Pjesma Ivana Krstitelja

Stavi smajlija na okruženje u Delfima,
Kada se kamen surva u glavu poput vojnog pohoda,
Salome,
Salome,
Moja Salome,
Korijeni su mraka skriveni u topografiji,
O salome,
Salome,
Moja salome,
Zar je svijet zaboravio plesati u tvojim bokovima,
Nisi posljednji zalogaj ovoga svijeta,
Stavi smajlija na visočanstvo svojih bokova
I pleši salome
Pleši,
Pleši,
Omotaj se oko hladne željezne šipke,
U predgrađima,
U predgrađima,
Gdje su cvale ljubav i sirotinja,
Bolesti i psi,
Razodjeni se ljubavi moja,
Spavaj s otočanima tog svemirskog otoka,
I zaboravi na grijeh,
Na riječi svojih bokova,
Salome,
Zaveden tisućama eona,
Zeleno oko, jedno, dva,
Nana, nana,
Ti si pjesme salome,
Pjesma,
Stavi smajlija na građevinu,
Omotaj se oko hladnog željeza
Salome,
Salome
Traži da mi odrube glavu,
Samo podaj svoje bokove gotovom nemiru
Salome,
Salome Satanica…

Aerodrom tvog unutarnjeg anđela

Maji

Čitava se nadvijaš nad nebom poput celuloida iz sipinih grla,
Ne sluteći koliko je stvari učestalo izbivalo iz sebe baš zbog tebe
Jer ni New York nema dušu ovoga grada koji je prvi grad od svih gradova,
Isto tako i posljednji grad od svih gradova gdje bi nešto poput ljubavi moglo
Izniknuti iz takve jednostavnosti kao što je zemlja
Koju ovdje uvijek blagoslivljaju nadom i zalijevaju popodnevima,
A iz izniknulih plodova vješto se crpi nezadovoljstvo koje ti i ja vješto skrivamo
Poput žirafinih škrga koje smo definirali metafizičkima,
Jer ja bih te želio zavezati za jedno tmurno, ali dobrano učestalo lebdjenje čime bih te naučio koliko je teško,
Zaista teško biti slobodan, ili biti posipan snijegom dok cvrk - cvrk pjeva pospani cvrčak pokraj tebe
Čije se glasanje čuje na četiri kilometra, što je dobrano više nego što neki životi dosežu u ljubavi prema ljubavi,
Ili mržnji prema jednostavnosti,
Ili bilo kojim drugim stvarima koje bi se trebale dodirivati sa svačijim životima,
Kao što je iz nekih razloga, koje ovog časa stavljam u pjesmu, došlo do dodirivanja naših prošlosti koje smo prije dodirivanja erudicijom dodirivali čudesima
Iz radionice Tübingenških majstora životne naive,
I stoga se vraćam razlozima
Možda smo bili dobrano usredotočeni na elipse noćnoga neba da smo zaboravili da nešto sitno od života ima i u običnim stvarima,
Jer se nikada nismo zvali,
Pisali,
Crtali
I kupovali si plišane pse kao što to rade svi oni parovi koje susrećeš u prvom jutarnjem busu za Zagreb koji kreće već oko 5:45,
No da se vratim tvome nadvijanju zbog kojeg si izgubila tu glupu moć da sve vidiš i sve znaš i pala na Zemlju
Koja je oduvijek bila samo aerodrom anđelima…

Završavanje pjesme

Ako sam pjesnik samo da zapalim cigaretu
Pod krovovima svemira,
Nije važno koliko ih popušim, dok sa ožiljcima
Prošlih dana
Kradem odsutni dio svemira iz tvoje kože
Sa kojim se ponosim,

Ako sam pjesnik samo da sakrijem
Tragove tupog noža između slova
Potrošenim oruđem nalik na divljaka
Možda i nije bolje nego što je moglo biti
Kada poštovanje jednog prostora ugrađujem u svoj nemir,
Ništa se ne javljaš proteklih dana,

Ako sam pjesnik tek da se sakrijem među slovima,
Možda je bolje da izvadim iz sebe
Jedno oko,
Jednu ruku,
Jednu četvrtinu sebe
I budem neki čovjek što se
Prokleto boji kiše,

Ako sam pjesnik tek da sam drugačiji
Onda ne znam čitati,
Pisati
Ni govoriti,
Već mi je bolje poput majmuna
Sviti gnijezdo
U nekoj obiteljskoj prostoriji,

Ako sam pjesnik, možda sam pjesnik zbog tebe,
Te ako su razlozi
Moga kraja tužni,
Možda je bolje da završim sa ovom pjesmom…

Egzistencija 1 na 1

Sjest ćeš po 'ko zna koje jutro na terasu i zapalit ćeš prvu jutarnju cigaretu,
Što se vremena tiče imat ćeš samo tri opcije:

1. sunčano
2. kišno
3. neodređeno vrijeme koje ti se ne sviđa

U tvojoj šalici kave uzaludno ćeš tražiti muhu ili neko drugo kukčasto biće,
Ali 'zalud ti traganje, ništa nećeš naći, otpit ćeš na rubu ljudske smrti dva-tri gutljaja
Kave, od ulaznih vrata će se odbijati zraka sunca ravno u tvoje oči
Podić' ćeš se, potpuno šutljiv, i spuštenom glavom otići prema kuhinji
Otvoriti Jutarnji i tražiti samo sretne vijesti,
Pokušat ćeš podići slušalicu, ali će ti ruka drhtati, bit ćeš nemoćan,
Ali ipak šutljiv, i kako ti misliš, izdržljiv,
Doć' će ručak, otvorit ćeš kutiju Griotta divljački ih zabiti u zdjelicu mlijeka dok ne omekšaju do gađenja,
Prinijet ćeš ih ustima i pojesti, ništa ti nemaš,
Raditi popodnevnu smjenu u skladištu koje je par metara od autoputa Zagreb – Split,
Kako više nećeš moći izdržati sakrit ćeš se iza kutija sa zobenim pahuljicama i
Zapaliti cigaretu,
Zauzdati vrisak kako ne bi omeo viličar i onoga tko ga vozi,
Izjeden od jesenskih kiša uzaludno ćeš trusiti rum cijelu večer u Artemidi,
Bacati čaše na Šabana Šaulića, i pjevati
„ Koliko sam puta umro, a ti me oživela,
Koliki sam p'janac bio, a ti me otreznila „
I tako dalje, i tako dalje,
Pred jutro kad ćeš se vraćati kući ubit ćeš kvartovsku mačku,
Zabiti auto u šperploču koju si postavio kao osigurač u garaži upravo za takve situacije,
I pisati u drugome licu…