Možda sam po prirodi, ne bih rekla brzopleta, ali, brzopotezna svakako da i zato, nakon vrlo kratkog razmišljanja biram slobodu između dvije ponuđene opcije, ili dileme. Zašto ili?

Jer, kao i u čitavom životu, smatram da je i ovdje ipak riječ o opcijama. A odluka je na nama samima. Nema isključivosti.
Mi smo ti koji ćemo od medija pa tako i od Interneta napraviti sebi prostor za disanje i djelovanje, za kreativnost, za komunikaciju, za suradnju u konačnosti. Koristit ćemo njegova prostranstva za svoje, i dobro svojih suradnika, za prenošenje dobrih ideja, a s njima i pozitivnih vibracija kojih je danas tako malo u zraku; ili ćemo se rezignirano povući nakon prvog lošeg iskustva (kojima virtualni život obiluje upravo koliko i stvarni – a i koji je zapravo stvarni?), koristiti ga na sasvim suprotni način i sami sebe zatvoriti u svoju čahuru-zatvor nedodirljivosti i neslobode.

Dakle, kao i obično i ovdje je stvar u čovjeku. U količini hrabrosti, ili ludosti da se otisne i zaplovi internetskim morem. Jer zapravo, Internet me nekako najviše podsjeća na more. Kažu, kad staviš prst u more – u vezi si sa čitavim svijetom. Isto, kad se uključiš na Internet u vezi si ponovo s čitavim svijetom. I more i Internet su prekrasni za bonace; međutim, ponekad se dogodi iznenadna oluja… a ta može iznenaditi i najiskusnijeg moreplovca. I morem i Internetom plivaju šarolike, male, velike, bezopasne i vrlo opasne ribe i "ribe". Sličnost je jednostavno, nemoguće ne primijetiti.

Kao Bodulka, otočanka, stvorenje s mora, odlučila sam se prepustiti tome moru bez straha. S točno utvrđenim ciljevima (kao s rigoroznim popisom u supermaketu) nema straha od zastranjivanja. I sada, četiri godine nakon mog prvog pojavljivanja, mogu reći da sam stigla tamo gdje ne bih mogla niti sanjati da nema tog mora – Interneta! Naravno, nakon ove konstatacije, sama se od sebe nameću pitanja: bi li se tamo neka Krčanka Elfrida ikada pomakla sa svog Otoka; da li bi beogradski spisatelj Dušan Gojkov ikada dovršio svoj roman „Pisanje po vodi“ kojega smo putem Interneta i njegovih mogućnosti dovršili zajedno i u ovom je trenutku već na putu prema čitalačkoj publici, ili bi nedovršeni rukopis odlučio spaliti da ga više ne proganja. Da li bi se ikada ostvarila ideja Balkanskog književnog glasnika koju su snivali mladi ljudi koji nisu dočekali vrijeme u kojem gotovo svako domaćinstvo ima kompjuter i pristup Internetu; i mogla bih ovako redati pitanje za pitanjem, a uvijek odgovor ide u korist onog mog odabira opcije s početka priče. I zato stojim iza njega.
Na Internetu se danas događaju čudesne stvari. Stvaraju se zbirke pjesama, priča, romani…, susreću se pjesnici i književnici iz raznih krajeva zemljine kugle. Dobar je primjer zbirka pjesama „Pelud prezrelih trava“ autora: Siniše Novaka iz Čakovca i Helene Herceg iz Arizone/USA, koja je i početak provođenja u djelo jednog projekta pod nazivom Pelud.net – poezija kiberprostora a iz kojeg je proistekla i Udruga Pelud.net, osnivačka skupština koje se održala on-line, a ciljevi su joj promicanje i unapređivanje Internet kulture i suradnje među ljudima iz raznih krajeva.
Još dalje od Pelud.neta otišao je Balkanski književni glasnik sa svojim idejama o traženju „mjesta pod suncem“ za književnike i književnost s područja čitavog Balkana. Mjesta koje im pripada. Ovo nekome možda i ne zvuči kao velika ideja, ali ona u suštini to jest. Jer bit je njezina u tome da se kompletno izmjene asocijacije koje se u glavama rađaju na sami spomen Balkana, a koje nam, priznat ćete, ne idu u prilog. Kultura je vjerojatno zadnja asocijacija koja bi nekome pala na pamet pri spomenu ovog nesretnog poluotoka. Zašto je tome tako, svi dobro znamo, ali zašto ne bi bilo drugačije, zašto Balkan ne bi bio „brand“, zašto napokon sve ono dobro i kvalitetno čega na Balkanu ima ne bi u zapećak bacilo sve ono loše što trenutačno dominira kao etiketa Balkanu i svemu balkanskom!? Teško je. Ali ne i neizvedivo.
Nadalje, nije li tužna ta informativna blokada koja traje već godinama i koja je rezultirala totalnim neznanjem o književnom stvaralaštvu susjednih zemalja, o književnicima par generacija koji nisu uspjeli ni saznati jedni za druge. Internet i njegovo pravilno korištenje u stanju su to vrlo brzo ispraviti, uspostaviti pokidane veze i omogućiti rad kvalitetnim ljudima zdravih razmišljanja i ideja na liječenju rana, krpanju rupa u znanju.
Najveći neprijatelj čovjeka, a samim time i cijelog čovječanstva jest neznanje. Ljudsko je neznanje i neinformiranost ili pak (što je još češći slučaj) dezinformiranost plodna njiva za sva zla koja nas na svijetu okružuju i od kojih nitko, baš nitko nije siguran.
To su već davno znali začetnici ove ideje, a to znaju i svi okupljeni oko Balkanskog književnog glasnika, koji se pokazao kao potreba - što pokazuje njegova čitanost i posjećenost internetskih stranica BKG-a.
Interes književnika (poznatih, ali i onih manje poznatih) za objavljivanjem na stranicama Glasnika, također dovoljno govori o tome kako je ovakav poduhvat (jer, moramo priznati, još smo u vremenu u kome je projekt poput BKG-a ravan avanturističkom poduhvatu) potreban i poželjan. Na nama je, opstati, održati ga i u tu svrhu maksimalno koristiti upravo Internet i sve mogućnosti koje nam on pruža.
Nismo li upravo preko Interneta, oživotvorivši, baš tu ideju Balkanskog književnog glasnika na tragu ciljeva i vodećih načela Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja, sastavljene u Parizu 20. listopada 2005., a Zakon o potvrđivanju koje je eto donio i Sabor Republike Hrvatske iz koje ja dolazim, 12. svibnja, ove godine, a koju sam pišući ove retke držala u krilu poput „svetog pisma“?
Jedno od osnovnih načela ove Konvencije jest Interkulturalnost i ono podrazumijeva postojanje i ravnopravno međusobno djelovanje različitih kultura te mogućnost stvaranja zajedničkih kulturnih izričaja putem dijaloga i uzajamnog poštivanja; dok su ciljevi uz zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja još i:

- stvaranje uvjeta za unapređivanje kultura i njihovo slobodno međusobno djelovanje na uzajamno, koristan način,
- poticanje dijaloga između kultura u cilju osiguravanja širih i uravnoteženih kulturnih razmjena u svijetu u korist međukulturalnog poštivanja i kulture mira,
- njegovanje interkulturalnosti radi razvijanja međusobnoga kulturnog djelovanja u duhu izgradnje mostova među narodima,
- promicanje poštivanja raznolikosti kulturnih izričaja i podizanja svijesti o njezinoj vrijednosti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini,
- potvrđivanje važnosti povezanosti kulture i razvoja za sve države, osobito države u razvoju, te podupiranje aktivnosti koje se poduzimaju na nacionalnoj i međunarodnoj razini za priznavanje stvarne vrijednosti ove povezanosti,
- priznavanje specifične prirode kulturnih aktivnosti, proizvoda i usluga kao nositelja identiteta, vrijednosti i značenja,
- potvrđivanje suverenog prava država da zadrže, usvajaju i provode politike i mjere koje smatraju prikladnima za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja na svom teritoriju, i kao najbitnije
- jačanje međunarodne suradnje i solidarnosti u duhu partnerstva, osobito u cilju povećavanja sposobnosti zemalja u razvoju da zaštite i promiču raznolikost kulturnih izričaja.

Dakle, kultura, komunikacija, suradnja, snošljivost i tolerancija te međusobna suradnja su one stvari koje osjećam kao obvezu sebe prema drugima i koju pokušavam kao pojedinac prenositi i širiti gdje god i koliko god mogu; a tu mi je osobno Internet nezamjenjiv sudrug, suborac i alat.
Ono na što, na žalost ne možemo utjecati, jest loša ili nikakva zaštita autorskih prava na internetu, jest podložnost naših tekstova zloupotrebama i zluradim nakanama pojedinaca, a da se mi ne možemo obraniti. To je onaj „klik“ koji se trebao dogoditi istovremeno s početkom masovne upotrebe Interneta kao mjesta putem kojega umjetnik može upoznavati sa svojim radom one koji su za istog zainteresirani. Taj se „klik“ međutim nije dogodio. Bojim se da se i neće. I uvjerena sam da je to osnovni razlog što nema i više autorskih web stranica s kvalitetnim sadržajima i pravom umjetnošću. Bojim se da dok autorska prava svake vrste ne budu strogo zaštićena, a njihovo kršenje isto tako sankcionirano, umjetnici Internet neće doživljavati kao mjesto koje zaslužuje njihovo puno povjerenje i na kojem će prezentirati svoj rad.

To je dakle, ono na što možda možemo ukazivati i u vezi čega možemo vršiti pritisak kako bi se pokušalo pronaći zadovoljavajuće rješenje.
Tada, ćemo, nadam se, moći govoriti o slobodi u pravom smislu riječi. Jer sloboda podrazumijeva nesputanost, a nesputanost pak potpuno povjerenje..

Kao i svaka ideja, i ideja Interneta je u svome zametku zasigurno bila vizionarska i pozitivno nastrojena. Vizionarstvo i pozitiva, međutim u praksi često bivaju zloupotrijebljeni pa ta prva pozitivna iskra bude zasjenjena…
Ključ rješenja, kao i isključiva odgovornost za ovu slobodu jest u čovjeku – pojedincu, korisniku Interneta. A on sam bira na koji će način i za kakve svrhe alat koji mu se nudi, iskoristiti i hoće li u skladu s tim korištenjem živjeti slobodan u punom smislu te riječi shvaćajući njezino značenje ili će sam sebi presuditi kaznu zatvora na vrlo dugi vremenski rok – figurativnu; koje vjerojatno nije niti svjestan. Pitanje je samo, da li mu (im) prešutno dozvoljavati da nas lišava slobode koju nam Internet pruža?
I da li je sloboda anonimna rasprava negativnih tonova i neukusnih fraza na nekom forumu, komentaru, e-mailu…?
Ili je sloboda pod svojim imenom ili pseudonimom objavljivati svoja djela koja mogu biti rukom pisana, mišlju građena, okom gledana, rukom crtana, kamerama snimana…?