MARJAN
TOMŠIČ
Marjan
Tomšič je rođen 1939. godine u malom mjestu Rače, u blizini
Maribora, osnovnu je školu pohađao u Slivnici, a gimnaziju u
Mariboru, zatim je u Ljubljani na Filozofskom fakultetu završio
slavistiku. Kao slavist predavao je u Grahovu kod Cerknice,
a potom u Istri, na osnovnim školama u Marezigama i Gračišču.
Nekoliko je godina bio novinar (Radio Koper, Primorske novice,
Delo), a od 1986. godine samostalni je kulturni djelatnik.
romani:
Šavrinke, 1986, Ti pa kar greš, 1987, Kafra, 1988, Oštrigeca,
1991, Zrno od frmentona, 1993, Ognjeni žar, 1994, Norček, 1996,
Vrnitev, 1998, Škatlarji,1999, Grenko morje, 2003;
zbirke novela in pripovjedaka:
Krog v krogu, 1968, Onstran, 1980, Olive in sol, 198., Veter
in večnost, 1989, Kažuni, 1990, Vruja, 1994, Prah vesolja, 1999,
Rubinaste in zlate čaše, 2000, Južni veter, 2006;
djela za mladež in priče za djecu i odrasle:
Super frače, 1988, Noč je moja, dan je tvoj, 1989, Glavo gor,
uha dol, 1993, Začarana hiša, 1994, Zgodbice o kačah, 1996,
Frkolini, 1998, Katka in Bunkec, 2000, Mart in njegova junaštva,
2001, Futek v Boškariji, 2003, Kar je moje, je tudi tvoje, 2004;
radiodrame:
Kocka, Radio Koper, 1977, Sajni res, Radio Koper, 1983, Trije,
Radio Koper, 1984, Ključ, Radio Koper, 1987, Štiglica, Radio
Ljubljana, 1989, Jezus Križani, Radio Koper, 1992, Nihalce,
nihalce, Radio Koper 1992, Salto mortale, 1993, Rešitev, Radio
Ljubljana, 1993, radio izvedba romana Oštrigeca, RAI in Radio
Slovenija, 1993, 1996, Tartufi, Radio Koper,1994, Romeo y Julieta,
Radio Trst, 1994, Bojevniki, Radio Ljubljana, 1996, Daemon,
Radio Trst, 1997, Silvorex, Radio Trst, 1997, Črni Angel, radio
Slovenija, 1999, Aleksandrinke (Šandrinke), u tri dijela: Na
pot, Aleksandrija, Vrnitev – RAI, 2001, Šavrinke (priredba Petra
Tanko), Radio Slovenija, 2001;
scenariji za kratke animirane filmove:
Močvirje, amaterski f., 1973; Agonija, amaterski f., 1974; Študent
(koscenarist), Viba f., 1975; Prehitevanje (koscenarist, Viba
f., 1976; Močvirje, Viba f.,1976/77; Vrata, Viba f., 1978; Gor,
Viba f., 1978; Kokan, Viba f., 1979; Epidemija, Viba f., 1982;
Komar, Viba f.,1982; Grič, Viba f., 1982; Amorček, Viba f.,
1982; Znanstvenik, Viba f., 1982; Na zeleni veji, Viba f., 1982;
Vsiljivec, Viba f., 1983; Kamen, Viba f., 1984; Kače (Jajce,
Gordijski vozel, Projekcija, Adam in Eva, Zadrga), Viba f.,
1986/87; Večerja (ideja za kratki animirani film), 2000; Izdelovalec
Mask, 2001; Sneguljčica, 2003. Film Komar režirao je Boris Bečič,
a sve ostale Koni Steinbacher
dramatika:
Pločevina, drama, 1960; Reka, drama, 1992; Jezus križani, TV
drama, 1995; Toti kufer, TV drama, 1995; Oštrigeca, filmski
scenario, 1996; Bužca jaz, bužec on, monokomedija, 1997; Humbala
Tata, satirična komedija, 1997; Jezus Križani, drama, 1998;
Južić in Juća, komedija, 1998; Toti kufer, drama, 1999; Šandrinke,
drama, 2000; Aleksandrinke, drama, 2001; Marjuča, monodrama,
2001;
Žanrovi, smjerovi i tematika njegovih djela: magični realizam,
znanstvena i psiho fantastika, satira, humoreska, komedija,
groteska, erotske i ljubavne priče, priče o mudrosti i filozofske
priče, socialno-politička proza, svijet dječje mašte… Mnoga
su mu djela prevedena u strane jezike (njemački, talijanski,
mađarski, hrvatski, engleski, švedski…) i uvrštena u više antologija.
O njegovim je djelima napisanih mnogo eseja i rasprava, diplomskih
radova…
Za svoja je djela dobio više nagrada, između ostalih nagradu
Prešernovog sklada za roman Oštrigeca i za zbirku novela Kažuni
(najveća nagrada koju u Sloveniji može dobiti neko djelo); Kocjančičevu
nagradu za istarski ciklus; međunarodnu nagradu Besede brez
meja za djelo za mladež Katka in Bunkec; 1994. godine je roman
Zrno od frmentona bio uvršten među pet najboljih u Sloveniji,
nominacija za nagradu kresnik; Zatim Trenta 2001…
Više informacija o Marjanu Tomšiču možete dobiti na njegovoj
strani: http://www.capris-d.si/
Original
|
GUŠTINOVA
SMRT
| |
Stajao
sam pod smokvom, ondi je još uvijek bio mrak, crn i gust. Stajao
sam u svom krugu. Ne znam kad sam napravio toliko krugova ko
noćas. Brojao sam ih i brojao, a onda mi se tamo oko tisuću,
ko po običaju, sve pobrkalo. A da se to nije dogodilo, što kažeš,
a, koliko bih krugova nabrojao do trenutka kad je ludi Lazaro
upalio svjetlo u kući i omeo me u kruženju? No, što kažeš, koliko
bih krugova izbrojao kad bi…? Mislim da bi ih bilo najmanje…
O, da izračunam! Ura ima šezdeset minuta, u jednoj minuti napraviš
četiri kruga, no, tri i pol, ali recimo da ti uspije napraviti
četiri, dakle, 4 puta 60 jest, jest… 240. U jednoj uri dvije
stotine i četrdeset krugova! Počeo sam u deset, a sad će skoro
šest; znači, kružio sam: jedanaest, dvanaest, jedan, dva, tri,
četiri, pet, šest… aha, kružio sam osam uri. Osam puta po 240
je… je… čekaj, tisuću šesto, i plus tristo i dvadeset je… je…
tisuću devetsto dvadeset krugova. Toliko sam ih noćas napravio.
Ne, ne, to nije malo, nikako, to je, bogami, priličan broj.
Vidio sam kad je izišao iz kuće. Lazaro. U ruci je držao kotlić
i tri puta obilazio oko svoje kuće, zavlačio pritom ruku u posudu
i šakom razbacivao uokolo nešto bijelo… bijelo… Ko brašno, da,
ko mljevena kreda, vapno ili pak, hm, nešto tako. Ma, nešto
bijelo, tko bi ga znao. Kad je napravio treći krug, zastao je
na pragu, zamahnuo i po dvorištu rasuo što je ostalo u posudi.
Onda je otišao nazad u kuću i zaključao vrata – čulo se glasno
štrk, štrk. Potle je još kratko vrijeme gorjelo svjetlo i potle
se ugasilo.
Razmišljao sam da li bih još pravio krugove ili bih i ja išao
u kuću. Bio sam dosta umoran. Pogledao sam preko malene kućice
obrasle bršljanom i gori, između vrhova dvaju čempresa, zagledao
bijelu lunu. Bila je ko zipka i zibala se tamo, amo. Najprije
se samo zibala, a onda je počela kružiti oko ona dva čempresa.
Dok sam gledao kako se ziba i kruži, rekao sam samome sebi:
»Guštin, ti vidiš što drugi ne vide. Ne znam da li je to slabo
ili dobro?«
Oni dan kad je Lazaro bacao brašno oko svoje kuće, kad je tako
pravio neku štrigariju, znači, nešto čarao, ja sam išao kod
doktora. Svako malo vremena moram otići do njega da vidi kako
mi je. Oni dan kad sam napravio toliko i toliko krugova otišao
sam i pokucao na njegova vrata. Stajao je na jednoj nozi, a
drugu imao ispruženu, i ruke je imao raširene i glavu isturenu
naprijed ko kakva kornjača; tako je jako istezao vrat, držao
ruke sasvim raširene i njima brzo kružio – tako: frrr, frrr,
frrr. Razrogači oči kad me ugleda i odmah me upita jesam li
izdržao. Kako to mislite jesam li izdržao? pravio sam se lud.
A on se onda poče okretati na onoj jednoj nozi i izbuljeno se
podsmjehujući opet upita jesam li izdržao. Ma jasno, rekoh,
jasno da sam izdržao, gospon doktor. Ni čašice nisam popio.
Ni čašice! On se vagao naprijed-nazad, okrećući se pritom na
onoj jednoj nozi i još jednom upitao: Guštin, doista govoriš
istinu? Kimao sam i rekao: Ništa drugo, nego živu istinu! Ma
ni gutljaja nisam probao! No, nato će on, onda je sve u redu.
Možeš ići.
Kad sam već bio vani doskakutao je za mnom, sad na lijevoj nozi,
prije je stajao i okretao se na desnoj, namignuo mi i rekao
da sam okej, da dobro izgledam i da, za ime boga, ipak nekako
izdržim. Rekao sam mu da ću izdržati, sigurno; da ću izdržati,
jer svake noći pravim krugove. Rekao sam mu da sam sinoć napravio
skoro dvije tisuće krugova, na vrtu, pod smokvom. A on reče
da neka samo kružim. Rekao je: Bolje je kružiti, nego se svaki
dan nalokati. Kruženje je zdravo, krijepi mišiće i volju, dok
alkohol ubija. Rekao je: nagriza jetru. I pritom kružio ispruženim
rukama, i cijelim je tijelom kružio. Na jednoj nozi. Razrogačio
oči i okretao se.
Onda sam otišao kući.
Sad sjedim pred oknom i gledam kako se spušta noć. Sunce je
zašlo prije pola ure i sad se mrači. Maeštro, naš učitelj, rekao
bi da se noć noća. A ja sam u kući sâm. Žena me je ostavila,
jer sam samo pio i pio. Otišla je s jednim izbjeglicom, otišli
su nekamo dolje, na jug. A djeca su otišla već prije deset let.
Otišli su svak na svoju stranu. Jedan je otišao u Italiju, drugi
u Dalmaciju, treći u Njemačku, a četvrti u… u… ma ionako nije
važno. Tu državu nikako ne mogu zapamtiti. Zove se nekako, ma
ne znam, ko na bel… bel… I tako sam sad u cijeloj kući sam samcat.
Ne pijem. Više uopće ne pijem. Ma ni vodu. Lazaro je rekao da
sam postao ko nekakva kiselica. Veli mi on: Prije, dok si pio,
uvijek si bio veseo, govorio si samo neke smiješne riječi, vozikao
si se na bićikleti i bacao balote ko nijedan tu. A sad si postao
pelin, ko suha kupina. Ko prazna bačva. Tako on meni, Lazaro.
Pitat ću ga što je jutros sipao oko svoje kuće, što je on to
bacao, što je bilo ono bijelo – bijelo ko snijeg. Stvarno ću
ga pitati. Hoću! Sigurno je bila nekakva štrigarija, sigurno.
Nešto bruji. Zuji i bruji. Cvili. Plače i jeca. Sad je stalo.
Ništa se ne čuje. Baš ništa. Eko, opet bruji, pišti i cvili.
Ko da bi se čula violina onog Ciganina… Čekaj, čekaj, kako mu
je ono ime? Ne znam, ne mogu se sjetit… Kad on potegne gudalom
po violini… cvili, plače, drhti… ko sad, sad, ondi, u kutu,
gori nad oknom. Ako ustanem i pogledam, sigurno ću vidit šta
to tako žalosno cvili gori u kutu. Ciganin Gorgoš! Eko, sjetio
sam se, Gorgoš! On tako žalosno gudi po strunama, pa potli cvili,
cvili, za umrijet kako žalosno cvili. Suze same teku, tako žalosno
cvili njegova violina. Ko sad ondi gori, u kutu nad oknom.
Vidi je, vidi, eno je ondi, na stolu – flaša. Puna refoška.
I dvije čaše pored nje. Prazne. Ali meni ne miriše vino. Vino
uopće ne. Nijedno vino. Rakija, to – to da… Lazaro je rekao
da sam prije, dok sam još pio, da sam bio ko mijeh od harmonike,
da sam bio ko gredica puna cvijeća. A sad si kiselica. Ocat.
Jedna žalosna cunja. Cunja. Da, tako je rekao. Štraca! Ko jedna
prljava štraca.
Noćas ću opet praviti krugove. U vrtu, ondi pod smokvom. Ondi
je zemlja izglodana od mojih koraka. Oglodana sve do kamenja
i korjenja. Uvijek hodam u istom krugu, uvijek u istom, zato
je sve oglodano, upravo do živa oglodano. A moja je Elida otišla
s izbjeglicom. Rekla je da s pijandurom sigurno više neće živjeti.
Rekla je da neće i neće i da joj je sad svega dosta i preko
glave. I otišla je s Jovom, izbjeglicom. Jednostavno – otišla.
Jedno je jutro više nije bilo u kući. Potle su otišle još i
kokoši, otišao je pas, otišla mačka, sve je otišlo… Čekaj, ma
nije baš sve. Ostali su miševi, i škorpioni su ostali, pa i
muhe i pauci, i one su gnjusne uholaže ostale… pa i ja…. Ja
sam ostao.
Lazaro je rekao da sam jedna obična kiselica. Ocat. I da sam
u licu blijed ko vapno. A doktor govori da moram izdržat. Ona
njegova sestra je rekla, lijepa Rahela, rekla mi je: Guštin,
ako želite da se vaša žena vrati, morate izdržati! Rekla je
još nek stisnem zube i nikako ne popuštam. Ma ni za dlaku! –
tako sam joj odgovorio i gledao u njene lijepe, plave oči. O,
Bože moj, kako lijepe oči ima ta žena! Ko anđeo. Ko moja Elida…
Koje više nema… Koja je otišla s onim Bosancem.
Čuješ li? Nekakvo klik, klik, klik. Vidi, vidi, kako se taj
vrag otvara. Konzerva se sama otvara! Konzerva puna sardela.
Ondi je i komad staroga kruha; tvrd je ko kamen. I luk je ondi,
i sol. Posvuda su, posvuda konzerve, prazne. Bit će da ih ima
stotinu, stotinu sigurno. Vidi, vidi, ma zar sam ih toliko pojeo?
Toliiiiiiko konzerva?! Od riba, od doručka, gulaša… A ova se
još i sama otvara… Vrti se i lijepo otvara. Neka se samo otvara.
Ja je neću pojesti. Dosta mi je tih odvratnih konzerva.
Lazaro je rekao da sam kiselica. Ocat. I da se više ne znam
smijat. A lijepa je Rahela rekla da će mi raspasti jetra. Ciroza
jetre, orko ladro! Ciroza! Cir… cir… cir… I bit ćeš bijel ko
smrt, rekla je moja žena Elida.
Ma, reci ti meni, moj Guštinu brižni, a zašto, a, zašto? Zašto,
a? Komu na čast, a? Dvije tisuće krugova u jednoj noći, dvije
tisuće! Luna se vrti na špici od čempresa, vrti se, pleše ko
zmućena. Ziba se i ziba i ziba i vrti ukrug, vrti… U cijeloj
kući nema ni žive duše. Ni mrtve. Sve je prazno, ko u grobu.
Sve je otišlo u maloru.
Pleše, ha, pleše! Po štriku za rublje. Ona, curica od deset
let, moja unuka, Palmirina kći, koju nisam vidio već deset let.
Katja, Katinka, tako joj je ime. Orko ladro, kako se vrti! Luna
je drži, sigurno je drži ondi gori na štriku. Pleše u nekoj
dugoj, bijeloj haljini, u dugoj, dugoj, zelenoj, zeleno-bijeloj
pleše, zelenom pleše, pleše bijelo, bijelo…
Neću. Ne i ne! Neću više biti kiselica! Ne i ne! Neću više svake
noći praviti krugove. Do kamenja, do korijena, do kamenja, do
bijelog, kišom ispranog bijelog kamenja. Neću! Otišla je mačka,
pas je otišao, kokoši su otišle, svinje su otišle, grem, grem,
Lazaro, čuješ li, grem i ja!
Ala, pridi simo! Daj, pridi simo! No, pridi simo! Ma što se
vrtiš ko kamenčići u kotlu. Dođi k meni, ala, dođi! Eko, tako,
aha, tako. Sad si tu, pored mene. Ti samo lezi uz mene. Neka,
polako, polako, samo ti lezi, lezi. Eto, sad si stvarno tu i
moja, samo moja. Čista ko svjetlost, svijetla ko sunce, ti moja
rakija, srebrno bijela rakijica. Jednu čašicu, a? Samo jednu,
a! Orko ladro, samo jednu! Jednu. Jedna ko nijedna, tako kažu,
zar ne. Aaaaahhh! Još jednu! I još jednu. Pa još jednu. I još
jednu, jednu, jednu… Eko, tako, sad više ne moram praviti one
blesave krugove. Prave se sami. Ja ležim, gledam gori, a oni
se prave. Krugovi, kružići…
Vidi, vidi vraga! Katinka ima krila! Zato nije pala sa štrika.
Sad razumim. Ima krila, lijepa ko u vilinog konjica. Pa zato
i može plesati po štriku za rublje, zato. Jer ima… jer ih je
ondi tako puno. Vilinih konjica. Imaju zelena krila, plava krilašca,
crvenkasta, bijela, ljubičasta, žuta, bijelo srebrna, bijela
i zlatna… Ma, Guštin, vidi, to nisu vilini konjici, to sigurno
nisu, to su anđeli. Anđeli! Vidi, vidi, koliko anđela! S nebesa
silaze simo dolje i svi me gledaju, i svi mi se lipo smiješe.
O, Bože moj, kako su lijepi! Lijepi su ti anđelići. Sjećam se,
moja me mama učila molitvu: Anđeliću moj, ti si čuvar moj…
Zovu me, zovu. Hoćeju da pođem s njima. Samo ti dođi, govore.
Da i ja grem, a? Ma kako da grem kad nemam krila? Gori se gre
na krilima, a ne na nogama.
Vidi ga – Lazaro! Lazaro, čuj, jesam li sad bolji, a? Jesam
li sad ko kiselica, ko ocat? Ne, kaže Lazaro, sad si opet onaj
stari Guštin. Guštin, kakav si oduvijek bio. A sad gremo, Guštin,
alo, idemo gori, u nebesa. Moramo požurit, znaš, nemamo dosti
vremena. Gori, pred nebeska vrata, moramo stić prije nego sunce
iziđe. Alo, Guštin, požuri, gremo, gremo!
Ma tko bi mogao i pomislit da je tako lako letit u nebo! Vidi,
vidi, letim ko perje u vjetru, ko balon, ko jedna bijela sasvim
malena dušica. Letim gori i gori i samo gori. Lazaro, vidiš
li kako sijeva ondi pred nama? Ma kako ne bi sijevalo, Guštinu
moj, pa zar ne vidiš da su ondi vrata od nebesa?! Otvaraju se,
širom se otvaraju. Alo, Guštin, gremo, gremo, jer ta će vrata
biti otvorena jako malo vremena, neku minutu, ništa više. Dajmo,
Guštin, alo, gremo, gremo! Vre grem, vre. Eko, vre smo tu, vre
smo pasali. Orko ladro, kako tu sve sija. Sija ko na suncu,
i kako sijeva, i kako je…
* * *
Guština su našli u njegovoj kući, u sobi, na postelji. Na licu
je imao anđeosko lijep osmijeh. Tako lijep da smo ga svi dolazili
gledat, i nismo se i nismo mogli nagledat tog njegovog blaženog
lica. Na stolu, odmah pored kreveta, stajala je prazna boca.
Još uvijek je mirisala na rakiju. Mirisala ko Guštinov osmijeh.
Milka je rekla da je Guštin lijep ko anđelić. Rekla je: Lip
je ko bogić. Rekla je: Ma vidi kako je lipi! Lip ko sunce i
sve zvizde skupa!
Vidite, tako je umro naš Guštin. A ondje u vrtu, pod smokvom,
još uvijek stoji onaj krug. Od njegovih je nogu zemlja oglodana
do korijena, do bijeloga kamena.
|
|
Copyright
© by Marjan Tomšič & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006
Sa slovenačkog preveo Željko Perović.
Original možete pročitati ovde
Nazad
|