Stajao sam pod smokvom, ondi je još uvijek bio mrak, crn i gust. Stajao sam u svom krugu. Ne znam kad sam napravio toliko krugova ko noćas. Brojao sam ih i brojao, a onda mi se tamo oko tisuću, ko po običaju, sve pobrkalo. A da se to nije dogodilo, što kažeš, a, koliko bih krugova nabrojao do trenutka kad je ludi Lazaro upalio svjetlo u kući i omeo me u kruženju? No, što kažeš, koliko bih krugova izbrojao kad bi…? Mislim da bi ih bilo najmanje… O, da izračunam! Ura ima šezdeset minuta, u jednoj minuti napraviš četiri kruga, no, tri i pol, ali recimo da ti uspije napraviti četiri, dakle, 4 puta 60 jest, jest… 240. U jednoj uri dvije stotine i četrdeset krugova! Počeo sam u deset, a sad će skoro šest; znači, kružio sam: jedanaest, dvanaest, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest… aha, kružio sam osam uri. Osam puta po 240 je… je… čekaj, tisuću šesto, i plus tristo i dvadeset je… je… tisuću devetsto dvadeset krugova. Toliko sam ih noćas napravio. Ne, ne, to nije malo, nikako, to je, bogami, priličan broj.
Vidio sam kad je izišao iz kuće. Lazaro. U ruci je držao kotlić i tri puta obilazio oko svoje kuće, zavlačio pritom ruku u posudu i šakom razbacivao uokolo nešto bijelo… bijelo… Ko brašno, da, ko mljevena kreda, vapno ili pak, hm, nešto tako. Ma, nešto bijelo, tko bi ga znao. Kad je napravio treći krug, zastao je na pragu, zamahnuo i po dvorištu rasuo što je ostalo u posudi. Onda je otišao nazad u kuću i zaključao vrata – čulo se glasno štrk, štrk. Potle je još kratko vrijeme gorjelo svjetlo i potle se ugasilo.
Razmišljao sam da li bih još pravio krugove ili bih i ja išao u kuću. Bio sam dosta umoran. Pogledao sam preko malene kućice obrasle bršljanom i gori, između vrhova dvaju čempresa, zagledao bijelu lunu. Bila je ko zipka i zibala se tamo, amo. Najprije se samo zibala, a onda je počela kružiti oko ona dva čempresa. Dok sam gledao kako se ziba i kruži, rekao sam samome sebi:
»Guštin, ti vidiš što drugi ne vide. Ne znam da li je to slabo ili dobro?«
Oni dan kad je Lazaro bacao brašno oko svoje kuće, kad je tako pravio neku štrigariju, znači, nešto čarao, ja sam išao kod doktora. Svako malo vremena moram otići do njega da vidi kako mi je. Oni dan kad sam napravio toliko i toliko krugova otišao sam i pokucao na njegova vrata. Stajao je na jednoj nozi, a drugu imao ispruženu, i ruke je imao raširene i glavu isturenu naprijed ko kakva kornjača; tako je jako istezao vrat, držao ruke sasvim raširene i njima brzo kružio – tako: frrr, frrr, frrr. Razrogači oči kad me ugleda i odmah me upita jesam li izdržao. Kako to mislite jesam li izdržao? pravio sam se lud. A on se onda poče okretati na onoj jednoj nozi i izbuljeno se podsmjehujući opet upita jesam li izdržao. Ma jasno, rekoh, jasno da sam izdržao, gospon doktor. Ni čašice nisam popio. Ni čašice! On se vagao naprijed-nazad, okrećući se pritom na onoj jednoj nozi i još jednom upitao: Guštin, doista govoriš istinu? Kimao sam i rekao: Ništa drugo, nego živu istinu! Ma ni gutljaja nisam probao! No, nato će on, onda je sve u redu. Možeš ići.
Kad sam već bio vani doskakutao je za mnom, sad na lijevoj nozi, prije je stajao i okretao se na desnoj, namignuo mi i rekao da sam okej, da dobro izgledam i da, za ime boga, ipak nekako izdržim. Rekao sam mu da ću izdržati, sigurno; da ću izdržati, jer svake noći pravim krugove. Rekao sam mu da sam sinoć napravio skoro dvije tisuće krugova, na vrtu, pod smokvom. A on reče da neka samo kružim. Rekao je: Bolje je kružiti, nego se svaki dan nalokati. Kruženje je zdravo, krijepi mišiće i volju, dok alkohol ubija. Rekao je: nagriza jetru. I pritom kružio ispruženim rukama, i cijelim je tijelom kružio. Na jednoj nozi. Razrogačio oči i okretao se.
Onda sam otišao kući.
Sad sjedim pred oknom i gledam kako se spušta noć. Sunce je zašlo prije pola ure i sad se mrači. Maeštro, naš učitelj, rekao bi da se noć noća. A ja sam u kući sâm. Žena me je ostavila, jer sam samo pio i pio. Otišla je s jednim izbjeglicom, otišli su nekamo dolje, na jug. A djeca su otišla već prije deset let. Otišli su svak na svoju stranu. Jedan je otišao u Italiju, drugi u Dalmaciju, treći u Njemačku, a četvrti u… u… ma ionako nije važno. Tu državu nikako ne mogu zapamtiti. Zove se nekako, ma ne znam, ko na bel… bel… I tako sam sad u cijeloj kući sam samcat.
Ne pijem. Više uopće ne pijem. Ma ni vodu. Lazaro je rekao da sam postao ko nekakva kiselica. Veli mi on: Prije, dok si pio, uvijek si bio veseo, govorio si samo neke smiješne riječi, vozikao si se na bićikleti i bacao balote ko nijedan tu. A sad si postao pelin, ko suha kupina. Ko prazna bačva. Tako on meni, Lazaro. Pitat ću ga što je jutros sipao oko svoje kuće, što je on to bacao, što je bilo ono bijelo – bijelo ko snijeg. Stvarno ću ga pitati. Hoću! Sigurno je bila nekakva štrigarija, sigurno.
Nešto bruji. Zuji i bruji. Cvili. Plače i jeca. Sad je stalo. Ništa se ne čuje. Baš ništa. Eko, opet bruji, pišti i cvili. Ko da bi se čula violina onog Ciganina… Čekaj, čekaj, kako mu je ono ime? Ne znam, ne mogu se sjetit… Kad on potegne gudalom po violini… cvili, plače, drhti… ko sad, sad, ondi, u kutu, gori nad oknom. Ako ustanem i pogledam, sigurno ću vidit šta to tako žalosno cvili gori u kutu. Ciganin Gorgoš! Eko, sjetio sam se, Gorgoš! On tako žalosno gudi po strunama, pa potli cvili, cvili, za umrijet kako žalosno cvili. Suze same teku, tako žalosno cvili njegova violina. Ko sad ondi gori, u kutu nad oknom.
Vidi je, vidi, eno je ondi, na stolu – flaša. Puna refoška. I dvije čaše pored nje. Prazne. Ali meni ne miriše vino. Vino uopće ne. Nijedno vino. Rakija, to – to da… Lazaro je rekao da sam prije, dok sam još pio, da sam bio ko mijeh od harmonike, da sam bio ko gredica puna cvijeća. A sad si kiselica. Ocat. Jedna žalosna cunja. Cunja. Da, tako je rekao. Štraca! Ko jedna prljava štraca.
Noćas ću opet praviti krugove. U vrtu, ondi pod smokvom. Ondi je zemlja izglodana od mojih koraka. Oglodana sve do kamenja i korjenja. Uvijek hodam u istom krugu, uvijek u istom, zato je sve oglodano, upravo do živa oglodano. A moja je Elida otišla s izbjeglicom. Rekla je da s pijandurom sigurno više neće živjeti. Rekla je da neće i neće i da joj je sad svega dosta i preko glave. I otišla je s Jovom, izbjeglicom. Jednostavno – otišla. Jedno je jutro više nije bilo u kući. Potle su otišle još i kokoši, otišao je pas, otišla mačka, sve je otišlo… Čekaj, ma nije baš sve. Ostali su miševi, i škorpioni su ostali, pa i muhe i pauci, i one su gnjusne uholaže ostale… pa i ja…. Ja sam ostao.
Lazaro je rekao da sam jedna obična kiselica. Ocat. I da sam u licu blijed ko vapno. A doktor govori da moram izdržat. Ona njegova sestra je rekla, lijepa Rahela, rekla mi je: Guštin, ako želite da se vaša žena vrati, morate izdržati! Rekla je još nek stisnem zube i nikako ne popuštam. Ma ni za dlaku! – tako sam joj odgovorio i gledao u njene lijepe, plave oči. O, Bože moj, kako lijepe oči ima ta žena! Ko anđeo. Ko moja Elida… Koje više nema… Koja je otišla s onim Bosancem.
Čuješ li? Nekakvo klik, klik, klik. Vidi, vidi, kako se taj vrag otvara. Konzerva se sama otvara! Konzerva puna sardela. Ondi je i komad staroga kruha; tvrd je ko kamen. I luk je ondi, i sol. Posvuda su, posvuda konzerve, prazne. Bit će da ih ima stotinu, stotinu sigurno. Vidi, vidi, ma zar sam ih toliko pojeo? Toliiiiiiko konzerva?! Od riba, od doručka, gulaša… A ova se još i sama otvara… Vrti se i lijepo otvara. Neka se samo otvara. Ja je neću pojesti. Dosta mi je tih odvratnih konzerva.
Lazaro je rekao da sam kiselica. Ocat. I da se više ne znam smijat. A lijepa je Rahela rekla da će mi raspasti jetra. Ciroza jetre, orko ladro! Ciroza! Cir… cir… cir… I bit ćeš bijel ko smrt, rekla je moja žena Elida.
Ma, reci ti meni, moj Guštinu brižni, a zašto, a, zašto? Zašto, a? Komu na čast, a? Dvije tisuće krugova u jednoj noći, dvije tisuće! Luna se vrti na špici od čempresa, vrti se, pleše ko zmućena. Ziba se i ziba i ziba i vrti ukrug, vrti… U cijeloj kući nema ni žive duše. Ni mrtve. Sve je prazno, ko u grobu. Sve je otišlo u maloru.
Pleše, ha, pleše! Po štriku za rublje. Ona, curica od deset let, moja unuka, Palmirina kći, koju nisam vidio već deset let. Katja, Katinka, tako joj je ime. Orko ladro, kako se vrti! Luna je drži, sigurno je drži ondi gori na štriku. Pleše u nekoj dugoj, bijeloj haljini, u dugoj, dugoj, zelenoj, zeleno-bijeloj pleše, zelenom pleše, pleše bijelo, bijelo…
Neću. Ne i ne! Neću više biti kiselica! Ne i ne! Neću više svake noći praviti krugove. Do kamenja, do korijena, do kamenja, do bijelog, kišom ispranog bijelog kamenja. Neću! Otišla je mačka, pas je otišao, kokoši su otišle, svinje su otišle, grem, grem, Lazaro, čuješ li, grem i ja!
Ala, pridi simo! Daj, pridi simo! No, pridi simo! Ma što se vrtiš ko kamenčići u kotlu. Dođi k meni, ala, dođi! Eko, tako, aha, tako. Sad si tu, pored mene. Ti samo lezi uz mene. Neka, polako, polako, samo ti lezi, lezi. Eto, sad si stvarno tu i moja, samo moja. Čista ko svjetlost, svijetla ko sunce, ti moja rakija, srebrno bijela rakijica. Jednu čašicu, a? Samo jednu, a! Orko ladro, samo jednu! Jednu. Jedna ko nijedna, tako kažu, zar ne. Aaaaahhh! Još jednu! I još jednu. Pa još jednu. I još jednu, jednu, jednu… Eko, tako, sad više ne moram praviti one blesave krugove. Prave se sami. Ja ležim, gledam gori, a oni se prave. Krugovi, kružići…
Vidi, vidi vraga! Katinka ima krila! Zato nije pala sa štrika. Sad razumim. Ima krila, lijepa ko u vilinog konjica. Pa zato i može plesati po štriku za rublje, zato. Jer ima… jer ih je ondi tako puno. Vilinih konjica. Imaju zelena krila, plava krilašca, crvenkasta, bijela, ljubičasta, žuta, bijelo srebrna, bijela i zlatna… Ma, Guštin, vidi, to nisu vilini konjici, to sigurno nisu, to su anđeli. Anđeli! Vidi, vidi, koliko anđela! S nebesa silaze simo dolje i svi me gledaju, i svi mi se lipo smiješe. O, Bože moj, kako su lijepi! Lijepi su ti anđelići. Sjećam se, moja me mama učila molitvu: Anđeliću moj, ti si čuvar moj…
Zovu me, zovu. Hoćeju da pođem s njima. Samo ti dođi, govore. Da i ja grem, a? Ma kako da grem kad nemam krila? Gori se gre na krilima, a ne na nogama.
Vidi ga – Lazaro! Lazaro, čuj, jesam li sad bolji, a? Jesam li sad ko kiselica, ko ocat? Ne, kaže Lazaro, sad si opet onaj stari Guštin. Guštin, kakav si oduvijek bio. A sad gremo, Guštin, alo, idemo gori, u nebesa. Moramo požurit, znaš, nemamo dosti vremena. Gori, pred nebeska vrata, moramo stić prije nego sunce iziđe. Alo, Guštin, požuri, gremo, gremo!
Ma tko bi mogao i pomislit da je tako lako letit u nebo! Vidi, vidi, letim ko perje u vjetru, ko balon, ko jedna bijela sasvim malena dušica. Letim gori i gori i samo gori. Lazaro, vidiš li kako sijeva ondi pred nama? Ma kako ne bi sijevalo, Guštinu moj, pa zar ne vidiš da su ondi vrata od nebesa?! Otvaraju se, širom se otvaraju. Alo, Guštin, gremo, gremo, jer ta će vrata biti otvorena jako malo vremena, neku minutu, ništa više. Dajmo, Guštin, alo, gremo, gremo! Vre grem, vre. Eko, vre smo tu, vre smo pasali. Orko ladro, kako tu sve sija. Sija ko na suncu, i kako sijeva, i kako je…

* * *
Guština su našli u njegovoj kući, u sobi, na postelji. Na licu je imao anđeosko lijep osmijeh. Tako lijep da smo ga svi dolazili gledat, i nismo se i nismo mogli nagledat tog njegovog blaženog lica. Na stolu, odmah pored kreveta, stajala je prazna boca. Još uvijek je mirisala na rakiju. Mirisala ko Guštinov osmijeh. Milka je rekla da je Guštin lijep ko anđelić. Rekla je: Lip je ko bogić. Rekla je: Ma vidi kako je lipi! Lip ko sunce i sve zvizde skupa!
Vidite, tako je umro naš Guštin. A ondje u vrtu, pod smokvom, još uvijek stoji onaj krug. Od njegovih je nogu zemlja oglodana do korijena, do bijeloga kamena.