BKG: Što te je navelo na vjerujem ni malo lagan, dugotrajan i mukotrpan posao prevođenja ovog možemo reći klasika hrvatske dječje književnosti na dobrinjsku čokavicu?

G.Gržetić: Dječak ”malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko a dobar kao sunce” u moj je život stigao upakiran u plavo-bijeli ukrasni papir, dan uoči mog sedmog rođendana; dva mjeseca prije postala sam ponosna “prvašica”. Bila sam-kažu moji roditelji- nestrpljivo, previše radoznalo dijete, koje je rano progovorilo i relativno rano naučilo slova (s brojkama je išlo malo teže, pa ni sad nisam oduševljena kad štogod moram zbrajati ili oduzimati), tako da je rođendanska proslava prekinuta zbog upoznavanja s Hlapićem. Od tada do danas šegrta Hlapića iščitala sam nebrojeno puta a priču o jednostavnom postolarskom šegrtu danas gledam sasvim drugačije. U djetinjstvu me fasciniralo Hlapićevo putovanje i način na koji je svladavao nedaće; danas mi je Hlapić “utočište” i elan kad me svladaju crne misli, tužna i ružna iskustva. Dovoljno mi je prelistati par stranica ove predivne, poučne priče, pa da se vratim u “normalu”, te poput Hlapića, nastavim fućkajući i pjevajući kroz život. Jer, dobro mora pobijediti, zar ne? Ili bar tako kaže Hlapić! Nakon jedne takve epizode, da nasmijem samu sebe, počela sam Hlapićeve zgode prepričavati na čokavici, autohtonom govoru mojega kraja. Prva rečenica bila mi je smiješna i simpatična, druga isto, treća još više…I rodi se čokavski Hlapić!

BKG: Da li si se susretala s problemom nedostatka riječi koje bi kvalitetno prenijele misao sa standarda?

G. Gržetić: Kratko i jasno- nisam. Naime, imam baku koja će (nadam se!) za godinu dana napuniti svoju prvu stotku. Još uvijek je bistra, vedra i komunikativna i -što je meni najvažnije i najljepše-još uvijek govori onim izvornim starodobrinjskim govorom koji se gotovo nigdje više ne može čuti. Budući me baka ili, kako mi kažemo mamica-čuvala od ranog djetinjstva, progovorila sam na čokavici a ne na standardnom književnom jeziku, pa možda ta moja ljubav prema čokavici vuče korijene baš iz tog mog najranijeg djetinjstva, koje ponajviše pamtim po bakinoj bezrezervnoj ljubavi, kojom su me obasipale i sve njene, danas nažalost pokojne prijateljice.
I tako je prevođenje Hlapića na čokavicu po pitanju vokabulara prošlo bez poteškoća. Ono što me namučilo je slaganje rečenica u smislenu cjelinu, jer se neke rečenice iz originala baš i nisu mogle doslovce “prebaciti” u prijevod. Naša sintaksa i sintaksa hrvatskog književnog jezika imaju podosta razlika.
Čak mi ni preimenovanje majstora Mrkonje, Grge, Crnog čovjeka i drugih nije predstavljalo problem; budući svi oni imaju simbolična imena, lako je bilo naći ekvivalent za namrštenog čovjeka, crnog čovjeka i sl.
Zapravo je moj problem što u svakodnevnom životu razmišljam na čokavici, pa moram paziti da u službenim “ozbiljnim” situacijama ne dovedem sugovornika u poziciju da traži simultano prevođenje sa čokavskog na hrvatski!

BKG: Zašto baš čokavica? Naime, tim izborom mislim da si već unaprijed sasjekla u korijenu svaku eventualnu špekulaciju o dosjetki kako se obogatiti - znamo da dobrinjsku čokavicu i to baš onu pravu gotovo arhaičnu čiji si "zaštitar" njeguje i govori uski krug ljudi.

G. Gržetić: Ma koje bogaćenje na račun šegrta Hlapića i čokavice “na zalazu”? Moglie bismo sad otvoriti raspravu na temu što je bogatstvo! Znaš kako kažu u Dobrinjštini: ”Ki umi nać sriću va sebi i okolo sebe, jako je bogat”.Ja sam se na prevođenje Hlapića, kako sam već spomenula, bacila doslovce slučajno, bez ikakvih pretenzija da jednoga dana taj svoj prijevod unovčim. Mislim da bi moj čokavski Hlapić spavao poduži, možda i vječni san u mom kompjuteru, da priča o njemu preko mojih prijatelja nije procurila do nekolicine novinara. Iskreno ću ti reći da mi je u početku čak bilo neugodno ikome osim bližnjih spominjati kakvog sam se “suludog” posla uhvatila. Prevoditi šegrta Hlapića na jedan, iako stari, autohtoni, nažalost tek uskome krugu razumljiv prepoznatljiv govor. Kad me kolega Mladen Trinajstić iz “Novoga lista” zamolio za razgovor na temu “Hlapića”, odgovorila sam mu doslovce:”Ma daj, pa koga to danas zanima?”. Međutim, ispalo je sasvim suprotno i to me jako začudilo. I još me začuđuje taj interes za čokavskoga Hlapića. Zašto? Pa vratimo se na temu potencijalnog bogaćenja na račun nizanja zavisno-složenih rečenica bez voznog reda. Kakva literatura danas “pali”? Pali “chick-lit”, tj. teme o razmaženim polu-inteligentnim zvijezdama i zvjezdicama čija slava i moć počivaju na tatinoj lovi, služavkinoj kuhinji i -naravno-pravilno oblikovanim tjelesnim proporcijama dotične zvijezde kratkog i upitnog sjaja. Namjerno sam par puta u knjižnicama pokušala posuditi neke od tih “razvikanih” glasova, no svaki put dobila bih odgovor: ”Posuđeno. To je jako popularna knjiga. Rezervirajte ju unaprijed ako je želite čitati”. No, zato Kafka, Tolstoj, Zola, Šenoa mnogi drugi iz plejade, uredno skupljaju prašinu na policama. I sad, nasuprot nekom tuđem svijetu glamura, raskoši, spletkarenja, podmetanja odmetanja, stoji “moj” pošteni, dobru naklonjeni, beskrajno pozitivni dobri Hlapić. Dječak, koji uz sve te vrline, još govori “čudnim, nerazumljivim” jezikom? Naravno da mi taj dječak iz mog djetinjstva neće donijeti opipljivu materijalnu korist, niti to od njega tražim. Šegrt Hlapić je u originalnoj priči pošao u svijet tražeći s ciljem da pomogne potrebitima i da pronađe dobrotu i poštenje. I “moj” će Hlapić dobiti isti zadatak jer je prihod od prodaje knjige namijenjen domu za nezbrinutu djecu ”Ivana Brlić-Mažuranić” u Rijeci. Drugi zadatak Hlapiću ne mogu i ne smijem dati, negoli da širi i dijeli dobro.