PJESMIN ŽIVOTOPIS

Uplašio sam se da ne poludiš:
stvorio sam melankoliju u tebi,
ne znam kako sam uspio,
poznajem životopis tvog djetinjstva;
nisi odrastala s tim osjećajem,
kada riječi o sreći potonu kroz papir
ne znam što zapravo želiš
ti ne znaš odgovor na moje pismo,
poražava me kako si se uživjela
u šutnju koja zataškava unutarnje potrese
izvan kojih nema ničega,
ne bih s tobom uživao jezik
sa željom za pukim preživljavanjem;
zavrni mi srce da stiša moje ludilo.

POHVALA LJUBAVNOM JEZIKU

Nisi mi lagao,
ljubavnici ne polude
od sreće,
doručkuju svjetlo iz jezika
i odjednom ne izbiva radost,
pitam te u snu,
među našim sličnim svjetovima,
ima li još riječi što
odvežu srce
pa se usta otvaraju
isto tako iskrenim ustima
punim pokajanja,
prozirnog meda,
neke tjeskobne nevinosti.

JEDNOG JUTRA NA KORNATIMA

Moraš me početi slušati
makar i s prijezirom,
moraš me nježno jezikom
budi nesreću iz sna,
eh pa što
svaka nova nesreća u jeziku
bolje vidi,
prije podizanja vjeđa
promatra raspršeno Kornatsko otočje,
posustaje
i pušta k vragu sve;
prezire melankolične Hrvate,
ono što će me nadahnuti
uvježbava sjenke ruku
koje na tuđem jeziku
zazivaju mi dobro jutro.

IZAZIVANJE NEVJERICE

Zašto započinjati
riječima
koje izazivaju nevjericu:
kažem ti,
ima i sretnih ljubavi,
važno je da se jezik
nesretno tijelu ne događa,
premda nitko
ne može objasniti
čudo
u kojem je preživio,
kažem svima žednima
sretnih rečenica,
zapravo je nevjerojatno
kako uspijevaš
da ne izbiva radost
u ovoj maloj
nevidljivoj rani svemira.

APSTRAKTNI SISAK

Jesu li upravo
pristigli iz svemira,
zavijeni u svileni
kupski val,
neprikladno usijani
buče
u blizini tvoje rane,

dva sretna bića
s tako malim tijelima
i oholim jezicima
prikladnim za letenje,
nasred ceste djeluju
svemoćno
i kvare ljudsku vedrinu.

RASPADNUTE ILUMINACIJE

Govorio sam nekoliko jezika,
ni jedan nisam razumio.

Beduini iz čudesne pustinje
u blizini tvojega srca
zasviraju puni nečeg otajnog.

Nikada im neću dodirnuti glas
umiru usamljeni na rukama predaka.

Govorio sam sve do zalaska sunca,
deve su ispružile jezike
da mi u pijesku zapišu ime.

TV KUHINJA

Za Veljka Barbierija

Prvih godina 21. stoljeća
egzotična djelatnost gastro-
književnosti
zaziva nostalgiju riba
iz mreža sjevernog, srednjeg
i južnog Jadrana,
more turistima ne govori
okusima
dok ne stigne na trpezu,
za tom egzotičnom trpezom
možda će te se unuci sjećati
kao onoga koji je prvi ribama
priredio čudesnu svečanost
halucinirajući jezikom u tv
kuhinji.

OPERACIJA ZUBA

Nespokojstvo osjećam,
na kožu
past će inje,
u grlu
žabe je strah.

U kirurgovoj
ruci je mudrost,
svira sunce u
orkestru,
kako čudesno nastupa
vedrina.

SJENE S BORAMA

Pred kim bježe ta bića
dok se izvuku iz straha
popuše pola kutije cigareta
znamo kakvi su ljudi
san ih iznova dovede do početka
nikada neće spaliti
svoje vlastite prljave sjene.

Poražena unutarnjeg glasa
već su i one izborane
na ovom mjestu udomio sam se
greškom
kao da stvarno postoje
zbunjeno okrećem glavu
jer s njima sam trebao izaći.

TEMA

Duša – kao kirurg
ispod kože se igra
s pramaljećem lastavica
i nervoznim jezikom.

S lica lažljiva spasitelja
pala je vedra maska
zuje njegova zlodjela
plače unutarnja pomoć.

Ona se ne mijenja
zaspi u životinji
zadivi iskrenu umjetnost
zatim van na slobodu.

VEDRA LEKTIRA

Nije to ime tijela
koje tražim
niti njegova svečana
preslika,
prije umjetnog sna
noću putujem
zametnutim pismom.

Svakim slovom
nagomilani sitniš tijela
izgubi ljepotu životinje,
u vedru lektiru
skupljam naše grijehe.

Moj vrag – to sam ja.

SUMORNI NARODI

Prvo smo zaspali
a zatim zasvirali rukom
da svanemo
i skupimo nešto od drugog
svijeta.

Onda smo se probudili
lakomiji nego prije sna,
naše su majke zaplakale
kao da smo upravo umrli.

Zapravo kad bolje razmislim
pokrali smo
sve što nam je pripadalo
i sada kada se nema
bog zna što uzeti
od onoga što nam ne pripada
još jedan smo u nizu sumornih
naroda.

DAROVI

Znala sam zapeti,
na sreći treba raditi,
bila sam zatišje tvoga postojanja.

Što će mi mrtvoj
ljubav,
dovikuješ iz nekog
budućeg
nepoznatog mjesta.

Samo slobodni ljudi znaju
što je tako tužno u darivanju.

Zaprepaštena sama sobom
tebi uvijek u svibnju
poraste izmišljena kosa
dar koji zaluđuje pamćenje
među mnoštvom pjesama o sreći.

PRESLIKA DUBINE

Moraš početi hodati
s povezom na očima;
na odru sanjivoga svijeta
nema vani poražena glasa.

Morat ću te nositi na rukama
unutra si umorna dubina
možda prvi put u životu
laki plijen za instant spasitelja.

Nema nove gdje nekada stara
zaboravljena je priča
nikada ti se neće vratiti
onaj koji se je pridigao iz pamćenja
ispod prvih uličnih svjetiljki
zaboraviti će ime duševne bolesti.

ZAJEDNO

Naše rizično «zajedno»
može dosegnuti naše krajnosti
nisam ti lagao govoreći
razrijedit će nas u daljine
mi osjećamo što i glazbenici
neću dozvoliti da poludi.

Provjerio sam tebe i sebe;
ne izbiva radost
mora da je tu negdje blizu
plavet sjenice
premda ne znajući s kim u pjesmi
zajedno
ima jedno tajno pravilo
biti milostiva prema nama.

TAMNA PRIČA

Čitav život crnio sam
na suncu,
radovao se crnoj koži
svojoj rani od prije rođenja,
čista ne mora krvariti
neka je nevidljivo zrno
u točki kasnog ljeta.

Onda mala divlja životinja
poput smrti svane u rani
pa malčice zasuzim
jedno po jedno sunce
ispod nataloženog crnila
što se ne raspada
na svršetku jednog smješka
moje i tvoje tamne priče.