Preksinoć je Mikijeva baba otegnula papke. Staru je nasmrt spržio dotrajali strujni kabel glačala. Iako, meni je ona i ranije djelovala dovoljno sprženo. Bar što se njenog osebujnog mirisa ticalo. No, dobro…
Dok se mnogobrojna rodbina zaokupljivala pokopom, mi smo otišli pročešljat stan. Duplikat ključa sklerotična baba ritualno je držala pod otiračem, iz opravdanog straha da svoj putem do trgovine kamo nanovo ne zagubi. U stanu smo pronašli ponešto njenog zlatnog nakita iz davno pokojne joj mladosti, te ručni pozlaćeni sat, s ugraviranom posvetom: Zauvijek tvoj! - Anton, 22.01. 1954. Pretpostavljam da je Anton bio Mikijev pokojni djed. No, ne nužno…
Mario nam je za taj kič, oko kojeg bi se sućutna rodbina ionako poklala, uletio dobru kintu. On zna s tim stvarima i na daljnjoj prodaji zarađuje uvijek najmanje dvostruko. Jebiga, mora čovjek od nečeg živjeti…
Odvezli smo se taksijem do Mimoze. Ondje je cuga osjetno skuplja naspram ostalih birceva, ali dolaze strašne koke. Navodno i lake, ukoliko si za šankom spreman odriješiti kesu, a to nam bar danas ne bi trebalo činiti prepreku. Udobno smo se smjestili u odvratno glamuroznom separeu i za početak naručili dva puta po dupli J&B. Ipak, na takvom je mjestu teško ostati trijezan!
Po konobaru smo morali poslati čak tri ture pića, uobraženim curama preko puta, ne bi li nas na posljetku pozvale k sebi. Zato ne gubeći vrijeme, jednu sam odmah pozvao da se na ugodno mračnoj terasi, nadišemo zamamno svježeg zraka. No, već nakon dvije minute, ona je, onako oskudno odjevena, počela cvokotati od hladnoće i iz svojih svilenih ružičastih gaćica, izvukla moje neizdrživo hladne ruke. Ipak, vapeći za nedovršenim poslom, naredi mi da ju najprije ogrnem svojim kaputom. Tu sam se nekako zablokirao. I sjetio se nje i Božića dvije tisuće i prve, kada mi ga je darovala. Nakon polnoćke. Sjetio sam se i njenog sladunjavog mirisa, kojeg je taj kaput vječito nosio. Sjetio sam se svih njenih suza, koje je neminovno upijao… Nisam mogao s tim silnim uspomenama ogrnuti jebežljivi komad sirovog mesa. Taj je kaput ipak jedino što mi je od nje ostalo. Zato sam nagonski i bez nekog posebnog opravdavanja, okrenuo istog trena leđa svim tim sranjima što me u životu sve češće spopadaju, i odlutao kroz gustu noć, već u neku drugu, a možda i sretniju priču…