novcima Standard Oil Comp.

Taj rat, uostalom kao i svi ostali, bio je besmislen i okrutan. Dvije su okolnosti izazvale sukob koji političari nisu znali ili željeli usmjeriti prema pregovorima: bolivijsku težnju za lukom na rijeci Pargvaj (budući da su joj Čile i Peru spriječili izlaz na Tihi ocean) i pogrješno očekivanje velikih ležišta nafte u čakanskom podzemlju. Bolivija je krenula u rat uz podršku Standard Oila i osvojila Chako gdje je našla samo trnje i neprohodnu šikaru.

Koliko zbog ćudi samog rata, toliko i zbog terenu gdje se odvijao taj neobično okrutan rat, on je bio strašno težak za borce, posebno za siromašan svijet koji se spustio s visoravni u taj sušni kraj Chaca, kraj koji je bio gotovo mjesečevo pust i spržen nesmiljenim paragvajskim suncem. Bio je vrlo vrlo okrutan rat u svakom smislu.

Nu, holokaust 60.000 Bolivijanaca i 30.000 Paragvajaca (paragvajska verzija; bolivijska, prema povjesničaru Robertu Querejazu Calvu 50.000 Bolivijanaca i 40.000 Paragvajaca, što je gotovo ista tragedija) izazvao je buku u savjesti uspavanih pisaca koji su se bavili kratkom pričom prožetom pariškim dekadentizmom u obliku, kako reče pisac Ruben Bareiro, “poštanske dopisnice”. Doista, u jednoj zaostaloj i feljtonskoj književnosti taj je sukob proizveo jednu značajnu književnost na obje strane. Sâm Roa je u brojnim prilikama obrađivao pitanja toga zaostatka: prvo i glavno je lingvističko pitanje. U “Pasión y expresión de la literatura paraguaya” (1960.) kaže:

Drama paragvajske kulture u borbi za svoj izraz je zapravo stanovita drama izolacije; ne samo izolacije u vremenu i prostoru, određene svojim specifičnim mediteranskim zemljopisom i vječitim političkim zamkama diktatorskih vlada, nego i duhovnom izolacijom žigosanom zaštitničkim, ali u isto vrijeme i ograničavajućim, utjecajem svoga autohtonog jezika (guarani). Na taj način Paraguay je ostao književno nepoznat za svoju američku braću.
U eseju Entre lo temporal y lo eterno. Notas sobre el sincretizmo y la transculturización hispano-guaraní bajo la colonización religiosa. La cultura del guarani en la escritura (Između prolaznog i vječnog. Crtice o hispano-guarani sinkretizmu i transkulturizaciji za vrijeme vjerske kolonizacije. Guarani kultura u književnosti) obrađujem problem paragvajskog pisca u njegovom bilingvizmu. Guarani je govorni jezik koji se uvukao u jednu neobičnu književnost. Još i danas se raspravlja o tehničkoj strani grafije, koja još nije riješena, a riješila bi se da je stvar uzela svoje ruke Međunarodna fonetska konvencija. Nu željelo se stvoriti grafiju temeljenu na spisima kolonijalnih kroničara, prije svega jezuita, i to je dovelo do toga da više nije moguće napredovanje u tome smjeru. Na posljednjem kongresu, 1952. u Montevideu, o guarani grafiji, doneseni zaključci se danas koriste za promjenu, ali još uvijek su nedovoljni jer se svi problemi moraju rješavati u lingvističkom svjetlu. Fenomen guaranija nije samo alfabetski ili fonetski problem, to je fonički sraz u svom najširem smislu koji još nije riješen i koji se još uvijek ne može riješiti, jer je guarani jezik koji se širi kako među Indijancima tako i među guarani-paragvajcima. Za mene je strašno jer sam uvijek bio prožet kulturnim dramatizmom i ono što mi sada proživljavamo je nestajanje jedne kulture.
[...] Za nesreću, u Paragvaju ne postoji običaj čitanja beletristike. Već postoji prilično veliko književno djelo, ali ne postoji književna tradicija kao u ostalim zemljama. Prema mome mišljenju, jedan od prvih problema je činjenica da ta strašna literatura koja postoji unutar same paragvajske kulture, koja je bilingvistička, ali nestrukturirana bilngvistička kultura.Ne postoji veza koja, na primjer, veže katalonsku književnost s ostalim regionalnim španjolskim književnostima, niti postoji jedna stara književnost na temeljima koje se razvila tradicija. U Paragvaju postoji samo književnost u obliku usmene tradicije. Nalazimo se unutar jedne naročite vrste magme između dva jezika koji se međusobno dijalektiziraju jer su u stalnom trvenju. Ne postoji samo jedna invazija leksičkog tipa, nego na djelu je rat značenjâ [...] i ta dva jeziga vrtoglavo se kvare. Taj guarani nije više autohtoni jezik, onaj kojega nisu poznavali prvi mješanci u kolonijalnom dobu. Nisu ga poznavali jer je za vrijeme jezuitskog carstva došao treći jezik. Ovo sada nije dijalekt, niti je jezik [...] Postoji jedan niz problema koje nisam uspio nametnuti da se bave moji prijatelji kulturni povjesničari, sociolozi, lingvističari ili antropolozi. Problemi bilingvizma nisu samo paragvajski problemi, to su problemi čitave Latinske Amerike.
Miješani jezik, to jest sadašnji guarani kojega nazivamo paragvajski guarani nije izvorni guarani, niti je dijalekt izvornog guaranija. To je sredstvo za međusobno usmeno sporazumijevanje i, kako je moj prijatelj José Luis Roca nedavno odlično rekao, sredstvo za čuvstveno, osjećajno sporazumijevanje paragvajskog naroda u cjelini. Samo 5% Pargvajaca ne poznaje, ne kovori kastiljski ili španjolski jezik. Sada te prilike, očevidno, stvaraju različite parametre od onih koji se vide ili osjećaju u drugim latinoameričkim zemljama. U tome su paragvajske prilike podosta atipične. Jer uz paragvajski guarani postoji i paragvajski španjolski. Taj fenomen odaje precizno interakciju, duboku iščašenost dva jezika koji se susreću i koji nemaju moguću komunikaciju i koji se na sve veći način međusobno onečišćuju. Tako da se stvorio mješani jezik yapará, španjolski jezik guaraniziranu sintaksi i prozodiji.

1935. 24 lipnja, točno u podne, objavljen je prekid vatre.

Preskočili smo rovove i srdačno se izgrlili sa svojim protivnicima, koje smo trenutak prije mrzili, te smo izmjenjivali cigarete i sjećanja; Paragvajci počeše plesati svoje polke, a mi smo im zasvirali naše plesove.

Roa nastavlja raditi u banci i počinje svoju suradnju u listu El País. Pohađa predavanja iz prava i ekonomije na Sveučilištu u Asunciónu.

1936. 17. veljače pukovnik Rafael Franco započinje populistički prevrat (militaristi, profašisti, ljevičari i centristi) u Ayali. S tim udarom mijenja se ustav i vraća na snagu onaj iz 1870.

1937. 13. kolovoza zbačen je Franco i privremenu predsjedničku vlast zauzima Félix Paiva. Roa dobiva sveučilišnu književnu nagradu za roman Fulgencio Miranda. Obično se uzima 1941. kao godina izdanja.

1938. Potpisan konačni mir s Bolivijom.

1939. Uz podršku liberalne stranke za predsjednika je izabran general José Félix Estigarribia.

1940. 18. veljače prihvaća se novi ustav kojim se raspušta dvodomni sustav. Roa putuje na sjever zemlje s ciljem da napravi reportažu o životu na velikim pašnjacima koji će igrati veliku ulogu u njegovu djelu. Pjesnik i pripovjedač Rodrigo Díaz Pérez, Roin susjed u četvrti Villamora, sjeća se:

...svako jutro smo ga viđali kako izlazi iz Monsinjorove kuće i ide u ured, na “robiju”, u Londonsku banku. Susretali smo se vrlo rano, uvijek je nosio knjigu u ruci... Augusto je bio poznat kao učen: njegova kultura je nadilazila sve ljude u njegovoj okolini u četvrti. Ipak, bio je vrlo skroman i tih. Sjećam mu se glasa: svečan, jedva čujan, katkada sâm šapat koji je unatoč svemu zbog svoga sadržaja i čvrstoće prisiljavao na slušanje. U slobodno vrijeme, za večernji momačkih serenada, isticao se i davao živost svojim pjevanjem i sviranjem na gitari.

7. rujna u avionskoj nesreći pogiba general Estigarribia, junak rata za Chaco i posljednji izabrani predsjednik. Privremeno ga nasljeđuje general Higinio Morinigo, ministar vojske, s kojim Paraguay ulazi u razdoblje vojnih diktatura.

1942. Postao je tajnik redakcije u El Paísu.

Rodrigo Díaz Pérez (u pismu Rubénu Saguieru) kaže da je čitao Rilkea, Valérija, Blakea, Cocteaua, Éluarda, Bretona, Aragona, Superviellea i Antonia Machada. Ovaj posljednji će ga približiti vrsti književnosti i misli koja poima “istinskog čovjeka”, pretvarajući ga u svoju paradigmu. Ovo čitanje nije isključivalo europske i španjolske klasike.

Objavljuje svoju prvu knjigu, El ruisenor de la aurora y otros poemas (Slavuj u zoru i druge poeme),

Ovu sam knjigu nastojao zaboraviti. Bila je tek pokušaj jednog mladca da se izrazi u jeziku koji nije bio svakodnevan.

Uspostavlja prijateljstvo s Josefinom Pla i Héribom Camposom Cerverom; s njima te još nekim piscima sastaje se u Ateneo Paraguyo, u “Casa Americana” i knjižarama “Salazar” i “Universal”, dok su se po ulicama “u svako doba vukli policijski špijuni koji su sve nadzirali”.

1944. Kao glavni urednik lista El País British Council ga poziva da posjeti Englesku.

1945. 8. veljače Paraguay objavljuje rat Silama osovine; osniva se stranka febrerista.
Kazališna družina Paragvajskog sveučilišta prikazuje njegovo djelo El nino del rocio.
Roa postaje ratni dopisnik lista El País s europskih ratišta. U London stiže dva mjeseca prije svršetka rata.

Poslije putovanja na engleskom trgovačkom brodu, koji je došao u Argentinu po pšenicu, stigao sam u proljeće 1945. u London. Nikada neću zaboraviti to fantazmogorično putovanje preko Arktika na brodu pretrpanom teretom i uključenog u konvoj od 80 brodova koje nikada nismo vidjeli, u moru punom opasnosti od njemačkih džepnih podmornica. Dolazak u London razrušen von Braunovim raketama. Napokon, eksplozije atomskih bombi na drugom kraju zemaljske kugle, u Hirošimi i Nagasakiju. Sjaj atomske gljive nadvio se nad velika slavlja u kojima se slavio poraz nacifašističkih snaga. Nad tim razdraganim mnoštvom lebdjela je sjena neizrecivog straha. XXI. stoljeće počinje danas, bio je naslov članka kojega sam poslao redakciji dnevnika El País i koji je stigao mjesec dana kasnije izazvavši zbrku sličnu kakvoj neslanoj šali.

Kao dopisnik imao je priliku da intervjuira istaknute osobe onoga doba: generala de Gaullea, Casalsa, Cernudu, Madariagu...

Bio sam prvi Južnoamerikanac koji je otkrio Luisa Cernudu, velikog španjolskog pisca koji je u Edinburgu radio kao lektor. Bio je divan i moj susret s Pablom Casalsom u vlaku za Glasgow, kamo je išao svirati. Napravio sam s njime znamenit intrevju koji se poslije pojavio u knjizi sjećanja na rat i poraće.

Osim što je nastavio svoj studij novinarstva, nastavio je objavljivati priloge o Južnoj Americi na engleskim i francuskim radio-postajama i pružila mu se prilika da putuje po Francuskoj, Ekvatorijalnoj Africi, Njemačkoj i Švedskoj.

1946. Roa se vraća iz Europe i radi kao dopisnik francuskog radija, čiji je tada direktor bio Malraux.
Morinigova vlada ga imenuje za kulturnog atašea u Buenos Airesu, na koje mjesto nije nikada stupio, nu to je za njega imalo stanovito proročko značenje. I dalje je bio kritičan prema čelnicima Stranke coloradosa (obojeni). Jedna grupa mladih časnika oformila je vladu od febrarista i obojenih.
Trideset izvješća iz Europe skupio je u knjigu La inglaterra que yo vi (Engleska kavu sam ja vidio).
Radi se o zbirci novinarskih članaka koje je Roa u posljednjim godinama rata napisao za vrijeme boravka u Engleskoj. Nije se sačuvao ni jedan primjerak te knjige koja je objavljena malo prije ustanka 1946.-1947.XVII

Španjolski izbjeglica Fernado Oca del Valle pomogao mu je oko praizvedbe komada Mientras llegue el día (Dok ne svane dan) i napravio je preradbu komada La presidenta (Predsjednikovica).

1947. 7. veljače diže se pukovnik Rafael Franco, a u ožujku je buknuo narodni ustanak koji je udružio liberale, febreriste, komuniste i mlade časnike protiv Moriniga i coloradosa. Građanski rat trajao je šest mjeseci i pobijedila je vlada uz Peronóvu pomoć.

Poslije jednog stoljeća vojnih i endemičnih civilnih diktatura, posljednji diktator, Higinio Morinigo, postao je “taocom demokratske vlade”. Poslije šest mjeseci ljudi su se ponovno našli na ulicama gradova i sela. Nu, tih šest mjeseci slobode postali su ruski rulet koji je “opalio” u obliku građanskog rata u ožujku 1947. Vođa prevrata je bio nacionalistički intelektualac J. Natalicio Gonzalez, koji se poslije podigao uz vlast i postao jedan od najvećih lupeža u povijesti Paraguya. Dao je naredbu da me se uhiti živog ili mrtvog. Morao sam se skloniti u jednu ambasadu odakle sam pobjegao u inozemstvo. Moja je jedina krivnja bila ta što sam bio urednik jedinog neovisnog lista u Asunciónu.

U ožujku se sklonio u rezidenciju brazilskog kulturnog atašea da bi malo po tom otišao za Buenos Aires.

Bez ikakve diplome dobio sam mjesto kao profesor i otkrio sam ono što prije nisam mogao vidjeti, iako sam imao pred očima: vlastiti narod, svoje ljude. tako da sam najveći broj svojih djela napisao za vrijeme moga izgnanstva u Argentini.

U prognanstvu se prihvaćao različith zanimanja: filmski i televizijski scenarist, radio spiker, agent osiguranja i profesor na različitim sveučilištima; nastavio je pisati i najbolji djelovi njegova djela su bili obilježeni prognanstvom.

Zanima me univezalan čovjek, jer univerzalnom čovjeku dugujem ono što sam naučio u progonstvu. Nikada se nisam žalio na svoje progonstvo, jer je ono za mene bilo velika škola [...] Sustavno sam proučavao vanjsko i unutrašnje progonstvo i uvijek sam držao da je ovo posljednje istinsko progonstvo.U svakom slučaju, kod prognanika postoji jedno pravilo koje je, prema mojem mišljenju, jedna od najohrabrujućih stvari koje sam vidio, a to je da postoji jedan neugasiv element koji je solidarnost. To mi je bila najveća utjeha u trenutcima najvećih depresija. Teško je biti daleko, nu uvijek sam računao na ljudsku solidarnost, bilo na očevidan ili profinjen način. Ljudi imaju ono što nazivamo ljudsko razumijevanje i to me je spasilo za vrijeme progonstva. Nostalgičan prognanik ne postoji[...]
Unutrašnje progonstvo se dobro vidi u uvjetima krajnjeg političkog ili socijalnog tlačenja kada pojedinac gubi apsolutnu mogućnost da posjeduje vrhunaravni dar ljudskog bića, a to je riječ, koja predstavlja mogućnost komunikacije. Gubeći ju, čovjek postaje autist. Počinje se zatvarati i gubiti.

1948. 15. kolovoza izabran je za predsjednika Paragvaja Natalicio González.
Udruženje argentinskih pisaca zadužuje ga da održi niz predavanja o “Tehnici romana”, što je prije držao Ernesto Sábato.

1949. U siječnju je Gonzáleza zbacioje obrane Raimundo Rolón; a njega je zamijenio Felipe Molas López koji odstupa 11. rujna. Nacionalna skupština imenuje Federica Chavesa za predsjednika (ostat će na vlasti do 1954.).

1953. Izlazi u Buenos Airesu zbirka pripovijesti El trueno entre las hojas (Grmljavina u lišću). Piše dvije elegije u uspomenu na Hériba Camposa Ceveru i Roquea Molinaria Laurina, koje su za mnoge kritičare kraj Roe kao pjesnika i njegov će pretežit predmet zanimanja postati proza. Dakako da sumnjam u takav oštar sud i mislim da će u njegovom raznovrsnom djelu ipak ostati pokoja pjesnička njiva.

1954. 6. svibnja je general Alfredo Stroessner u vojnom udaru zbacio Chavesa i formirao vojnu huntu, na čije čelo dolazi 15. kolovoza.

1959. 17. prosinca u Buenos Airesu dobiva prvu nagradu Drugog međunarodnog natječaja za roman i priču izdavačke kuće Losada.

1960. Izlazi Hijo de hombre (Čovječiji sin)

Tu je, gotovo na anegdotskom rubu, uzvišena tema raspeće običnog čovjeka koji je u potrazi za slidarnošću zajedno sa svojim istomišljenicima; to jest, antička drama čovjekove patnje u borbi za slobodu, oslobođenog u svojim snagama u jednom nehumanom svijetu i društvu koji su njegova negacija. Protagonisti su mnogobrojni [...], razvoj teme mi se od početka nameće vlastitom formom: kao porast barbarske simfonije kroz svoje temeljne varijacije. Stoga, poglavlja romana održavaju početnu strukturu priče koja mu daje osnov i povezana su međusobom, ne kao obično nizanje nego kao potreba ritma i unutarnjeg utjecaja naracije. Nisam izgubio mnogo vremena u tim stilskim preokupacijama ili arhitektonskim kompozicijama. Mislim da se američki roman u svojoj konstrukciji oslobađa svog formalnog barokizma u korist veće organske pokretljivosti [...] jer je američki roman neizostavno poetičan. Lirska ili magična vibracija je jedna od polazišta prema ambijentalnoj stvarnosti i psihologiji ljudskih tipova čija jednostavnost nije zbog toga manje bogata, budući da imaju udjela u toj vrsti animizma kojeg im usađuje iskonska okolina. Nisam htio napisati regionalni ili amerkanistički roman, u loše shvaćenom smislu. Ne zanimaju me lokalne boje niti pitoresknost, kao ni prostodušne premise romana s tezom ili onih koji predpostavljaju određeno iskustvo. Ako se to dogodi, treba izračiti prirodnu temperaturu iz teksta.

1961. Udruženje argentinskih književnika imenuje ga urednikom časopisa Taller Literario (Književna radionica). Putuje u Europu na poziv Društva njemačkih književnika i Iberoameričkog instituta u Berlinu.

1962. Posjećuje prvi put Španjolsku povodom održavanja filmskog festivala u San Sebastianu, gdje se prikazivao film prema njegovom scenariju, temeljenom na jednom poglavlju moga romana Hijo de hombre, koji ovdje nosi naziv La sed, u kojem je izvrsnu ulogu odigrao Francisco Rabal. Imali smo sreće da zaslužimo nagradu za najbolji film španjolskog govornog područja.

1964. Izdavačka kuća Karl Verlag iz Münchena objavljuje prijevode njegovih djela El trueno entre las hojas i Hijo de hombre.

1965. Hijo de hombre je preveden na engleski (Victor Gollanz, London), češki (Knihovna Vaháka, Prag) i portugalski (Civilizaçao Brasileira, Rio de Janeiro).

1966. Objavljuje El baldío (Skitnica) i putuje u Paragvaj u društvu s Mariom Vargasom Llosom i Gabrielom Casacciom.

1967. Paragvajska vlast krivotvori demokratsko otvaranje; skupština, na kojoj surađuju febreristi i liberali, izlazi s novim ustavom.
U Buenos Airesu se pojavljuje Los pies sobre el agua (Noge nad vodom), a u Santiagu Madera quemada (Goreće drvo). Hijo de hombres je izišao na švedskom u Štokholmu.

1968. Na svjetlo dana kod Gallimarda izlazi na francuskom Hijo de hombre, jedan novi portugalski i norveški prijevod.

1969. U listopadu dolazi do službenog razlaza između Crkve paragvajske i vlasti.
Roa u Caracasu objavljuje zbirku Moriencia.

Pet priča u prvom dijelu, napisanih 1967., su najnovije. One su dio jednog ciklusa u tijeku kojeg sam završio da bih razradio jedan, još nedovršen, roman. Ostale priče su napisane između 55. i 60. i odabrane prema svojoj sklonosti; no znade se da autorov kriterij ne učvršćuje niti poboljšava djelo, nego gotovo uvijek dvostruko ograničuje njegove osobne antologije. Objavljivane u djelovima, sada su prepravljene, ili nanovo napisane, tako da se ta zbirka, barem za sada, može smatrati konačnom.

1970. U zimskom semestru dobiva dozvolu, ne zadugo, od paragvajskih vlasti da u Asunciónu drži predavanja iz književnosti.

Strukturalistička moda je opsjedala pjesničke i pseudoeruditske provincijske krugove. Svi smo čekali prvo Augustovo predavanje s "našim" Barthesom i Lévi-Straussom u džepu i našim već mnogo puta prežvakanim knjigama pod rukom. Svi smo doživjeli iznenađenje.
Augusto se kratko zadržao na Borgesu, isto tako na Sabatu i Arguedasu i odmah se bacio govoriti čudesa o jednom meksičkom piscu, tako da nas je prisilio da gledamo u leksikone kako bi se uvjerili kojeg vraga predstavlja taj meksički "puran": Juan Rulfo. Govorio je čudesa i nije se zaustavljao. Govorio je o njemu čitav semestar. O Rulfu i ničem više.

1971. U Buenos Airesu izlaze Cuerpo presente y otros cuentos (Nazočno tijelo i druge priče) i El génesis de los Apopokura-Guaraní. Fondacija John Simon Guggenheim dodjeljuje mu stipendiju radi poticaja književnog stvaranja, što mu omogućava da nastavi rad na Yo el Supremo.

1973. Objavljuje dovršetak rada na romanu Yo el Supremo.

1974. U Buenos Airesu izlazi Yo el Supremo.

1975. Od 27. do 29. lipnja nazočan je, u Besançonu, na prvom od susreta "Grandes Seminarios de Travers".
Od 17. do 21. studenoga u Caracasu sudjeluje na kongresu El encuentro de escritores e investigadores sobre la Cultura Latinoamericana, u organizaciji Biblioteca Ayacucho.

1976. U opasnosti da se pretvori u "nestalog" (ružan izraz koji nisam nikada razumio) odlazi iz Argentine. Seli se u Touluse gdje dobiva mjesto na tamošnjem sveučilištu kao profesor. Idućih deset godina radi kao profesor guaraníja i hispanoameričke književnosti.
Objavljuje drugo izdanje romana El baldío kojem dodaje priče.
Sveučilište u Poitiersu organizira Seminar o njegovom romanu Yo el Supremo.

1977. Nazočan je na drugom seminaru o svome književnom djelu u Besançonu i Poitiersu.

1978. Piše predgovor knjizi Rafaela Barretta El dolor paraguayo i sastavlja zbirku Las culturas condenadas. Sudjeluje na kolokviju u Cerisyju.

1979. Objavljuje u Asunciónu La lucha hasta el alba.

Kada sam pisao La lucha hasta el alba pokušao sam evocirati biblijske teme koje nam je čitala naša majka u djetinjstvu, u jednoj skromnoj kući na obali jedne paragvajske rijeke. To je čitanje bila istinska oaza. Jednu pripovijest je volio moj otac, to je priča o Jakovu. Možda se upravo zbog toga tako rado sjećam.

1981. Na Drugom kongresu pisaca španjolskog jezika (Cracas, 19. do 23. listopada) čita referat i završni govor.

1982. Pozvan kao počasni gost (Sveučilište u Marylandu, 27. do 29. svibnja) na simpozij Augusto Roa Bastos y la producción cultural americana ante la historia.
U travnju sa suprugom Iris i malim sinom posjećuje Paragvaj; uzimaju mu putovnicu i grubo ga protjerivaju; policijskim automobilom prevoze ga do pograničnog grada Clorinda; dužnostnici pokušavaju opravdati izgon zbog "njegovih boljševičkih, ultramoskovitskih ideja te pokušaja indoktriniranja paragvajske mladeži rečenim ideologija".
Nisu mu dopustili da dođe niti na pogreb roditelja, 1956. i 1960.

Od šezdesetih godina tri puta sam putovao u Paragvaj, a 82. četvrti put, kada sam konačno protjeran. Rekli su mi da sam kvario mladež, što je bilo sasvim krivo te da sam bio gorljivi komunist, jer sam dva puta putovao na Cubu. Osim što su bili neobični, razlozi su bili krivi: nikada nisam bio na Cubi.

Od 1. do 3. srpnja sudjeluje u Düsseldorfu na kolokviju o svom djelu.
Objavljuje drugo francusko izdanje Hijo de hombre.

1983. Savjet španjolskih ministara daje mu španjolsku domovnicu.

Evo kako sam poslije 36 godina izgnaništva i 66 godina života rođen u jednoj slobodnoj zemlji. S velikodušnim osjećajem za zlo svake dijaspore, koje je španjolski narod imao vlastito, Socijalistička demokratska španjolska vlast je željela ovomu latinoameričkom apatridu uručiti titulu o naturalizaciji. Što to znači? Ništa manje nego ga naturalizirati (to riječ kaže) titulom španjolskog građanina. Pravo za potpunu integraciju u jednu domovinu, jednu kulturu koje smo, doista, mi latinoamerikanci potomci i nasljednici. Po krvi, po povijesti, po jeziku. Drugim riječima, dali su mi prirodno pravo ghrađanstva s kojim se nisam nikada okoristio.

U Asunciónu se pojavljuje konačna verzija romana Hijo de hombre

ta verzija je sasvim novo djelo, a da nije prestalo biti isto s obzirom na original, ukoliko bitno sadrži početni kontekst, čija stvarnost je tek moguća fabula koju riječ nositeljica mita može izmisliti.

i knjiga pjesama El naranjal ardiente, Nocturno paraguayo 1947.-1949.

poemarij napisan u vrlo kratkom vremenu nakon moga odlaska u progonstvo

1984. U Parizu objavljuje zbirku pripovjedaka Récits da la nuit et de l'aube. Dodjeljuju mu francusko državljanstvo i dobiva Orden za zasluge u umjetnosti i književnosti.

1985. Od 3. do 6. travnja sudjeluje na Prvom međunarodnom kolokviju latinoameričke književnosti o njegovu djelu koji je organizirao časopis Discurso Literario (Oklahoma State University). Od radova na Kolokviju, nagrađeni su dva eseja: onaj Wladimira Krysinskyja i Carlosa Pacheca.
10. svibnaj dobiva Književnu nagradu za ljudska prava, nagradu koja je ustanovljena 1984. "za promicanje zaštite i širenja ljudskih prava". Uručio mu je francuski ministar kulture za djelo Récits da la nuit et de l'aube.
U lipnju je u Madridu na Prvom susretu mladih hispanoameričkih stvaratelja i inzistira na potrebi da se ustanovi Federacija iberoameričkih pisaca.
U rujnu otvara Kongres pisaca na Canarima
Od 11. do 14. studenoga postaje počasni član Federacije za iberoameričku suradnju.

1986. Dobiva nagradu Fondacije Pablo Iglesias
8. srpnja zatvara Tjedan Cádiz- América.
30. srpnja drži predavanje na ljetnom tečaju Madridskog sveučilišta u Escorialu.
Pali svoj roman El Fiscal (Državni odvjetnik) u trenutku kada smo očekivali njegovo neposredno objavljivanje, što je izazvalo živu parbu o pravu auktora da uništi svoje djelo.

1989. Putuje u Paragvaj i nova vlast mu vraća državljanstvo.
Prima književnu nagradu u Sâo Paulu.
U studenom dobiva Cervantesovu nagradu i isti dan počasni doktorat na Sveučilištu u Toulousu.

1990. 26. travnja prima Cervantesovu nagradu. Od 1991. živi u Toulousu u Francuskoj.

Romani
Fulgencio Miranda, 1941. (Paragvaj)
Hijo de hombre, 1960. (Argentina)
Yo el Supremo, 1974. (Buenos Aires)

Priče
Antología Personal. 1980. (México)
Contar un cuento y otros relatos. 1984. (Argentina)
Cuerpo presente y otros cuentos. 1971. (Argentina)
El baldío. 1966. (Argentina)
El trueno entre las hojas. 1953. (Buenos Aires)
Los pies sobre el agua. 1967. (Argentina)
Lucha hasta el alba. 1979. (Paragvaj)
Madera Quemada. 1967. (Čile)
Moriencia. 1969. (Venezuela)
Récits de la nuit et de l'aube. 1984. (Francuska)

Dječje priče
El pollito del fuego. 1974. (Argentina)
Los juegos 1: Carolina y Gaspar. 1979. (Argentina)
Los juegos 2. La casa del invierno-verano. Neizdano.

Poezija
El génesis de los guaraníes. 1948. (Paragvaj)
El Naranjal Ardiente. 1960. (Paragvaj)
El ruisenor de la aurora y otros poemas. 1983. (Španjolska)

Kazalište
Alma de Tradición. 1944. (Paragvaj; Tekst tiskan pisaćim strojem)
El nino del rocio. 1945. (Paragvaj; Tekst tiskan pisaćim strojem)
Mientras llega el día. 1946. (Paragvaj; Tekst tiskan pisaćim strojem)
Yo el Supremo. 1985. (Paragvaj)

Ostala djela
Cándido López. 1984. (Francuska, Italija)
La Inglaterra que yo vi. 1946. (Paragvaj)
Las culturas condenadas. 1978. (México)

Filmski scenariji
Alias Gardelito. (Prema noveli Bernarda Kordona; Redatelj Lautaro Murúa 1963.; Prva nagrada za najbolji film 1964. na festivalu Santa Margherita Ligura, Italija)
Castigo al traidor. (Prema vlastitim novelama Encuentro i El Baldío; Redatelj Manuelo Antín, 1969.)
Don Segundo Sombra. (Prema istoimenom romanu Ricarda Güi raldesa, 1969. u režiji Manuela Antína.)
El Senor Presidente. (Prema istoimenom romanu Miguela Angela Asturiasa u režiji Marcosa Madanesa, 1966.)
Hijo de hombre. (Izišlo i pod naslovima La sed i Choferes de Chaco; Prema poglavlju Misión istoimenog vlastitog romana. Režija Lucasa Demarea 1960. Prva nagrada za najbolji film u San Sebastianu, 1961. U Rimu 1966. /Giove Capitolino d'Argento/ prva nagrada za najbolju temu)
La boda. (Zajedno s Lucasom Demareom prema istoimenom romanu Angela M.a de Lere, 1963.)
La cosecha. (Prema istoimenoj pripovjedki Ezequiela Martíneza Estrade u režiji Marcosa Madanesa, 1965.)
La Madre María. Njegov scenarij, redatelj Lucas Demare, 1975.
Soluna. Prema istoimenom romanu Miguela Angela Asturiasa, u režiji Marcosa Madanesa 1965.
Shunko. Prema istoimenom romanu Jorgea W. Abalosa, u režiji Lautara Murúa, 1960. Prva nagrada za najbolji film u Argentini 1960.