TAMARA
LUJAK
Tamara
Lujak (1976, Beograd) piše kratke priče, aforizme, književne
prikaze i dr. Bavi se prevođenjem. Urednik časopisa Naš
trag, urednik Internet časopisa Prozaonline
i Internet stranice Serbian Café. Urednik književne
rubrike Internet časopisa Helly Cherry. Sarađuje
sa: Internet časopisom za književni intervju Eckermann;
radijom „Plana” iz Velike Plane, radijom „Naksi” iz Beograda,
Internet stranom za naučno fantastičnu književnost Art-Anima;
Internet časopisom za satiru Etna.
Član društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić”, član
Srpskog društva za naučnu fantastiku (SDNF), član grupe
„Photon Tide”, član Kraljevskog književnog kluba „Karađorđević”.
Aforizme objavljivala u časopisu Naš trag. Kratke
priče objavljivala u časopisima: Galaksija, Politikin
Zabavnik, Naš trag, Orbis, Znak sagite, Signal, Ulaznica,
Blic zabave, Trash; na Internet stranicama: Anti
Trafficking Centre, Bunker, Art-Anima, Bundolo; Internet
fanzinu Helly Cherry; fanzinu Emitor, Zeleni
konj; interaktivnom CD izdanju Monthly scream 01;
radiju „Plana“ iz Velike Plane; zbirci priča Nova srpska
SF i OFF priča (1999) i zbornicima Najkraće priče
2004 (2005), Vrata moje priče (2005) i Najkraće
priče 2005 (2006). Prevođena na poljski.
|
 |
|
| |
Bila
jednom jedna devojčica, Dikino oko su je zvali. Imala je plave
uvojke, veselu glavu i hitre noge.
Nije volela da ide u školu, niti je volela da uči. Umesto toga
bi se po ceo dan igrala sa drugom decom u parku preko puta ulice.
Najviše je volela da pravi stoj na rukama, ili da se igra školice.
A kad bi je majka pozivala da dođe kući na ručak, devojčica bi
se pravila da ne čuje i povlačila se u najudaljeniji deo parka.
Roditelji su na sve načine pokušavali da je privole da uči. Pretili
su, kažnjavali je, obećavali batine. I ispunjavali obećanja. Ništa,
međutim, nije pomagalo. Dikino oko je popuštala u školi i roditelji
su bili toliko očajni da su je najzad ucenili: ili će da bude
odlična, ili neće ići na more.
Devojčica je bila očajna. Znala je da ima toliko loše ocene, da
čak i kad bi zagrelaja stolicu, ne bi stigla da popravi prosek.
Pa opet je prionula na učenje. Na svakom času se javljala da odgovara,
a pred očima joj toplo i radosno more.
Učitelji i učiteljice su se čudili ovoj promeni i zadovoljno klimali
glavama. Dikino oko nije bila nemirno čeljade. Samo je bila rasejana,
zaljubljena u igru i prirodu, a ponajviše u more. Da ne ode na
more, pa to bi bilo toliko strašno, kao kad bi izgubila sve lutke
koje je imala!
Roditelji su bili zadovoljni promenom. Dikino oko se sve ređe
igrala u parku, a sve više vremena provodila nad knjigom. A noću
bi, dok bi se prevrtala u krevetu, tužno uzdisala za morem. Sanjala
bi kako je talasi miluju po nogama i kako joj vetar šapuće najčudesnije
priče na svetu.
Tako je došao kraj godine. Sva su se deca radovala, samo je Dikino
oko bila tužna. Jer, uz sav trud koji je uložila, nije postigla
odličan uspeh. Bila joj je potrebna samo jedna petica, još samo
jedna, i to iz engleskog, pa da bude odlična. Znala je da će se
roditelji ljutiti i da će biti razočarani, ali joj je najžalije
bilo to što more neće videti cele godine.
‚A šta ako i sledeće godine ne budem odlična’, pomislila je Dikino
oko i pretrnula. ‚Šta ako nikad više ne vidim more’, pomisli i
zajeca. Stajala je na sred školskog dvorišta. Zvono se oglasilo
poslednji put i roditelji su već došli po svoju decu. Samo je
Dikino oko stajala sama i uplakana.
Kad ju je majka dovela kući tog dana, ispričala je ocu šta se
dogodilo. Dikino oko je sva ustreptala stajala na vratima od svoje
sobe i prisluškivala. Znala je da to nije bilo lepo, ali morala
je da čuje šta će tata da kaže.
A tata je ćutao. Dikino oko spusti lepu, plavu glavicu i proguta
suze. Znala je šta to znači.
Novu školsku godinu
Dikino oko je dočekala u poslednjoj klupi. Bila je bleda i ispijena.
Nestalo je rumenila iz njenih obraza, nije više nožicama živahno
vrtela ispod klupe, niti je sanjivo gledala kroz prozor. Bila
je mirna i tiha i predana nastavi.
Dani su se nizali jedni za drugim, a devojčica je bila sve tiša
i sve bleđa. Druga su se deca smejala na času, došaptavala,
dobacivala papirićima, šutirala ispod stola, samo je Dikino
oko gledala ispred sebe ili beležila vredno u svesku sve što
bi učiteljica ispričala na času.
Kad bi majka došla na otvorena vrata, sva bi sijala od radosti.
Njena je čerkica bila najbolja u razredu. Za nagradu bi dobijala
lutke, lopte, čak se u kući raspravljalo da li da usvoje slatku,
tigrastu macu iz komšiluka.
Dikino oko nije ni pogledala nove lutke, nijednom se nije poigrala
s loptom, a komšijsku macu je uštinula za rep tako jako, da
je ova cijuknula i pobegla. Roditelji su je tražili nekoliko
dana i kad je nisu našli, obećali su ćerkici (ne znajući šta
je učinila) da će joj kupiti psa.
Tako je prošlo prvo polugodište.
Kako je vreme odmicalo
i kako su se časovi nizali, a građa postajala sve obimnija i
teža, tako je Dikinom oku popuštala pažnja. Bila je toliko bleda,
da joj se koža na suncu činila gotovo prozirnom. Osmeha je potpuno
nestalo sa njenog lica.
Na pitanja je odgovarala polovično, zamuckujući i zastajkujući,
ponekad bi čak i odustajala na pola odgovora i sedala nazad
u klupu, iako je znala da nastavi dalje. Roditelji su očajavali.
Sve vaspitne mere koje su znali su već primenili: bilo joj je
zabranjeno da se igra sa drugom decom u parku, da ide na rođendane,
da joj druge devojčice dolaze u posetu, o lutkama da i ne govorimo.
Dikino oko je prestala da spava, da jede, da priča. Ležala je
u krevetu i tresla se u groznici. Buncala je nerazumljive reči
i mahala rukama, kao da želi nekog čvrsto da prigrli. Na trenutke
bi je savladao san, ali bi se vrlo brzo budila i bezglasno jecala.
Tako je prošla cela zima i došlo proleće. Ili je bar trebalo
da dođe. Ušli su duboko u april, a drveće nikako da ozeleni
i sneg nikako da se povuče sa planina i iz grada. Svi su se
čudom čudili. Odavno nije bilo ovako ljute zime.
Dikino oko za to nije znala, a i da je znala ne bi marila. Ona
je sanjala o moru, o nepreglednoj plavoj površini, o šarenim
kamenčićima i modro zelenim travkama. Sanjala je kako roni i
skače u more, kako se sunča na plaži i pravi zamak od peska.
Maj je već bio pred izmakom i nazirao se jun, a beli snegovi
su pokrivali svaku kuću i svaki prag. Ceo je grad, cela zemlja
bila pod uzbunom. Svuda su stolovali sneg i led. Iz gradova
na priobalju su javljali da je nivo mora zabrinjavajuće opao.
Devojčica nije ustajala iz postelje. Njeno je stanje bilo sve
gore. Disala je sve teže i sve ređe dolazila k svesti. Pregledali
su je svi lekari iz grada i zemlje i nisu joj našli leka. Niko
nije znao kako da joj pomogne.
Sve dok jednog dana na vrata od stana nije zakucala jedna pogurena
baka. Zamolila je da je prime u kuću, a kad su joj skuvali čaj
i poslužili kolačima, zatražila je da je odvedu kod male. Roditelji
su bez reči ustali i poveli je u sobu.
Starica se jedva držala na nogama. Bila je seda i izborana,
ali su joj oči i dalje bile žive. Ruke su joj se tresle, a glas
podrhtavao dok je govorila. Jedva je uspela da se namesti na
krevetu pored devojčice.
Pogledala ju je sažaljivo i dodirnula obraze. Prislonila je
uho uz njene vrele usnice i pažljivo saslušala šta to dete bunca.
Kad se pridigla, tužno je zavrtela glavom. Uzela je veliku,
poderanu torbu sa patosa, stavila je u krilo i otvorila.
Roditelji su stajali na vratima sobe i kršili ruke. Nisu puštali
ni glasa od sebe. Starica na njih nije ni obraćala pažnju. Iz
torbe je izvadila staklenu bočicu, otvorila je nespretnim rukama
i kanula nekoliko kapi na detetove usne.
„Ovo će da joj pomogne, ali je neće izlečiti”, rekla je promuklim,
ozbiljnim glasom. „U njoj sedi jedna želja i dok joj se ne ispuni,
dete neće moći da ozdravi. A koja je to želja”, ovde starica
napravi pauzu i prekorno pogleda u roditelje, „to vi znate bolje
nego ja.”
Starica se osovila na nesigurne noge, pozdravila se sa roditeljima,
poželela im sve najbolje i otišla. Predveče toga dana Dikino
oko otvori oči i osmehnu se. Roditelji su stajali iznad njenog
kreveta i plakali od radosti.
Potom su seli na krevet, majka u visinu glave, otac kraj nogu,
i šaputali kao omađijani:
„Idemo na more, čedo, idemo na more.”
Istog je trenutka, kako su to izrekli, priroda počela da se
budi. Sneg se polako otapao, temperature su rasle, čak su se
i laste vratile pod prozore. Svi su građani izašli na ulice,
da uživaju u poju ptica i sunčevoj toplini.
A iz gradova na priobalju su pristizale radosne vesti: more
je raslo i šumelo o tome kako će opet da zapljuskuje nožice
jedne devojčice.
|
|
Copyright © by
Tamara Lujak & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
Nazad
|