STARI
AUTO
Cesta je usječena u strmu liticu, puna zavoja i tek s pokojim
proširenjem ili belvederom. Stotinu metara niže ispod strmog
kamena vidi se more kako tuče u stijene, pećine i male skrivene
žalove. Već godinama se cesta ne koristi, zasuta je odronima,
premrežena dračom. Ovdje, ondje raste grm kapare, brnistre ili
morača; tu i tamo nikne pokoji patuljasti čempres. Tuda trče
rekreativci, možda naiđe pokoji pas. Svako pedeset metara uz
rub nalaze se veći komadi kamena nalik na glave šećera, izjedeni
vremenom i prekriveni lišajima. Tuda smo se nakad davno vozili,
onda je to bila glavna cesta za Župu, Konavle, Boku... Sjećam
se onih starinskih automobila, kutijastih, zdepastih, s izvijenim,
oštrim farovima sa strane. Sjećam se njihovih nadimaka: Princ,
Žaba, Spaček, Fićo, Buba... Moj tata je vozio Minija. Bili su
to zmajevi, doduše malo kašljucavi, a ne automobili. Danas su
svi automobili isti, nekakva futuristička, teška čudovišta,
tko bi ih razlikovao.
* * *
Sjećam se, vozili smo se jedne noći - svi koji su bili u autu
odavno su mrtvi, osim mene i tetke. Vozila je gospođa Doska,
a ja sam, unatoč dundovom upozorenju da se ne smije vikati,
urlao sa stražnjeg sica: Pređi ga Doska! Nagazi gas Doska! Pređi
tog Princa Doska!
Vozili smo se starom cestom, nas petoro unutra, duž strmih usjeka
iznad mora, vani je bila večer, čisto nebo boje potrošenog indiga.
Doska je lomila zavoje. To su bili dani.
Sjedio sam na zadnjem sjedištu, između dunda i tetke; motor
je stenjao od napora. A danas, ovi automobili, ništa. Bez zvuka,
mirisa i boje. Svi su isti.
* * *
Nedavno, mislim da je to bilo lani, a ponovilo se možda i ove
godine, negdje preko ljeta, ispred vlastite kuće u Lapadu, usred
bijela dana, vidio sam nevjerojatan auto. Stari bijeli Fiat
850, nalik na Fića, ali s kockastim stražnjim dijelom (sprijeda
mu je portapak, a pozadi u zdepastom ispupčenju motor) – prođe
ispred mene, brzinom od jedno trideset na sat. Karoserija mu
je potpuno ulupljena – kao da ju je netko svu čekićem iskucao.
Zastane i zabrunda dok šalta u manju brzinu na uzbrdici. Nisam
mogao vjerovati, kao da sam se direktno prebacio negdje u sedamdeset
i treću. Registracija je bila još veće iznenađenje, crni kvadrat
s natpisom: TRIESTE, i ispod par brojeva: 55-321. Nemoguće.
Nemoguće je da je taj auto došao iz Italije, činilo se da će
se raspasti tu ispred mene, nasred puta, ako dođe do plaže bit
će uspjeh.
Iz koje li je garaže izmilio, gdje je stajao skriven sve ove
godine? Znam da je vozio na plažu, jer je žena koja ga je vozila
imala na glavi široki slamnati šešir sa žutom vrpcom, šešir
koji je gotovo ispunjavao unutrašnjost automobila. Činilo mi
se da ga mogu čitavog zagrliti; to brektavo, ulupljeno čudo.
* * *
Odavno je umro dundo Pavo, umrla je gospođa Eudoksija, tetka
je ostarila, a ja još uvijek čekam da odnekud naiđe kakav stari
Fićo, Žaba ili Princ.
PLAŽA
Dani provedeni na plaži tog vrelog ljeta blijede u mom sjećanju.
Pokušavam se bar sjetiti imena djevojaka, znam bile su to: Vikica
Farina, Mira Ronchi, Miriam Lamperka, Ida Zuanić, Debora Smirinić,
Daša Lenz, Wanda Vlady...
* * *
Na kupalištu Banje pijesak je svilast i sipak, ima ujednačenu
toplu nijansu. Zimi za puhanja olujnog juga more bi preoralo
plažu, a meki tepisi pjene dopirali bi sve do betonskog pasaža.
Tada bi valovi vrtili i preokretali stvari preostale od ljeta.
Na plaži se moglo pronaći svašta: staru futrolu za fotoaparat;
kanistere; kutije cigareta Muratti Ambasador, još uvijek zamotane
u celofan i djelomično suhe; tuljke sladoleda pretvorene u trulu
kašu, drhtavu mlaku kupku...
Bio sam član bande sakupljača otpadaka na morskoj obali. Ulazili
smo na plažu između gvozdenih kopalja zametenih pijeskom i lišćem.
Trebalo je hodati po pješčanim nanosima izvan dometa baršunaste
pjene, a onda hitro pretrčavati plićakom u razmaku između dvaju
valova, kada bi pijesak upio preostalu vodu i sjajio se kao
pokisla tenda. Otimali smo od mora predmete što su plutali gore-dolje
nestajući u pojasu turbulencije valova: plastične boce i bidone
doplutale s brodova, deformirane lopte, automobilske zračnice,
olupine barki, izgubljene cipele, strane žurnale koje bi sušili
i čuvali.
Plaža je smrdila na trule ribe, odisala je zadahom sasušenih
školjki i ježinaca. Bio je to opojni miris što je uzbuđivao
čula. Dok se snažni uzburkani element poigravao s obalom, mi
smo bezbrižno lunjali, bez straha, pogleda uprtog u tlo. Jednom
se naša družina domogla pornografskog časopisa debelih kartonskih
korica. Zaplijenio ga je šef bande i važio je kao relikvija,
inkunabula našeg tajnog udruženja. Taj pornić mogli smo razgledati
i držati u rukama samo na konspirativnim sastancima: na stranicama
raskvašenim i slijepljenim od soli nizale su se skaredne fotografije
golih muškaraca, žena i životinja u zamršenim položajima. Bio
je to pravi katalog seksualnih nastranosti: pederastija, lesbis,
sodomija, zoofilija... Taj časopis najvjerojatnije bačen s jednog
od hotelskih balkona, raskupusan i grešan, bio je naša sveta
knjiga, na kojoj smo obavljali ritual vjernosti. Istovremeno,
bio je i nerazumljivi predmet, koji nam je odškrinuo zahrđala
vrata u maglovite, daleke ponore pune sjena.
* * *
Pjena ljetnih dana u potpunosti transformira plažu. Jutra su
djevičanski čista, pijesak je smežuran i oštar, bolno se zarezuje
u tabane. Tada vlada oseka, tamna crta - puna lumpara, priljepaka
i gambora ¬- iznad razine mora vidljiva je na betonskom strompulinu
i na udaljenom mulu hotela Excelsior. More je bistro i prohladno,
izrazito plavo. Na kamenom strompulinu nahvatale su se narančaste
alge čiji vrhovi čuvaju u sebi još nekoliko kapljica hladne
tekućine. Jutarnji kupači su usamljeni ljudi, mizantropi koji
koriste te rane i puste sate za uživanje u vlastitoj osami.
Zatim se plaža puni. Podneva su sparna, uskomešanih i mutnih
boja. Plaža zasićena sve većim brojem kupača emanira izlučevine
nalik na meso dagnji, bolesne i ljepljive ekceme, zelene razvučene
sline. More je vruća pjenušava voda.
U kasno poslijepodne, umorne od gužve i banalnosti Banje odbacuju
nedostojnu lakoću dnevnih misli, utapaju se u tajnovito i teško
sivilo. Sjena s visokog zida Lazareta na zapadu, odjednom pobunjena,
sve brže gmiže i osvaja plažu, trećinu pa polovicu... Plaža
najednom postaje sazdana od sjena, posljednje grupice kupača
odlaze, penjući se strmim stepenicama. Tada se može sagledati
kaos koji za sobom ostavlja dan. Kante za smeće dupkom su pune
i isprevrtane. Čistači i skitnice ''češljaju'' plažu. Krupni
kliktavi galebovi drsko se tuku oko plijena. Misli postaju zgusnute
i perverzne, pogledi plahi i podozrivi.
* * *
Pjerko često dolazi na plažu ponesen slijedom turobnih misli.
Dočekuje ga podrugljivi osmijeh omanje gomile, što se oko njega
stvara već na ulazu. Ta luda šačica brzo ga budi iz zamišljenosti.
Pjerko se naglo otvara isprovociran ruganjem, šepuri se ponesen
naglo probuđenom strašću. Patološki je opčinjen satirijazom,
dovoljno je da ugleda ženski grudnjak pa da se u njemu probude
nagoni. Nagon velikog lažova i nezasitnog ljubavnika.
Malo probrano društvo smije se slušajući njegove vulgarne i
lažne priče, uživajući u pokvarenosti njegove imaginacije. Jedna
djevojka, Viki Farina, pozira potičući najdublje i najžešće
slojeve njegove mašte. On se obrušava pod njezine noge, spreman
da se ponizi u svakom pogledu, dosađuje joj pušući kao morž
i kolutajući očima. Valja se na tlu, iznenada deformiran, nabubrio
zahvaćen pseudoelefantijazom. Približuje joj se gmižući i zgrčenim
prstima sa savijenim, grifoznim noktima pokušava dotaknuti blijedu
mliječ njezinih listova. Djevojka čuva prisebnost i, u dosluhu
s publikom, smije se zagonetno. Koketno vrti uvojak kose oko
kažiprsta.
U skrivenom zakutku plaže, ispod mračnog zida Lazareta, odigravala
se ova scena: Pjerko naglo izrastao, slonovskom surlom halapljivo
pije mlijeko koje curi niz tijelo djevojke kvaseći njezino kovrčavo
krzno. Gledali smo zapanjeni njegovo lice, već opustošeno žestokim
orgazmom, uništeno opscenim košmarima. Tada nastupa zadnji dio
te drame, Pjerko smalakše natrag na tlo, neartikulirano dahćući
i stenjući, pritiščući svoj nabrekli ud. U trenutku najveće
napetosti, ispravlja se i koči, poprimajući formu ligenštula.
Društvo se razilazi s dozom nevjerice, a Viki Farina oblači
kostim i nezainteresirano prekoračuje taj nijemi anatomski sklop
od drveta i platna.
* * *
Prvi susret s jednom od tih djevojaka bio je snažna i kratka
apogeja na dosadnoj putanji ljetnih dana provedenih u ljenčarenju
i traženju čulnih utisaka. Ona se zadržavala u grupici pri kraju
pijeska, pored betonske staze koja je djevojkama služila za
uvježbavanje koraka, tu su se pokazivale i učile poze s naslovnih
strana, bila je to prava škola arogancije, ljetno učilište perfidne
lakoće ophođenja. Ti pjegavi dani krokodilskog kolovoza bili
su opterećeni bludnim željama, opčinjeni jednostavnošću i blizinom
poroka. Ipak sunce je razbijalo složeni instrumentarij pohote
i sve te bure koje su se odvijale u našoj mašti, hlapile bi
i nestajale. To je pogodovalo razvijanju jednog pasioniranog
promatračkog stava, jedne ljigave i pokvarene aktivnosti, jer
smo odabirali predmet svoje pohote i vrtili u glavi film na
sto načina. Ljetne misli tog davnog augusta bile su prekrivene
crvenkastim osipom, okovane u lijes, crn i natruo, prepun kužnog
zadaha – sunce je samo pogodovalo tome. Koliko namještene čednosti
i pretvaranja ima u mekom hodu djevojaka po vrućem pijesku.
Koliko iluzije, koliko dezorijentacije ima u dekoru ljetnog
neba ispunjenog bezopasnim alto-cumulusima, koliko lažne topline
u tromom valjanju mora. Iz tog pospanog i pritajenog rastvora
uzdizao se grad kao oličenje pretjeranosti.
U sinkopiranom, razarajućem ritmu ljetnih dana, vraćali smo
se kućama razdirani općim nesrazmjerom između želja i mogućnosti,
iscrpljeni i nemoćni.
Tek bi rijetke ljetne oluje unijele mir, gnjilu cezuru u sveopći
kaos vreline. Stari porat je tada stenjao pod naletima groznice.
Grad je otpuštao svoje teške balzame, gušio se u materičnosti
svojih izlučevina. Nakon tih oluja porat bi se ispunio trulim
humusom što je plutao na površini između barki, raspadajućom
materijom što je tvorila živo blato u najzabačenijim kutcima
labirinta. Promatrao sam te morske naplavine, šetajući se uz
obalu. Divio sam se tom gustišu, zanzareli prljavih otpadaka,
kada je iz pravca malih vrata Ulice od Mula, naišla jedna od
tih djevojaka s plaže i upitala me:
- Koliko je sati?
Stajala je na rubu obale, okrenuta prema meni, u naglašenom
kontrapostu dugih i mekih nogu, ikserica.
Visoka i puna nehajne elegancije. Ta je djevojka potekla iz
polusvijeta gradske plaže, iz promiskuitetnih dana vrelog ljeta.
Linija njenog tijela je lomna, ona hoda s nesigurnim osloncem
na visokim tacima od pluta. Sve ja na njoj mekano i koketno:
od smeđe poluduge frizure, do tankog remenja kojim su zauzdani
njezini nožni zglobovi.
Potpuno zbunjen tim iznenadnim pitanjem isprva nisam odgovorio
ništa, što je situaciju napravilo još glupljom. Potom, nakon
opasno duge pauze, rekoh: Pa pogledaj na zvoniku.
Sat se, naravno, nije mogao vidjeti iz gradske luke. Ispao sam
ili potpuno smotan, ili krajnje drzak – i taj je odgovor situaciju
zategnuo do pucanja. Srećom, ona je pronašla izlaz, prasnula
je u smijeh i pobjegla prema skupini svojih prijateljica – kasnije
sam shvatio: bio je to na brzinu, ad hoc donešen plan – koje
su virile iza ugla.
* * *
Dani provedeni na plaži tog vrelog ljeta sve više blijede u
mom sjećanju. Pokušavam se bar sjetiti imena djevojaka, znam
bile su tamo... Samo trenutak, sad ću se sjetiti...
