Luđače! Kažem ti da ona sada stoji tik pred vratima!
E.A. Poe

Svrsishodan je razvoj teksta Aleksandre Čvorović iz poezije u prozu. Njena prva knjiga "Šapat glinenih divova", pisana slobodnim stihom, igra se ritmovima, igra identitetom između muškog i ženskog alter-ega, ali sluti prozne forme. Već "Anđeo pod krevetom" čita se kao poetska proza nerazgraničene individualnosti koju kazuje sveštenica ženskog plemena Anđelić. A obje knjige prizivaju "objavu" cjelovitog pripovjedačkog diskursa. Sličnu tendenciju odaju i neukoričeni beletristički fragmenti objavljeni u "Glasu srpskom", "Albumu", "Diwanu", "Mostu" i "Sarajevskim sveskama". Tako da novele iz "Monologa u šolji kafe" jesu očekivano mjesto transformacije pseudo-ispovjedne forme decentriranog ženskog subjekta iz lirske metrike u narativni tok.
Emocionalno odrastanje, put iz sebičnosti i destrukcije ka davanju i žrtvovanju konstantan je motiv Čvorovićkinog teksta. Iako nerijetko prikazan kao regresija i poživotinjenje, kao erupcija ružnih strasti i kasapljenja tijela, taj epifanički i pokajnički drhtaj izgubljene duše slikovno asocira na Picassovu "Guernicu" i "Splav meduza" Theodora Géricaulta, bez razlike da li posmatramo kolektiv u rasulu ili paranoični (hermafroditni) lik. Ambijent nasilja, strah, očaj i njima svojstven podtematski horizont osvojili su opsesivno scenski prostor Čvorovićkine proze, jer forma ispovijesti traži pripovjedača i traži priču jednakom snagom kao pripovijest slušaoce.
A u kontekstu postdaytonske epopeje i međuetničkog bh hladnog rata, permanetno se u teatru masovne kulture repetira "povratak u budućnost" sudbinskog metanarativa. Mitovima su re-konstruirani tijelo historije i teritorija duše. Bajke i junačke (muške) pjesme zvone sa crkava, čuju se u džamijama i u sinagogi. Za postmodernu kulturu XXI vijeka, klasicistički elementi: Gorgona i Anđeo, trojanski konj, Godzila, Minotaur i Kerber, kao simboli psihoanalize, čitljivi su u medijima, na ulicama, u čituljama i saopštenjima za štampu. Tekst miriše na barut svuda u slivu Save, Bosne, Neretve, Dunava i Drine. Kako tome da se odupre nježna heroina iza čijeg milog lica čas sjevnu očnjaci vampiruše, čas blagotvorna ljubav Božija? Jesmo li bezbijedni, mi s druge strane teksta, od kandži što niču ispod nokata u šetnji niz rijeku među labudovima? Možemo li u zagrljaju izostaviti kanibalski poriv kad i u ljubavniku, sugeriše Čvorovićka, vreba krvožedni mr. Hide? Metamorfoza, transfer i shizofrenia zato nisu klinička dijagnoza psihijatra koji u bh zdravstvu liječi veterane i žrtve ogrezle u PTS, u ovom tekstu, to su ključne riječi koje determiniraju literaturu na rubu stvarnosti. Onako kako je pod maskom Crvene Smrti fantastiku i horror označavao Edgar Allan Poe. Uz gavrana što kriči: "Nikad više", močvarno jezero se sklapa nad krhotinama Kuće Usher.
Ambijent "mača i magije", utemeljen još u sagama o Arturu i Nibelunzima, u legendama o sv. Georgiju, te u stripovima i filmovima o Konanu Simerijancu, na vrh medijske top-liste iznio je John Ronald R. Tolkien. Njegovi romani u serijalu "Gospodar prstenova", 50-ih godina XX-og, i filmovi Petera Jacksona, s početka XXI vijeka, snimljeni po Tolkienovom predlošku, skrenuli su pažnju i na druge autore istog/sličnog žanra. Odatle je bio samo korak do medijskih mutanata kakvi su filmovi "Blade" i "Underworld" , ali i Eurosonga 2006. gdje među šljokicama i suknjicama pobijedi deathmetal grupa "Lordi" s demonskim maskama na sceni. Groteska ružnoće, nemorala, zla - spodobe i čudovišta - dio su globalne svakodnevnice i podsvijest umjetnosti od davnina. S grdobama se suočavao Herakle, gravirao ih Albrecht Dürer, a opjevao Jim Morrison. Teror nasilja i destrukcije čini sadržaj TV dnevnika u 19h, ali i romana "Goli ručak" Williama Burroughsa ili "Američki psiho" Bret Easton Ellisa. I sve to na granici podnošljivosti za konzumenta zdravih živaca. Dakle, umjetnost i novinarstvo odavno nisu nevini. Ni kada osvješćuju ljude.
Već pomenute žanrovske influence pronalazimo u Čvorovićkinoj pjesmi "Nekronomikon" gdje lirski ego "sanja knjigu mrtvih imena". Ta "Crna knjiga", opasna za čitaoce i za sve s čime dođe u dodir, postala je opšte mjesto u horroru, od ranih radova Howarda Phillipsa Lovecrafta 20-ih godina prošlog vijeka, sve do istoimene Simonove knjige ili filma . Ali pjesnikinja čije ime počinje sa "A" daje i kontrapunkt. Porodično stablo Anđelić leksikon je plemena koje "nosi u sebi krv anđela" . Pripadnice roda rađaju se i žive "sa dvije ličnosti u sebi" i sa "dva života". To dvojstvo svjetla i tame, janički udvojena lica i obličja, metamorfički motivi - ezoterija, mitologija i horror - definiraju se kao konstantna obilježja pisma Aleksandre Čvorović.
No u zbirci "Monolog u šolji kafe" naćićemo i nenametljivo gender obilježje, maskirano žensko pismo. Jer se Čvorovićkina pripovjedačka femina iz položaja samo-diskriminacije suočava s ultimatumom kolektiva i diktatom vlastitoga ida. Između dužnosti, ljubavi, rađanja i smrti ta junakinja je, istovremeno spasiteljica i konkubina, sveštenica i prokletnica. Čak i voljeni/omraženi muškarac. Ona i on su, najčešće, samo tijelo/ovojnica za dominantne monstruozne sile što ih obuzimaju kao poltergeist - čas spolja, čas iznutra. Dokazujući da je historija samo interpretativni žanr, pred čitaocem defiluju: Mesija i Nevjesta, Vila Sudbine i Crni Gusar, Sfinga, Beduin i Škorpionka, blizankinje Andrea i Ana, Indijanac, Čovjek-Zvijer, Bijela Vučica i Proročica - svi kao maske za jedan univerzalni ljudski lik. Lik koji je, determinizmom u ili izvan teksta, prinuđen da pripovijeda fantastičnu zbilju kao alegoriju destruktivne stvarnosti i haotične kolektivne svijesti.
U proto-obrascima Jorge Luisa Borgesa i Gabriela Garcie Marqueza, na primjer, označena je paradigma ezoteričko-fantastične proze prepoznate kao magični realizam. Latinoamerički ambijent kultura s ljudskim žrtvovanjem, gaúchosa, lokalnih revolucija, vojnih hunti i krijumčara droge smanjuje razlike između nekromancije i narkomanije, između pretvorbe zvijeri u čovjeka i čovjeka u zvijer. Zaista, nije teško učitati lokalni podrealizam i transponirati Bosnu i Hercegovinu kao Macondo. Otuda, para-modernizam u slici i para-psihologija umjesto psihoanalize proizvode poseban para-diskurs u Čvorovićkinom tekstu. Između konvencionalnih tokova fantastične književnosti, gdje je bliska grotesknoj i apokaliptičnoj prozi Seada Mahmutefendića, recimo, i žanrovske orijentacije po čijim standardima alegorički razvija "stvarnost" umjesto stvarnosti, kao Veselin Gatalo u romanu "Geto", Aleksandra Čvorović izgradila je izuzetan izraz, prepoznatljiv među bh piscima mlađe i srednje generacije.