| |
Postoje
filmovi koji svojom idejnom strukturom ponude suosjećajnost marginaliziranim
skupinama društva. Tek onako da kažu, znamo da ste među nama,
znamo da patite, evo vam podrška, evo vam rame za plakanje, malo
identifikacije na ekranu, ali nemojmo sada rušiti centralne točke
sustava. Nemojmo se previše ljutiti. Sve se može riješiti unutar
samog sustava. U proteklih par godina činilo se da queer filmovi
ne idu naprijed, nego se vraćaju unazad. Možda se poslije „Dečki
nikada ne plaču“ nije očekivalo „Brockeback Mountan“, ali nitko
se nije bunio. Štaviše.
Postoji i neki drugi film. Film koji nije tu da nas uči o tužnoj
sudbini ugnjetanih. Nego o njihovom bijesu. Osveti.
Svijet kakav poznajemo i čiji smo aktivni sudionici/ce. Falogocentrična
utopijska matrica koja počiva na oprečnim, isključivim identitetima,
širi svoje mehanizme manipulacije putem centara moći kojih postajemo
svijesni onoga trenutka kada postajemo svjesni. Zapravo, ono što
mi zovemo svojim „ja“ nije ništa drugo do refleksija koje društvo
baca na naša tijela kao baze. A društvo uvijek počiva na priči.
Priča je laž koja se ponavlja da bismo potvrdili njenu istinitost.
Takav svijet tijela u prostoru koja u svojim ogledalima prepoznaju
Drugoga, i teže identifikaciji, grana opasne i manje opasne sustave
moći koji jednima daju za pravo da ubijaju i muče, a drugima ne.
Utopija se za utopijom smjenjuje. I uvijek imaju onih koji traže
pogreške u sustavu i pomjeraju granice svojih identiteta, i onih
koji forsiraju te granice. V for Vendetta ne pristaje ni na jedne
ni na druge. Želi početi iznova. Srušiti laž da bi napravio prostor
za život jedne ideje. V je Ideja.
Na početku filma vidimo pesimističnu sliku budućnosti: desnica
pobjeđuje, narod joj povlađuje, i dok ljevičari/ke shvate što
se događa, vrijednost njihovih života pada na vrijednost štakora
u laboratorijumu. Obiteljske, tradicionalne (ne)vrijednosti postaju
jedine prihvatljive vrijednosti, muškarac iznova mora dokazivati
zašto je muškarac, žena iznova dokazivati zašto je žena, teror
koji po svojoj temeljnoj funkciji uistinu ne služi nijednoj ideologiji
niti državi, lijepo posluži utemeljenju apstraktnog straha koji
dalje još više učvrćuje centre moći odakle je izvorno potekao.
Vlada ubija svoj sopstveni narod kako bi ga učinila poslušnijim.
Narod daje pristanak. Iz straha. Čini se da su svi zadovoljni.
Oni koji nisu, nestaju preko noći. Toliko puta viđeno, a uvijek
upali.
Ideja se može roditi samo iz bića koji se riješio svih naslaga
svoga ega. Svoga lica kao refleksije. Svoje komfornosti, narcisoidnosti...Života.
Biće koje se ne plaši smrti. Biće kojeg je proizvela vlada osobno.
Gotovo virtualni lik, oživjeli strip-heroj.V.
Ništa ne znamo o V-u. Iako su ćelije do njega dijeli homoseksualci
i lezbijke, mogao je biti politički aktivista. Netko tko se našao
na krivom mjestu u krivo vrijeme. Netko tko je stao u odbranu
pogrešnog/ne. Mogao je biti gay. Biseksualac. Transrodan. Bilo
tko. Ali ne znamo ništa o njegovim prijašnjih identitetima. U
funkciji osvetnika, oni nisu ni bitni. On se pojavljuje kao Ideja,
i kao Realno. Kao rana, duboka jezgra skrivena jezikom, prijetnja
za označiteljski lanac totalitarizma. On nema ogledala. Nema lica.
Ispod maske i odijela, samo su mišići. Njegovo tijelo je spaljeno,
sagorila su sva njegova fantazmatska ulaganja, njegov ego i njegova
prezentacija samoga sebe. Budući da ne može ući u Simbolno kao
Realno (trauma), on stavlja masku, oponašajući lice kojeg nema.
Podsjećajući nas još jednom o maskama koje nosimo svaki dan i
dodirujemo ih u ogledalima kako bismo učvrstili svoja slabašna
imaginarna uporišta. On nema ogledala.
Every, s druge strane, upoznajemo ispred samog ogledala. Ona uređuje
svoje lice kako bi se dopala muškarcu s kojim ima sastanak. Ona
radi za najmoćniji medij u zemlji. Zna mnogo o laži na kojoj društvo
počiva. Ta laž je ubila njenog brata. Odvela njene roditelje u
nepoznato. Ona bi željela da je hrabrija, ali se plaši. Radije
radi na tome da bude dopadljiva. Iako zna da je V u pravu, ne
opravdava njegove metode. Misli da uvijek postoji netko iznad
koji će ju kazniti.
Da bi postala sposobna pomoći Ideji o rušenju (i njegova prva
pionirka), V ju stavlja na muke inicijacije kojom skida njene
identitete. Pri tome ju oslobađa i njenih rodnih i sekusalnih
identiteta, njene društvene refleksije u ogledalu. Tek onda je
spremna živjeti za Ideju. Ona će biti ta koja će otpočeti sa njenom
realizacijom. Njeno ogledalo sada je V.
Kada Ideja krene u realizaciju, V umire. Zna da će neki novi stubovi
društvenih priča niknuti poslije njega. On ne želi ostati da sudjeluje
u njima.
Iako V for Vendetta nije mogao doći u zgodnije vrijeme da nas
upozori na rast desničarskog fašizma i terora kao savršenog paravana,
teško da je mogao poizvesti reakciju. Naša ogledala funkcioniraju
sasvim zadovoljavajuće. Virtualna kultura uspijeva da relativizira
smrt.
Ako tražiš istinskog krivca, pogledaj u ogledalo....
|
|
